Vojnici UN-a silovali zarobljenice u Bosni

Ilustracija: Hamid Sepahzad
Ilustracija: Hamid Sepahzad
Bunker je, prema opisu nekadašnjih zarobljenika, bio tijesan, taman i vlažan. Jedna kanta je služila kao zahod za 80 do 100 muškaraca i jednu ili dvije žene koji su tu bili zarobljeni.
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 1. novembra 1993.

Prema navodima muslimanskih svjedoka i lokalnog srpskog zapovjednika, pripadnici mirovnih snaga UN-a u Bosni redovno su posjećivali javnu kuću nedaleko od Sarajeva kojom su upravljali Srbi, gdje su neki od njih seksualno iskorištavali Muslimanke i Hrvatice, koje su bile prisiljavane na prostituciju.

Iako je bosanska vlada u više navrata ponovila optužbe da su bosanski Srbi na istom mjestu otvorili koncentracioni logor, pripadnici mirovnih snaga UN-a nisu ni istražili to mjesto niti su o njegovom postojanju obavijestili svoje nadređene, kako to pokazuju tvrdnje bivših zatvorenika i funkcionera UN-a.

Posjete su se, prema tvrdnjama 12 muslimanskih i tri srpska svjedoka, događale u ljeto i jesen 1992. godine u “Sonjinom Kon-Tikiju”, pansion-restoran u Vogošći, koja se nalazi desetak kilometara sjeverno od Sarajeva. Istraga UN-a o navodnoj upletenosti pripadnika UN-a u trgovinu na crno i druge neispravnosti u Sarajevu proširena je kako bi se u nju uključile i ove optužbe.

“Sonjin Kon-Tiki” je došao na loš glas nakon hapšenja i suđenja Borislavu Heraku, srpskom vojniku kojeg je bosanska vlada u martu osudila na smrt zbog silovanja i ubistva Muslimanki i Hrvatica u tom restoranu u ljeto 1992. godine. Herak je na suđenju posvjedočio da je odlazio “Sonji’” dva do tri puta sedmično i da je ondje silovao žene. lzjavio je da je jednom prilikom tamo vidio i pripadnike UN-a.

Prema Branislavu Vlači, bosanskom Srbinu, komandantu logora od maja do novembra 1992, pripadnici vojnih jedinica UN-a bili su česti gosti u “Sonjinom Kon-Tikiju”.
“Dolazili su po nekoliko puta sedmično dok sam ja bio zapovjednik”, rekao je. On je izjavio da su pripadnici UN-a dolazili na jelo i piće, da bi gledali televiziju na njegovom satelitskom prijemniku, “a dolazili su, također, i zbog djevojaka”.
Vlačo, koji je kasnije postao šef policije u Vogošći, rekao je da je najmanje 50 pripadnika mirovnih snaga UN-a posjetilo “Sonjin Kon-Tiki”. Oficiri su bili iz Kanade, Novog Zelanda, Francuske, Ukrajine i jedne afričke zemlje. Jedan član samoproglašene skupštine bosanskih Srba i jedan čovjek zaposlen u restoranu potvrdili su da su oficiri UN-a često posjećivali to mjesto.

Vlačo je vodio i zatvorenički logor koji se nalazio samo pedesetak metara iza restorana, u kojem je bilo zarobljeno između 80 i 100 ljudi, uglavnom Muslimana, u neljudskim uslovima.
Preživjeli iz logora koje je intervjuisao Newsday rekli su da su u ljeto i jesen 1992. uniformisani pripadnici UN-a dolazili UN transporterima i džipovima šest ili više puta i ulazili u restoran. Ponekad su ostajali na razuzdanim zabavama, koje su trajale dugo u noć. Jednom drugom prilikom preživjeli iz logora vidjeli su mlade Muslimanke ili Hrvatice kako pod prisilom ulaze u oklopne transportere UN-a ili civilne automobile koji su pratili vozila UN-a u nepoznatom pravcu. Niti jednom pripadnici UN-a nisu istražili bunker u kojem su se oni nalazili, kažu svjedoci.

