Kakva je zemlja Srbija, ako joj je ‘srce u Prijedoru’? 

_64d054e7cca0a.jpeg
Glasno zazivanje mržnje slavljeničkim koncertom na dan komemoracije u Srebrenici ovdje je doživjelo svoj snažniji i na političku razinu podignuti paradoks.
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

O stradanju u srpskim logorima i zločinima prema nesrpskom stanovništvu Prijedora i okolnih mjesta, već postoji mala biblioteka knjiga i intervjua onih / s onima, koji su čudom preživjeli. Ali, zločini su, po prestanku oružanih sukoba, zatrpani u masovne grobnice prava i postali samo instrumentom političkih igara. Kao takvi – kao da se nisu niti dogodili. O zločinima se danas mora šutjeti da se ne povrijede osjećaji onih koji su naslijedili metodu ucjenjivanja.

Danas gotovo da je zločin inzistirati na istragama o zločinima počinjenim za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zločin je i izgovoriti da se to ne smije više dogoditi. Zločin je reći naglas da će se narod braniti, i da se mora pripremati za tu obranu. Budući da su sljednici velikih zločina i genocidne namjere dobili političku ravnopravnost, dobili su u ruke i oružje kojim žele ‘na miran način’ dokazati da je jedino moguće rješenje i bilo ono koje su njihovi prethodnici pokušali realizirati zatvaranjima, mučenjima, silovanjima, masovnim grobnicama i sličnim oblicima ‘uvjeravanja’ nesrpskog stanovništava (da nestanu s područja koje su oni mapirali kao područje ‘svojih srpskih zemalja’).

Danas se sve svelo na političke igre. Zločini su žetoni na kockarskom stolu. Morala nema. Krivnje nema. Krvi nema. Leševa nema. Prošlosti nema. Masovne grobnice nisu postojale. Sekundarne su grobnice valjda izmišljene. Sve fotografije, video-zapisi, snimljeni razgovori i naređenja vođa – samo su ‘lažni svjedoci barbarskih duša’. Nije se dogodilo ono što se dogodilo, nego se dogodilo ono što glavnokomandujući kaže da se dogodilo. Historiju/povijest pisat će akademici Srpske akademije nauka i umetnosti, a u njihovim će spisima vjerojatno pisati da je Prijedor bio mjesto velike pobjede srpskog naroda.

I umjesto isprike, podizanja spomenika barem ubijenoj djeci Bošnjaka i Hrvata Prijedora i okolnih mjesta, umjesto diskursa razumijevanja i pristajanja na otkrivanja i kažnjavanja zločina i zločinaca – glavnokomandujući ideolog manjinskog entiteta u Prijedoru organizira – medijski i politički spektakl: Koncert medijskih diktatora na odlasku – za odabrane statiste i nove leksikone političkih gluposti i političkih obmana.

Glavnokomandujući manjinskog entiteta u Bosni i Hercegovini pronašao je dakle još jedan način skretanja pozornosti sa svoje pogubne rušilačke separatističke politike kojom prikriva svoje kriminalne rabote. Još jedan način na koji će sve oko sebe dovesti na rub pameti, a sve svoje sljedbenike gurnuti još dublje u provaliju. U Prijedoru je organizirao skup nakon kojega će njegovi sljedbenici pjevati (i pjevali su) o Prijedoru kao ‘srcu Srbije’. Po čemu bi to Prijedor mogao biti srce jedne druge države? I kakva je zemlja Srbija, ako joj je ‘srce u Prijedoru’?

