Razlozi turskog ekonomskog čuda 2000-ih

Mnoge zemlje u muslimanskom svijetu, posebno one zemlje koje prolaze kroz radikalnu transformaciju pod „Arapskim proljećem“, govorile su o tome da Tursku uzmu kao primjer.
Razlozi turskog ekonomskog čuda 2000-ih_64fe4e411fe9f.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Mnogi ljudi širom svijeta ovih dana pitaju se kako je Turska uspjela da skoči od dna do vrha u roku od jedne decenije i postane svijetla tačka u regionu. Izgledalo je čudesno: počelo je od užasne situacije i suočavanja s mnoštvom kriza 2001. godine, ali na kraju završivši bolje negoli je iko mogao i pretpostaviti. Kad je zemlja prošle sedmice očistila svoje vanjske dugove prema MMF-u, ova situacija postala je još svjetlija, pozivajući institucije za kreditni rejting da poboljšaju rejting Turske.

Turska je 2001. zabilježila najveću ekonomsku krizu u svojoj novijoj historiji. Situacija je bila strašna kao što se i moglo očekivati: turska lira je u jednom danu pala za skoro 100%, preko noći kamatne stope skočile su na 7.500% – rekord u historiji ekonomske krize – 7 milijardi dolara pobjeglo je iz zemlje za nekoliko dana, berza je propala, devizne rezerve su se smanjile ispod kritičnog nivoa, inflacija je dostigla 67%, zabilježeno je da je realni ekonomski rast bio -8.5%. Budžetski deficit je premašio 15% BDP-a, državni dugovi premašili su 90% BDP-a. Nakon „izgubljene decenije“ populističke ekonomske politike u kombinaciji s nepravilnostima, antidemokratske, autoritarne, represivne političke implementacije pod „režimom kojeg štiti vojska“, vodile su zemlju ka neizbježnom kolapsu: žestoka ekonomska kriza kombinovana sa političkim nemirima i neizvijesnošću; rezultirala je katastrofom koja se desila u februaru 2001. godine.

Zanimljivo je da je Turska za samo jednu deceniju postala svijetla tačka regiona: ekonomska, politička i društvena perspektiva izgledaju mnogo svjetlije i optimističnije nego što je to bio slučaj ikada prije u bliskoj historiji. Postignuta je ekonomska i politička stabilnost, makroekonomski pokazatelji su dramatično poboljšani. Od 2001. do 2012. godine, BDP je porastao pet puta sa 150 na 790 milijardi dolara, dohodak po glavi stanovnika povećan je skoro 4 puta skočivši sa 3.000 na skoro 11.000 dolara (ove cifre su čak i veće kada se izračunaju na osnovu pariteta kupovne moći), inflacija je pala sa 67 na 6.5% (sad je pod kontrolom s jednocifrenim brojem, nakon četiri decenije hronično visoke inflacije), realne kamatne stope su skoro 0%, izvoz je skočio s 25 na 152 milijarde dolara, godišnji priliv direktnih stranih ulaganja skočio je s oko 1 milijarde na 13-15 milijardi dolara, godišnja prosječna stopa rasta u istom periodu iznosila je oko 6%. Devizne rezerve su povećane s 20 na 125 milijardi dolara. Turska je jedna od zemalja s najbržim oporavkom od negativnog utjecaja globalne ekonomske krize 2008-09.

Pod „vizijom 2023“ (100-godišnjica osnivanja Republike) zemlja je odlučna da bude među 10 najvećih ekonomija s BDP-om od 2 biliona dolara, dohotkom od 25 hiljada dolara po glavi stanovnika i godišnjim izvozom od 500 milijardi dolara. Jedno od posljednjih dostignuća Turske da se slika učini još svjetlijom je činjenica da je zemlja ove sedmice (20. maj 2013.) očistila svoje dugove prema MMF-u, plaćajući posljednju ratu od 422 miliona dolara. Obim zaduživanja kod MMF-a u 2001. godini iznosio je 23.5 milijardi dolara. Po završetku plaćanja, Turska se sada pridružila klubu „ne dugujemo MMF-u“, fenomenu psihološkog olakšanja i samopouzdanja.

