Imam Ibnul-Dževzi, rekao je: ”Ja sam bio uzrok da se, na mojim predavanjima (naučnim kružocima) i halkama zikra, više od dvije stotine hiljada ljudi (muslimana grješnika) pokaje, a preda mnom je islam primilo više od dvjesta ljudi. Jednog dana sam sjedio i vidio oko sebe više od deset hiljada ljudi. Nije bilo ni jednog među njima, a da mu se srce nije smekšalo ili oko zaplakalo zbog mog predavanja.
Rekao sam tada sebi: ‘Kako ćeš se osjećati sutra na Sudnjem danu ako se svi ovi spase, a ti budeš upropašten?!’
A onda mi se iz dubine duše otrgnuo glas: ‘Allahu moj, Gospodaru moj! Ako me sutra na Sudnjem danu kazniš zbog mojih grijeha, ne obavještavaj ove ljude o mojoj kazni, da bi se sačuvala Tvoja plemenitost i dobrota, a ne radi mene. I da ne bi rekli: -Kažnjava se onaj koji nam je ukazivao na Allaha!”’
Zapamti, do Allaha neće stići onaj ko se divi samom sebi. Uistinu, istinski vjernici i pobožnjaci, kad god se približe svome Gospodaru, osjete nemarnost i nedostatak koji ranije nisu osjetili. Odnosno, kad god čovjek kuša slast bliskosti sa Allahom, rastuži se zbog osjećaja gorčine udaljenosti i razdaljine koju još nije prešao.
To je poput stanja učenjaka i neznalice. Neznalica misli da sve zna, a učenjak zna da mnogo toga ne zna. I ništa ne otkriva stepen ljudskog neznanja kao učenje. Neznalica ignorira i potcjenjuje ono što ne zna i zato sebe smatra velikim učenjakom i znakom svog vremena.
Takva je stvar i sa vjerovanjem (imanom) i ibadetima. Naprimjer, onaj ko udjeljuje sadaku u ime Allaha, on i pored toga osjeća nedostatak, jer zna da je time popunio samo jednu prazninu.
A što se tiče onoga ko živi samo za sebe i koga drugi ne zanimaju, on je potpuno opušten i on nema takvih osjećaja i briga.
Zatim, onaj ko je navikao postiti dobrovoljni post, osjeća se nemarnim i ”krivim” ako propusti samo jedan dan posta koji je navikao postiti, iako se radi samo o dobrovoljnom postu. A što se tiče onoga ko nije zaokupljen ovim stvarima, on neće osjetiti gorčinu što je propustio taj dan posta, jer on nije ni kušao slast takvog ibadeta.
Vjerujte mi, kad bi onoga ko je navikao klanjati noćni namaz vezali za krevet, prisiljavajući ga da spava i da ne ustaje na noćni namaz, on bi gorko plakao, jer žudi da stane pred svoga Gospodara. A onaj ko nije kušao slast učenja Kur’ana i sedžde u toku noćnog namaza, njemu je njegov krevet ”džennet”, i on ne zna za bolji užitak.
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