Svjedoci onoga što se događalo “Kod Sonje” su desetorica Muslimana iz Vogošće ili obližnjih mjesta Semizovca i Svraka, zarobljenici u restoranu u različitim periodima. Dvije od tih žena su za Newsday izjavile da su bile silovane u javnoj kući, jedna od oficira UN-a, a druga od vojnika vojske bosanskih Srba. Treća je izjavila da je bila prisutna kad su oficiri vojske bosanskih Srba silovali i ubili dvije muslimanske djevojčice pred grupom zarobljenih Muslimanki.

Svaki od desetak muslimanskih svjedoka dolazaka pripadnika UN-a kod “Sonje”, koji su bili intervjuisani u Sarajevu, na teritoriji srednje Bosne koju kontrolišu vladine snage, kao i u drugim zemljama tokom šestomjesečnog istraživanja koje je proveo Newsday, izjavio je kako je uvjeren da su se pripadnici zaštitnih snaga UN-a, koji su u Bosnu bili poslani da olakšaju patnje civila, pridružili seksualnom zlostavljanju zarobljenih žena. Navedena zlostavljanja događala su se u otprilike isto vrijeme kad su srpske snage upravljale drugim logorima za silovanje Muslimanki te su sistemski silovali Muslimanke i Hrvatice, što je bilo dio kampanje “etničkog čišćenja” – da se svi nesrbi istjeraju iz Bosne.

Vlačo je tvrdio da su žene koje su bile u “Sonjinom Kon-Tikiju” bile gradske “djevojke niskog morala” i on ih je “pozvao” da dođu u pansion. Međutim, muslimanski zarobljenici su rekli da su među ženama prepoznali Muslimanke i Hrvatice iz Vogošće i obližnjih mjesta Svraka i Semizovca. Godine 1991. Vogošća je imala 11.700, Svrake 1.240 i Semizovac 2.100 stanovnika.
Tri žene koje je intervjuisao Newsday rekle su da su ih srpske vlasti prisilno odvukle iz njihovih kuća te da su bile pod prijetnjom oružjem zarobljene u Sonjinom restoranu. Muslimanski svjedoci su rekli da vjeruju kako je većina zarobljenih žena nakon silovanja bila ubijena. Neki su rekli da su vidjeli ženske leševe. Herak je proglašen krivim za silovanje 16 žena i ubistvo njih 12.

Newsday je, također, pronašao svjedoke koji su posvjedočili o čestim posjetama pripadnika UN-a hotelu “Park” u Vogošći gdje su, kažu, domaće žene redovno odvođene pod prijetnjom oružjem i tu bile silovane od vođa srpskih pravojnih grupa. Jedan je svjedok izjavio kako je u dva navrata vidio uniformisane vojnike UN-a da tamo piju i večeraju sa srpskim vojnicima okruženi ženama, a visoki funkcioner bosanskih Srba rekao je da su pripadnici snaga UN-a tamo često provodili noć.
U sjedištu UN-a u Zagrebu odbijaju komentarisati takve optužbe. Visoki oficiri u komandi UN-a u Sarajevu svojevremeno su bili iznenađeni optužbama za seksualno zlostavljanje, ali najmanje jedan je rekao kako je čuo da je “Sonjin Kon- Tiki” koncentracioni logor.

Uprkos izvještajima o najgorim zločinima i kršenjima ljudskih prava u Evropi nakon nacističkog holokausta, vojni komandanti UN-a u Sarajevu rekli su kako su smatrali da u njihovom mandatu nije istraživanje optužbi o zlostavljanju u koncentracionim logorima. Nisu znali ni da su njihovi vojnici javno optuženi za neodgovarajuće ponašanje jer nisu pratili domaća sredstva informisanja koja su o tome pisala, izjavio je jedan visoki oficir.

Newsday je intervjuisao šest nekadašnjih oficira na najvišim dužnostima, počevši s tadašnjim komandantom Kanađaninom general-majorom Lewisom MacKenziejem, i svaki od njih izjavio je kako je na nekom drugom bilo da istražuje optužbe o koncentracionim logorima.

Prema navodima visokog službenika u Međunarodnom odboru Crvenog križa u Ženevi, oficiri UN-a imali su moralnu obavezu da izvijeste o logorima ako su na njih naišli. “Možda snage UN-a nemaju formalnu zakonsku obavezu da traže koncentracione logore ili prate kršenje ljudskih prava, ali je sigurno da imaju moralnu obavezu da, ako naiđu na teška kršenja Ženevske konvencije, o tome izvijeste nadležne i pomognu žrtvama”, izjavio je zamjenik direktora ICRC-a Louis Bugnion (Luis Bunjion), komentarišući specifične optužbe.