Imajući na umu komentar nedavno nagrađenih studentica od kojih je jedna izjavila/komentirala na društvenim mrežama: „Neka smo vas pobili“, (nakon čega je uslijedila nagrada u obliku stipendije za nastavak studiranja u Beogradu) – teško je oteti se dojmu da je na djelu slavljenje onog što je gore i od nacionalsocijalizma i fašizma. Naime glasno zazivanje mržnje slavljeničkim koncertom na dan komemoracije u Srebrenici ovdje je doživjelo svoj snažniji i na političku razinu podignuti paradoks. Srbi slave svoje zločine i pokušavaju dati svijetu do znanja da bi ih učinili puno više da nisu zaustavljeni. Srebrenica i Prijedor, mjesta velikih zločina, mjesta razotkrivanja genocidne namjere prema bošnjačkom narodu, postaju mjesta političko-religiozno-medijskih slavljenja starih i proizvodnje novih mitova.

Glavna namjera ‘spektakla’ skrivanje je zločina prijedorskih Srba pričom o Jasenovcu. Relativiziranje zločina vraćanjem na grijehe ranijih generacija. Sugeriranje osvete bez spominjanja te riječi. Iskazivanje brige za prošlost slavljenjem aktualnih zločina. Pravdanje šutnje o vlastitim zločinima govorom o tuđem zločinu.

Kao da se jedan zločin može i smije opravdati drugim. Kao da su Bošnjaci i Hrvati Prijedora i okolnih mjesta bili zločinci nad kojima se treba izvršiti smrtna kazna bez suđenja za zločine koje je nekada netko učinio prema Srbima. Kao da jame u koje su bacana tijela (uglavnom) Bošnjaka mogu biti kazne za jame Jasenovca… Hitler je bio naivac i mala beba prema ovima… zapisao je (otprilike tako) jedan od zatvorenika Omarske.

Za politički kockarski stol ponovno su došli politički bleferi i politički šibicari. Nastavljaju poznatu igru skrivanja vlastitih zločina, optuživanja drugih za ono što su sami učinili, igru pretvaranja zločinaca u heroje. Spektakularno svoje zločince pretvaraju u žrtve koje eto nisu mogle nastaviti svoj normalni život jer su se žrtvovale za svoj narod. Spektakularno prešutno pravdaju svoje zločine zločinima činjenim za vrijeme kvislinške tvorevine NDH. Kao da su nevina djeca kriva za ubijenu nevinu djecu. Kao da su pohapšeni Hrvati i Bošnjaci krivi za nakane nacista, njihovo angažiranje ustaša i istrebljenja Židova, Roma, Srba ali i muslimana.

Spektaklom se još dublje žele zakopati kosti ubijenih, a u živima ubiti i posljednje ostatke nade da je uz Srbe u manjinskom entitetu moguć zajednički život. Jer ako je u onome što oni protupravno nazivaju državom moguće slaviti Prijedor i Srebrenicu, onda bi svima trebalo biti jasno što se daje do znanja: Slavila se i slavit će se politika istrebljenja, protjerivanja, nestajanja svih nesrba manjinskog entiteta.

Kreatori dejtonskog mira, u kontekstu tada vladajuće islamofobije, oblikovali su monstruoznu platformu s koje se danas šamaraju i Amerika i Europa. Spašavajući Banja Luku nisu shvaćali što spašavaju. Danas im se to vraća na puno višoj razini.

U maniri velikih propovjednika Veliki politički komesar manjinskog entiteta i njegov mentor iz potencijalno velike Srbije, zajedno su pokazali veliku brigu za manjinski entitet premrežen masovnim grobnicama. Govorili su o uroti Zapada, o sankcijama koje neće uspjeti, o malom narodu koji se principijelno suprotstavlja ponajvećoj sili svijeta. Pričali su priče svom narodu ustrašenom jednoumljem medija, sudstva, birokracije.. Pričali su priču koja će se već sutra pretvoriti u mit o herojskoj obrani Prijedora od onih koji su skrivili Jasenovac i koji su pripremali jedan sličan ali novi – u Prijedoru.

I umjesto da svevladajući politički komesar manjinskog entiteta pokaže zrno časti i zamoli sunarodnjake da otkriju svaku masovnu grobnicu i svaki pojedinačni grob Bošnjaka i Hrvata u dijelu Bosne i Hercegovine kojim trenutno upravlja (zahvaljujući upravo zaustavljanju osvajanja Banja Luke od strane Zapada), taj agresivni geopolitički blefer (do grla umočen u kriminal) betonira grobnice Bošnjaka i Hrvata pozivajući se na Jasenovac.