Mnoge zemlje u muslimanskom svijetu, posebno one zemlje koje prolaze kroz radikalnu transformaciju pod „Arapskim proljećem“, govorile su o tome da Tursku uzmu kao primjer. Kako je bilo moguće? Kako je Turska to postigla, kako je došla na pročelje? Koja je bila njena tajna? „Dobro pitanje“, kako kažu.

Pa, po mom mišljenju, postoji niz vanjskih i unutrašnjih faktora koji doprinose priči o uspjehu Turske. Naposlijetku, sažeo bih tajnu ove nedavne uspješne priče kao „pozitivnu vanjsku klimu, srednju klasu u nastajanju, pouku iz prošlih kriza i efektivno političko vođstvo“. Dozvolite mi da se ukratko osvrnem na ove faktore.

Među vanjskim faktorima koji doprinose radikalnoj promjeni i procesu transformacije kroz koju Turska prolazi, imenovao bih tri najvažnije: 1) pad Berlinskog zida ili kraj Hladnog rata, 2) globalizacija, i 3) uspon Azije. Padom Berlinskog zida, komunistički sistem je propao, Hladni rat se završio, sistem centralnog planiranja i komandovanja više nije bio izvor nade; mnoštvo zemalja okrenulo se demokratiji, pluralizmu, otvorenim granicama, ljudskim pravima i slobodnoj tržišnoj ekonomiji. S globalizacijom, pojavom novih tehnologija u obradi informacija, komunikacijama i transportu (kompjuteri, internet, mobilni telefoni, msn, facebook, tvitter, google, ipad, iphone, učenje na daljinu, itd.), sve to je olakšalo život, pristup informacijama i obrazovanju postao je jeftiniji, brži i fleksibilniji, naši životi su transformisani; naša percepcija „vremena“ i „prostora“ se promijenila. Vidjeli smo drugu stranu granica i naših životnih očekivanja, režima i donosilaca političkih odluka. Usponom Azije, sjetili smo se teorije poznatog muslimanskog filozofa Ibn Khalduna da su „civilizacije kao ljudska bića: one se rađaju, rastu i propadaju“, potaknuti idejom da bi se ekonomski centar Zemlje mogao kretati prema Istoku, a mi smo „na tom putu“.
Među unutrašnjim faktorima pomenuo bih sljedeće: 1) Ozalove reforme 1980-ih, 2) nastanak srednje klase i religijsko-konzervativne buržoazije („islamski kalvinisti“), 3) učenje lekcija iz prošlih kriza, 4) faktor zvani „obrazovana djeca“ i 5) efikasno političko vođstvo. Slijedi nekoliko riječi o svakoj od njih.

Ako bih imenovao 4 najefikasnija politička lidera u poslednjih 150 godina kako bih stavio pečat na transformaciju Turske, imenovao bih osomanskog sultana Abdulhamida II, Mustafu Kemala Ataturka, Turguta Ozala i sadašnjeg premijera gospodina Recepa Tayyipa Erdogana. Osmansko carstvo se raspalo ubrzo nakon Abdulhamida II, Ataturk je osnovao modernu Republiku Tursku, ali je vladao vrlo autoritarnim, represivnim režimom. Napori liberalizacije iz 1950-ih pod Menderesom nisu mogli uspjeti, prekinuti su vojnim intervencijama (1960, 1971. i 1980). Pod gospodinom Ozalom i njegovim hrabrim ekonomskim i političkim reformama Turska je počela da se mijenja u pravom smislu. Niz reformi koje je pokrenuo (liberalizacija trgovine i devizni režim, privatizacija, uklanjanje državnog monopola u obrazovanju i komunikaciji, ciljanje članstva u EU, traženje mirnog rešenja kurdskog problema, itd.) otvorilo je put kasnijim Erdoganovim reformama 2000-ih.