U New Yorku je glasnogovornik UN-a Fred Eckhard sve pozive prebacio na sjedište UN-a u Zagrebu. Glasnogovornik u Zagrebu odbio je odgovoriti na pismene ili telefonske molbe da komentariše sadržaj optužbi, ali oficir za odnose sa štampom je rekao da posebna komisija za istragu, koju je imenovao glavni sekretar UN-a Boutros Boutros Ghali, istražuje te i druge optužbe o nepravilnostima. U Sarajevu su članovi komisije potvrdili da istražuju optužbe kako su pripadnici UN-a odlazili u “Kon-Tiki” i ondje seksualno iskorištavali zarobljene Muslimanke i Hrvatice.

Bunker je, prema opisu nekadašnjih zarobljenika, bio tijesan, taman i vlažan. Jedna kanta je služila kao zahod za 80 do 100 muškaraca i jednu ili dvije žene koji su tu bili zarobljeni. Često su stražari, prijeteći im oružjem, prisiljavali muškarce iz logora da rade, kopaju rovove na prvoj borbenoj liniji i služe kao živi štit srpskim snagama kad su napadale položaje bosanske vlade.
“Muški zarobljenici, prema navodima onih koji su izašli iz logora, bili su povremeno izloženi javnom seksualnom ponižavanju i prisiljavani da se skinu goli i međusobno spolno opće. Novinar-slobodnjak Esad Muradević, koji je tamo proveo sedam mjeseci kao zarobljenik, procijenio je da je kroz bunker prošlo oko 800 ljudi od kojih je najmanje 250 nestalo. Smatra se da su ubijeni ili su poginuli na ratištu posluživši kao živi štit.

Zarobljenici nisu iz bunkera mogli vidjeti posjetioce restorana, ali im je jednom prilikom Vlačo naredio da pomognu u pripremama (za zabavu), pa su morali nacijepati drva, donijeti vode, ispeći jagnje ili pripremiti restoransku salu.
Nekoliko dana prije posjete, početkom juna, Vlačo je došao “obavijestiti nas kako se moramo ponašati, šta smijemo reći kad neko dođe” u bunker. “Nismo smjeli govoriti o zlostavljanju ili o lošim uvjetima”, rekao je Muradević. Međutim, rekao je da niko od pripadnika UN-a nikad nije došao u bunker. Dan prije posjete vidio je, kaže, pet “vrlo privlačnih Muslimanki u bašti restorana. Idući dan više ih nismo vidjeli”.

Rifat Durak, 37, muslimanski policajac iz Vogošće, rekao je da je cijepao drva kad su u rano predvečerje stigla vozila UN-a. “Bio sam udaljen 10-15 metara od transportera. Otvorila su se zadnja vrata. Izašli su vojnici. Bili su odjeveni u uniforme UNPROFOR-a.

Ispričao je kako su u restoranu ostali oko 90 minuta. “Onda je četiri ili pet djevojaka otišlo s njima. To su bile prelijepe djevojke, između 20 i 25 godina. Odvezli su ih u crvenom folksvagenu. Pomislio sam kako se sigurno negdje održava zabava.” Durak je rekao da je prepoznao jednu od odvedenih djevojaka. “Ona je bila Hrvatica. Iz njenog sam ponašanja mogao vidjeti da je preplašena i da ne ide svojevoljno.”

Durak je rekao kako su mu stražari rekli da je komandant te jedinice UN-a bio sam MacKenzie, ali u to vrijeme MacKenzie nalazio se u Beogradu. Vlačo i drugi Srbi u logoru rekli su Newsdayu da je „MackKenzie” bilo opće ime kojim su nazivali oficire UN-a. MacKenzie je kategorički odbio da je ikad posjetio Sonjin restoran.

