Onaj koji se odmara ili onaj od kojeg se drugi odmaraju?

Postoje samo dvije vrste ljudi koji napuštaju ovaj svijet i odlaze na Ahiret. Jedni su sretni a drugi nesretni.
Ilustracija: Isabel Seliger
Ilustracija: Isabel Seliger
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ebu Katade el-Ensari, radijallahu anhu, prenosi da su ljudi pronijeli dženazu pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: ”Onaj koji se odmara i onaj od kojeg se odmaraju.” Rekli su: ”Allahov Poslaniče, ko je onaj koji se odmara, a ko onaj od koga se odmaraju?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Vjernik se – nakon smrti – odmara od nevolja ovoga svijeta i ulazi u okrilje Allahove milosti, a od velikog grješnika (nevjernika) odmaraju se ljudi, zemlja, drveće i životinje.” (Buharija i Muslim)
Ovaj hadis nam objašnjava da zapravo postoje samo dvije vrste ljudi koji napuštaju ovaj svijet i odlaze na Ahiret. Jedni su sretni a drugi nesretni, jedni se odmaraju a od drugih se odmaraju.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je – i to u trenucima kad se približavao njegov odlazak sa ovoga svijeta i kada je lično kušao težinu smrti -, da se vjernik (mu’min) nakon smrti odmara od svih nevolja. Naime, kada je njegova kćerka hazreti Fatima, radijallahu anha, vidjela kakve i kolike bolove Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podnosi usljed smrtne agonije, rekla je: ”O, nevolje moga oca!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao joj je: ”Nakon ovog dana nema više nevolja za tvoga oca.” (Ibn Hibban i Ibn Madže)
To je zato što stvarne nevolje i iskušenja za vjernika završavaju njegovom smrću i odlaskom sa ovoga svijeta, jer je dunjaluk bio zastor i prepreka onome što vjernika čeka od sreće i istinskog zadovoljstva na Ahiretu.

Dakle, nakon smrti odmara se onaj ko je bio zadovoljan Allahom kao Gospodarom, islamom kao vjerom, i Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, kao poslanikom i putovođom. Nakon smrti odmara se onaj ko je izvršavao Allahove naredbe a klonio se Njegovih zabrana, i ko je žudio za susretom sa Allahom. Nakon smrti odmara se onaj ko je napustio ovaj prolazni svijet, ostavivši iza sebe trajnu sadaku, znanje kojim se ljudi koriste i djecu odgojenu u islamu koja uče hajr-dove za njega.
Nakon smrti odmara se onaj ko je život proveo pozivajući u Allahovu vjeru, ko je vodio džihad na Allahovom putu, ko se borio protiv zuluma i smutnje, ko je bio ključ dobra i dobročinstva, ko je vodio brigu o emanetu koji mu je povjeren, svjedno bio obični radnik, zanatlija, direktor, ljekar, inženjer, učitelj, imam, daija, novinar, ministar ili predsjednik države. Nakon smrti odmara se onaj ko je čuvao svoje srce, sluh, vid, noge, ruke i ostale organe od grijeha, ko nije nije skrnavio tuđa prava i tuđu čast, ko je uvijek bio na strani istine i pravde, i ko je svjedočio istinito makar i protiv sebe i svojih najbližih. Nakon smrti odmara se onaj ko je učinio Ahiret svojom glavnom brigom, ko je živio na ovome svijetu kao da je stranac ili putnik, ko je iskoristio mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.

A što se tiče nevjernika i velikog grješnika, od njega se odmaraju ljudi, zemlja, drveće i životinje. Odmaraju se od njegovog zuluma, nasilja, ugnjetavanja, lošeg ahlaka, uvreda i nepravde. Odmaraju se od njegove pokvarenosti i silnog zla. I nije uvjet da zulumćar bude kralj, sultan, predsjednik, vojskovođa, odnosno politički moćnik, već se zulum, nepravda, nasilje i smutnja – a mi smo tome svjedoci -, itekako može širiti i preko ljudi nižeg ranga, i često puta njihov zulum i smutnja mogu dostići stepen faraonskog zuluma, jer je mnoštvo zulumćara, smutljivaca, silnika i pokvarenjaka u liku korumpiranih političara, ministara, sudija, advokata, direktora, novinara, pisaca, intelektualca, kulturnih radnika, biznismena i sl.

A ako bi neko htio da ocijeni umrlu osobu i da zna kojoj od dvije spomenute skupine umrla osoba pripada, neka posluša šta vjernici – oni koji su poznati po svojoj pravednosti, pobožnosti i znanju – govore o njemu, jer su oni Allahovi svjedoci na Zemlji. Tj. da li ga hvale i spominju po dobru, ili pak govore loše o njemu.