Kako su granice bile otvorene i poduzetnici, trgovci, biznismeni u Anadoliji počeli da trguju sa svijetom, počeli su da zarađuju; investirali su ono što su zaradili, a svoju djecu su poslali na visoko obrazovanje u inostranstvo. Kako je srednja klasa rasla, pojavila se nova „religiozno-konzervativna“ buržoazija; njihovi interesi su zahtijevali više slobode, više demokratije, slobodne trgovine i investicija. Faktor „obrazovana djeca“ pojavio se na sceni u pravo vrijeme: hiljade mladih muškaraca i žena poslato je (pod vođstvom Ozala) u inostranstvo; učili su engleski, magistrirali i doktorirali na prestižnim univerzitetima u SAD-u i Evropi, oslobodili se svog „kompleksa inferiornosti“ spram Zapada, razvili su novi mentalitet pomiriv s demokratijom, pluralizmom, multikulturalizmom, civilnim društvom, slobodnom trgovinom, otvorenim granicama, ograničenom vladom i slobodnotržišnom ekonomijom. Po povratku u zemlju, preuzeli su inicijative u akademskoj zajednici, politici, birokratiji, mass medijima i svijetu biznisa.

Štaviše, brojne krize 1990-ih i početkom 2000-tih (1994, 1998, 1999, 2000. i 2001, pet kriza u roku od 7 godina) bile su lekcije svima da su populističke ekonomske politike devedesetih kombinovane s političkim ugnjetavanjem (tzv. „Proces 28. februara“) ništa drugo do ćorsokak. To nije bio put kojim treba poći; što je dosta, dosta je! Predstava je gotova, more je iza, brod je udario o stijene. Zemlja mora da mijenja svoj put.

Konačno, ali ne i najmanje važno, harizmatično vođstvo gospodina Erdogana, također je mnogo doprinijelo brzom oporavku i procesima dramatičnih društvenih promjena kroz koje je Turska prolazila. Pokazao je profil mladog, energičnog, harizmatičnog, reformatorskog, dinamičnog i odlučnog lidera. Pod vođstvom Erdogana došlo je do promjene cjelokupnog razmišljanja vlade: „drevni režim“ zasnovan na autarhiji, kolektivizmu, zatvorenim granicama, nacionalizmu, protekcionizmu i političkom ugnjetavanju-nestao je; nastao je novi režim zasnovan na otvorenim granicama, integraciji sa svijetom, slobodnoj trgovini, privatizaciji, vladavini prava i slobodnoj tržišnoj ekonomiji. Turska se pojavljuje kao muslimanska zemlja sa demokratskim, pluralističkim, sekularnim političkim establišmentom. Islam, demokratija i slobodna tržišna ekonomija sada su u Turskoj uspješno usklađene i povezane.

Stari režim zasnovan na vojno-birokratskoj vladavini tvrdio je da je Turska „okružena morima s tri, ali neprijateljima s četiri strane“, tj. svi su bili naši neprijatelji; da „nema prijatelja Turčinu osim drugog Turčina“; da je cijeli svijet protiv nas; da ne postoje samo „vanjski neprijatelji“ već i „unutrašnji neprijatelji“. Sad, s novom vlasti, smatramo da su ove tvrdnje ništa drugo do gomila neutemeljenih, bezvrijednih parola koje se koriste kao instrumenti ideološke indoktrinacije. Sad vjerujemo da možemo biti prijatelji sa svim našim susjedima; da ne postoji „unutrašnji neprijatelj“, već postoji samo „kriminalni građanin“; i da Turska ima mnoštvo prijatelja širom svijeta. Prvi put u našoj republikanskoj historiji, vojni oficiri i birokrate koji su u prošlosti utabali put vojnim intervencijama polažu račun pred sudom. Građani su sad slobodni da svoje zahtjeve iznesu vladi; oslobođeni su od ideoloških, pravnih i političkih okova kojima su decenijama bili vezani. I, opet, prvi put u našoj republikanskoj historiji, kurdski i posljedični problemi terora, na putu su da se riješi mirnim putem. Kad vlada poštuje vjerovanja, običaje, pravila odijevanja i životne stilove ljudi, kad građani počnu da dišu slobodno, tj. kad su slobodni, tek tada zemlja je spremna za oporavak, rast i razvoj.

Dakle, ako tražite tri ključna razloga za uspjeh turske priče, rekao bih, „ekonomska sloboda, politička sloboda i slobodnotržišna ekonomija“. Dobri su i savjetujem svima da ih uzmu. Nemojte me pogrešno shvatiti: ne tvrdim da je Turska raj. Ima još mnogo toga da se uradi na putu jačanja vladavine prava, ograničene vlade, pluralističke demokratije i slobodnog društva, ali jasno je da smo na pravom putu i ​​da ćemo se truditi da nastavimo dalje.

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.