Identitet pripadnika UN-a koji su navodno posjetili “Sonjin Kon-Tiki” i hotel “Park” te imena njihovih jedinica su nepoznati, pa dok UN ne otvori svoje spise, uključujući podatke o svakodnevnim aktivnostima, bit će to teško i odrediti. MacKenzie i drugi izvori iz UN-a kažu da se najvjerovatnije radilo o vojnim posmatračima UN-a, višenacionalnoj grupi nenaoružanih oficira koji su postavili mjesto za posmatranje blizu položaja srpske artiljerije. Njihova je zadaća bila da svakodnevno izvještavaju sjedište UN-a o broju granata koje je srpska vojska ispalila na Sarajevo ili druge ciljeve.
Prema navodima svjedoka koje je intervjuisao Newsday, pripadnici UN-a posjećivali su restoran tokom čitavog ljeta 1992. godine.

Ahmed Hido, nekadašnji predsjednik Svraka, sjeća se da su vojnici UN-a posjetili “Sonjin Kon-Tiki” početkom juna 1992. Hido, koji je u to vrijeme bio zarobljen u bunkeru, dobio je zadatak da peče jagnje na otvorenom roštilju. Rekao je da su poslijepodne stigli oklopni transporteri, UN-ov džip i luksuzni automobil te da je zabava trajala dugo u noć.
“Mogli smo vidjeti pripadnike UN-a na strani vozila”, rekao je i dodao: “Vidio sam da su djevojke bile pripremljene za muškarce.” Drugi svjedoci su rekli da su žene bile natjerane da se dotjeraju u vrijeme kad se očekivao dolazak vojnika UN-a.
“Iduće jutro su me odveli da čistim”, rekao je Hido. “Posvuda je vladao nered. Meso je bilo razbacano po podu, poluispražnjene boce vina. Na stolu je bila velika srpska zastava, a u jednom ćošku zastava UN-a”.

Šest žena se još uvijek nalazilo u svojim sobama, i srpski su ih stražari odveli na cestu i oslobodili. “Čuo sam kako su im rekli ‘Sretno”‘, rekao je Hido. On je otišao pospremiti pansion. “Kreveti su bili u neredu. Plahte su bile posvuda razbacane. Ličilo je na svinjac.” Hido je rekao da je po izgledu soba stekao dojam da su neke od njih bile silovane”.

Muhamed Ruhotina, 30, Musliman, po zanimanju popravljač telefona, iz obližnjeg sela Nahoreva, sjeća se posjete pripadnika mirovnih snaga UN-a sredinom juna 1992. godine. Ruhotini je bilo naređeno da peče jagnje na otvorenom roštilju. Rekao je da je bio prisutan kad su posjetioci došli, sredinom poslijepodneva, i kad su otišli, sat do sat i po kasnije.
“Četnici su bili posvuda oko restorana s automatskim puškama”, rekao je, nazivajući srpske paravojne jedinice njihovim omiljenim imenom. On je posvjedočio da su se pripadnici UN-a dovezli transporterom i bijelim vozilima s oznakama UN-a te da je iz njih izašlo desetak muškaraca.

Iz restorana se mogao čuti ženski glas kako pjevuši srpske pjesme. “Oni su jeli i pili… i tada je pet ili šest djevojaka, najljepših, najmlađih” od žena koje su se tamo nalazile, “otišlo s njima”. Rekao je da je vidio kako neke od žena ulaze u transporter UN-a, a da su “neke od njih bile ugurane u auta” koja su pratila vozila UN-a.

Abid Pandžić, 31, mehaničar, jedan je od desetak zatvorenika koje su Vlačo i Jovan Tintor, zapovjednici vojske bosanskih Srba za Vogošću, okupili da pripreme doček za taj dan. “Tokom priprema rečeno nam je da dolazi delegacija s MacKenziejem”, sjeća se on. Izvjesili su natpis: ‘Dobro došli’, srpsku zastavu i srpskog orla na zid. Pandžić je za vrijeme posjete bio zatvoren u podrumu restorana, pa nije mogao vidjeti posjetioce.

Tintor, koji je sad posebni savjetnik vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića, potvrdio je da su pripadnici mirovnih snaga UN-a često posjećivali “Sonjin Kon-Tiki”, ali je izjavio da nije znao za večernje zabave. “Često sam znao sjediti u restoranu s oficirima UNPROFOR-a”, rekao je, “ali to je uvijek bilo danju.”