Sasvim je jasno da bi pokazivanje dobre volje bio čin otvaranja vrata istini. Ali kad su to manipulatori imali senzore za istinu. Baja komesarskom manirom uvjerava svoj narod da je borba nužna, da su ljudi ubijani na sve strane, ali da se naravno zna gdje je ubijeno i/ili protjerano najviše Srba.

Jeziva je retorika glavnog naftaša u odjeći civilnog komesara manjinskog entiteta. Baja je primoran pokazati da je Baja, a istovremeno prikriti zločine zločinima iz prošlog rata. Ameriku se mora osuditi ali zapravo sugerirati laž da je na ovim prostorima samo srpski narod bio protiv nacionalsocijalizma i fašizma. Pritom naravno upozoravati usputnim formulacijama i na opasnost od vjerskog fanatizma (koji se širi ‘arlaukanjem’ s minareta).

Kao da Zapad ne poznaje Memorandum SANU
Kao da Zapad nije osudio Srbe na više od tisuću godina zatvora. Kao da svijet ne zna za želju Srbije da na sve moguće načine proširi svoje granice.

Ono što se prodavalo kao briga za Jugoslaviju i što je u počecima i moglo proći na Zapadu, pokazalo se kao obična agresija na nesrpske narode, kao želja za osvajanjem tuđeg teritorija, odnosno prilika da želja za osvetom stvarana u kolektivno nesvjesnom srpskom biću ispliva na površinu.

Komedija u Prijedoru još jednom je podcrtala tragediju koju je srpski narod priuštio hrvatskom i bošnjačkom narodu. Statista je (na spektaklu kao i u vrijeme agresije) bilo dovoljno. I previše za jedan tako i toliko izmanipulirani narod. Statisti su ovaj put bili publika. Dio njih će i dalje paliti baklje noću urlikati i prijetiti ali, ako je vjerovati jednom nedavnom istraživanju, sve je više onih koji su nekada ratovali a danas sebi oduzimaju život. Postotak samoubojstava bivših srpskih ‘ratnika’, ogroman je. Ružno je reći ali to daje nadu da će se kolektivna svijest Srba pokušati osloboditi ratno-religijsko-medijskih okova i udahnuti zrak zdravim plućima. Bez toga nitko od nas ne može živjeti normalan život. Posebno ne oni koji su sudjelovali u zločinima, koji su na te zločine natjerani, koji su obmanuti, prevareni, pa i dovedeni u situaciju da biraju – svoj život ili život zarobljenika.

Nije naravno jednostavno preživjeti noći u kojima se mrtvi dižu iz masovnih grobnica, dolaze na prozore, lupaju po krovu ili uporno stoje negdje u nekom kutu kuće ili vrta. Netko bi komesarima morao reći da vode vlastiti narod kolektivnom suicidu jer prije ili kasnije grobnice će progovoriti. Prije ili kasnije pametni Srbi će shvatiti da se ne može biti intelektualac a šutjeti o velikoj sramoti vlastitog naroda. Prije ili kasnije shvatit će da se ne mogu i ne smiju kriti iza diskursa političke šutnje i komesarskog šibicarenja.

Euforični komesar manjinskog entiteta napao je i svijetle točke srpske političke oporbene odnosno nevladine scene u Beogradu. Dio je to strategije zastrašivanja od strane ideologa obrane masovnih grobnica, zločina, šutnje o zločinima. Dio je to strategije bahatog nipodaštavanja najvrednijeg u srpskom narodu. Sve se njih, smatra Komesar može ušutjeti frazom o Prijedoru kao mjestu ‘susreta kolona’. Nije objasnio da je jedna kolona išla prema granicama a druga prema masovnim grobnicama…

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.