„Ovaj će se trolejbus raspasti!“
Uvijek kad bih htjela da izbjegnem telefonski razgovor, a da ipak ne ispadnem nepristojna i ne javim se, rekla bih da sam u trolejbusu. U autobusu, u kombiju. A uvijek bih sjedila na svom kauču, u parku, ili prosto, hodala. Nisam nikad bila ljubiteljica prevoznih sredstava. Toliko da nikad nisam položila vozački. Ne zbog straha od vožnje. Zbog straha da će me nešto negdje odvesti u nepoznatom pravcu. Moj pokušaj vožnje biciklom sastojao se od blagog pada na stranu, u travu, nakon kojeg sam plakala kao da sam cijelu stranu poderala. Koturaljke sam vozila samo kod kuće.
„Bože dragi, kakvo se smeće vozi gradom, ovaj trolejbus je u raspadu!“
Sad sam stvarno u trolejbusu, i sjedim pored žene koja je uvjerena da će se on raspasti. I zvučao je kao da se raspada i sastavlja, raspada i sastavlja. U mojoj glavi. U mome tijelu. I njeni krici nisu tome odmagali. Naprotiv, bilo mi je drago da još neko osjeća, kako se skupa s prevoznim sredstvom, moje tijelo i sve što je u mojoj glavi, svaki šaraf mozga raspada i ponovo sastavlja.
Moj dom se, također stalno i iznova raspada i ja ga sastavljam. Od komada starog namještaja, koji se onda opet raspadnu i ja ih sastavljam. Ponekad kupim nove i vozim ih, sjedeći. Ako neko bude zvao, uvijek mogu reći da sam u trolejbusu koji se raspada. Ovako barem znam kuda se vozim: nikuda i nigdje se ne vozim. Sjedim na jednom mjestu, koje se skupa sa mnom raspada i sastavlja. Ovaj put, u ovom trolejbusu, sjedeći pored ove gospođe, prvi put sam se zaista vozila na kotačima koji se mogu raspasti i ja neću moći da učinim ništa u vezi s tim. Neću moći ništa da podkajlam, da namjestim rajber, popnem se na ljestve da zavrnem sijalicu. Neko drugi mijenja sijalice u ovom trolejbusu. Koji klopara. Klopara kao da se ne raspada samo moj svijet, nego cijeli svijet, cijela tužna zbilja, u kojoj kroz mrmljanje putnika samo jedna žena govori istinu: ovo je svijet koji će se raspasti. U kojima maleni ljudi prijete još manjim ljudima nuklearnim oružjima. U kojem prskaju voće koje jedemo supstancama koje će ubiti i voće i nas.
Ovaj svijet je mali trolejbus koji se raspada, u kojem se svi mi, pa i ja, neprekidno raspadamo i sastavljamo, kako bismo jeli trule mrtve voćke. Koje također ne mogu oživjeti. Ničega nema u našim malim, tužnim svjetovima osim zveckanja metala i nuklearnog oružja. „Majko mila, ovo će se raspasti!“ Izlazim na sljedećoj stanici i prijatelj šalje poruku. Želi da se dopisuje, ali zna za moju šifru s trolejbusom. Umjesto moga glasa, snimila sam glas svoje sapatnice, pardon, saputnice. Tako sam jedino mogla biti uvjerena da on zna da se ja zaista krećem i da čuje kako se u zveckanju metala i brujanju motora raspada svijet.