MacKenzie, koji je bio komandant zaštitnih snaga UN-a u Sarajevu do augusta 1992, jedan je od oficira koji su izjavili da vjeruju da, ako je iko posjećivao “Sonjin Kon-Tiki”, onda su to bili vojni posmatrači. On je Newsdayu izjavio kako je, nakon što je čuo za optužbe i pokušao provjeriti njihovu istinitost, nagađao da su posmatrači putovali u Vogošću da bi organizovali “razmjene stanovnika”, u što su bili uključeni muslimanski civili koje su držali Srbi i srpski civili koji su živjeli na području koje nadzire bosanska vlada.
“Mislio sam da su se možda mogli pojaviti (u restoranu) i da su možda pokupili grupu tinejdžera uključujući i djevojčice te da su ih doveli natrag i razmijenili”, rekao je MacKenzie u telefonskom razgovoru.

MacKenziejev zamjenik, pukovnik Michel Jones (Majkl Džons), izjavio je da su čuli za logor kod Sonjinog restorana, ali je dodao: “Nije bio naš posao da obilazimo te logore. Ako je neko posjetio te logore, to je onda bio Richard Gray (Ričard Grej)”, rekao je, upućujući na novozelandskog pukovnika koji je bio viši vojni posmatrač. “To je bio njegov posao. Bio je zadužen za razmjenu zarobljenika.”

Međutim, Gray je rekao da vojni posmatrači nisu “imali ništa” sa zatvoreničkim logorima. “Postojala je mala vjerovatnost da mi naiđemo na logore. Nije bio naš posao da ih pronalazimo. To nije bio dio naše misije. Ne naiđe se na tako nešto tek tako. Nisu nas zanimali.” Gray je trenutno vojni ataše u ambasadi Novog Zelanda pri UN-u u New Yorku.

Prema Vlači, Gray je također dolazio u restoran “dva ili tri puta, popio bi nešto i otišao”. Gray je izjavio za Newsday kako ne vidi ništa loše u tome da su tamo i bili. “U čemu je problem?”, upitao je. “Svejedno je odeš li u jedan ili drugi restoran.”
On je, također, odbio da je bio u hotelu “Park”. Ali kad mu je rečeno da su Vlačo i drugi srpski službenici izjavili da je Gray bio njihov gost na ručku u tom hotelu, Gray se prisjetio. “Oh, samo trenutak. Sad kad kažete, sjećam se, otišli smo na jedan sastanak i nakon toga otišli smo u hotel i tamo održali drugi sastanak”, rekao je.

Komandant vojnih posmatrača u to vrijeme, brigadni general, Australac John Wilson (Džon Vilson), priznao je da su pripadnici Snaga UN-a koji su bili pod njegovim zapovjedništvom možda posjetli “Sonjin Kon-Tiki”, ali nije mogao potvrditi nijednu posjetu početkom ljeta 1992.  “Moguće je da su ljudi odlutali… To bi bilo vlo nevjerovatno. Ipak, vojnici su vojnici, i izlaze vani”, izjavio je u telefonskom intervjuu iz Zagreba.
Ali je rekao da, bez obzira na to jesu li ili nisu tamo odlazili, njemu nikad nisu prijavljena zlostavljanja u “Sonjinom Kon-Tikiju”.

Početkom juna 1992. godine bunker kod Sonjinog restorana bosanska vlada je stavila na popis mogućih koncentracionih logora. On se nalazio na gotovo svakom popisu koji je izdala vlada, uključujući i onaj koji je krajem juna predat Vijeću sigurnosti UN-a kao službeni dokumenat. No Wilson je rekao da oficiri UN-a nisu nikad istražili bilo koji od logora dok je on tamo služio. Wilson je zapovijedao UNMO-ima u Sarajevu od marta do juna, te je nadgledao sve operacije vođene iz Zagreba od tada do novembra. Trenutno je vojni savjetnik Thorvalda Stoltenberga, glavnog posrednika UN-a za krizu u Bosni.
Još je rekao: “Nismo znali da se tamo nalaze logori. Primili smo ponovljene optužbe o postojanju zatvoreničkih logora te sam ja u brojnim prilikama, u šest od deset slučajeva, od obje strane (uglavnom muslimanske bosanske vlade i Srba) zatražio da mi dopuste da istražim ta mjesta. Obje su strane ili odbile ili postavile nemoguće uvjete.” U to vrijeme, štaviše, “UNPROFOR nije ima mandat da to čini. Dok sam ja bio tamo, naša je zadaća bila pokazati zastavu ili pružiti pomoć”. On je rekao da je optužbe proslijedio komandi u Zagrebu.
Službenici UN-a su očito ignorisali čak i objavljene optužbe za neodgovarajuće ponašanje koje se tiču njihovog vlastitog osoblja.

Ekrem Piknjač, zarobljenik koji je oslobođen iz “Sonjinog Kon-Tikija”, javno je iznio optužbe, koje su bile objavljene 14. augusta 1992. u glavnim sarajevskim dnevnim novinama Oslobođenju, da su srpske vlasti snabdijevale pripadnike UN-a zarobljenicama prostitutkama. Naslov intervjua bio je: “Auscwitz u restoranu ‘Kod Sonje’”. Wilson je rekao da nije znao za tu optužbu. “Niko pod mojim zapovjedništvom nije bio zadužen za čitanje novina”, rekao je, dodavši: “Niko, koliko ja znam, nije govorio srpskohrvatski.”

O silovanjima i drugim zlostavljanjima u hotelu “Park” manje se zna zato što zatvorenici nisu bili stalno zatočeni na tom mjestu.

Pitanje o neodgovarajućem ponašanju postavlja se zato što se čini da su oficiri UN-a provodili mnogo vremena na mjestu gdje su vođe srpskih paravojnih grupa rutinski silovali i činili zločine nasilja.

Od kraja juna do oktobra naoružani transporteri s oznakama UN-a svakodnevno su bili parkirani po čitave dane ispred hotela “Park”, rekla je M.H., Bosanska Muslimanka koja je živjela u stanu gotovo preko puta. Ona je rekla da bi po pet ili šest vojnika u uniformama UN-a izašlo iz transportera i ušlo u hotel.
“Prvo sam se nadala da će nam pomoći”, izjavila je, pod uslovom da ostane anonimna, “a, onda mi je sve to postalo čudno. Zašto nisu obišli građane da vide kako oni žive? Zašto nisu razgovarali s ljudima?”
M. H. je izjavila da su je vojnici odjeveni u uniforme bosanskih Srba pet puta odvukli iz njenog stana i odveli na druga mjesta gdje su je viši srpski oficiri silovali. Ona kaže da je u hotelu “Park” bila dvaput silovana.

Jednom je prilikom, 6. avgusta, čula “vrištanje muškaraca i žena. Imala sam dojam da tuku ljude i da su nekog ubili”.
Srbin zaposlen u hotelu “Park”, koji je zatražio da ne otkrijemo njegovo ime, rekao je da su oficiri UN-a “Često tamo dolazili te da ih je nekoliko ponekad i prenoćilo. Ne znam jesu li s njima bile i djevojke ili nisu”.
Momčilo Mandić, tadašnji “ministar pravosuđa”, u samoproglašenoj vladi bosanskih Srba kojoj je na čelu Radovan Karadžić, rekao je da su neki oficiri UN-a stanovali u hotelu “Park” tokom ljeta 1992. godine.

Čini se da su i u hotelu “Park” srpske snage mogle nuditi zarobljene žene vojnicima UN-a. Zenita Šabanović, 48, koja je živjela 200 metara od hotela, izjavila je za Newsday da je bila u hotelu “Park” u dva navrata, između 15. juna i 15. jula, kako bi molila vođe srpskih pravojnih jedinica da ispitaju i oslobode njena dva odrasla sina iz Sonjinog bunkera.
“Uperili su pušku u mene. Rekli su mi: ‘Odlazi, balijo’, koristeći se pogrdnim nazivom za Muslimana”, rekla je. Ona je ispričala da su Srbi prijetili kako će je ubiti. I u to su vrijeme “pripadnici UNPROFOR-a sjedili za ručkom sa četnicima”. Ona je rekla da je u oba navrata “vidjela s njima i žene”.

Posebni dopisnik Colin Soloway (Kolin Salovej) doprinio je nastanku ovog izvještaja.

Priredio: Resul Mehmedović

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.