Enes ibn Malik, radijallahu anhu, rekao je: “Pronešena je jedna dženaza, i ljudi su o njoj lijepo govorili, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: ‘Tako će i biti.’ Potom je pronešena druga dženaza, pa su ljudi o njoj ružno govorili, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo je rekao: ‘Tako će i biti.’ Hazreti Omer, radijallahu anhu, upitao je: ‘Allahov Poslaniče, šta će tako biti?’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, odgovorio je: ‘O prvom ste govorili lijepo, i njemu pripada Džennet, a o drugom ste govorili ružno, i njemu pripada Džehennem. Vi ste Allahovi svjedoci na Zemlji.’”(Muttefekun alejhi)

Tako je, naprimjer, Hadžadž ibn Jusuf ostao poznat u historiji islama kao simbol zuluma, nasilja i tiranije, iako je bio uzrok islamskih osvajanja koja su stigla do Indije i Kine, i širenja islama u te krajeve. Odlikovao se po tome što je određivao hrabre, sposobne i talentirane vojskovođe da vode osvajačke pohode, pa je tako odabrao Kutejbu ibn Muslima el-Bahilija za osvajanje zemalja srednje Azije, a Muhameda ibn Kasima el-Sekafija poslao je u osvajanje Indije, uprkos njegovoj mladosti. Može se komotno reći da je za dolazak islama u oblasti Kine, Indije i Pakistana, najzaslužniji upravo Hadžadž ibn Jusuf. Ovo ističemo kako bismo napravili usporedbu između Hadžadža i današnjih muslimanskih vladara, političkih vođa, ministara, visokih vojnih i političkih činovnika i službenika, koji mu nisu ni do koljena po doprinosu za islam i muslimani, odnosno za opće dobro, ali uprkos svim tim podvizima i zaslugama, Hadžadž je ostao upamćen među muslimanima kao zulumćar i silnik koji nije oklijevao da tlači druge muslimane i da ubija najbolje i najučenije među njima, kao što su Abdullah ibn Zubejr, Seid ibn Džubejr i mnogi drugi.

I zbog njegovog zuluma muslimani su se radovali njegovoj smrti. Naime, kada se pred smrt teško razbolio, trpeći nesnosne bolove, poželio je smrt i žalio se na svoje stanje Hasanu el-Basriju, a on mu je rekao: ”Zabranjivao sam ti da činiš zulum dobrim Allahovim robovima, ali nisi poslušao.” Hadžadž mu je rekao: ”Hasane, ne tražim ja od tebe da moliš Allaha da odagna moje brige, nego da Ga moliš da ubrza moju smrt i da ne produžuje moju smrtnu agoniju.”
Kada je umro i kada se vijest o njegovoj smrti proširila, muslimani su se obradovali i radosni su izašli na ulice da proslave njegovu smrt.

Pričalo se da je imam Tavus ibn Kejsan, jedan od velikih učenjaka iz generacije tabi’ina, tada učio ajet: ”I zameo bi se trag narodu koji čini zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova!” (El-En’am, 45.)

Hasan el-Basri se isto tako radovao Hadžadžovoj smrti i tom prilikom je učinio sedždu zahvale Allahu. Ebu Bekr, radijallahu anhu, učinio je sedždu zahvale Allahu nakon što je dobio vijest o ubistvu samoproglašenog poslanika, Musejleme el-Kezzaba, imam Ahmed ibn Hanbel se radovao smrti halife Me’muna koji ga je mučio zbog toga što je odbio prihvatiti dogmu o stvorenosti Kur’ana, i mnogo je drugih priča i primjera ljudi zbog čijeg odlaska sa ovoga svijeta su se muslimani radovali i čiji odlazak sa dunjaluka je značio odmor za ljude, a Boga mi i za drveće i životinje. Smrt nepravednog čovjeka, tiranina, silnika i smutljivca, predstavlja pravu sreću koju ne može osjetiti osim onaj ko je stradao od vatre njegovog zuluma, smutnje i nepravde. To je sreća koja se ne može opisati, niti je bilo ko može izraziti osim onih koji su kušali težinu i gorčinu zuluma tog tiranina, svejedno bio on političar, ministar, direktor, sudija ili novinar. Njihova radost je zasnovana na činjenici da je smrt tlačitelja i smutljivca prestanak njegovog zla, tlačenja i smutnje.

Stoga, razmisli dobro šta želiš za sebe? Želiš li nakon smrti biti onaj koji se odmara ili onaj od kojeg se odmaraju? Želiš li da nakon tvoje smrti i odlaska sa dunjaluka muslimani kažu: ”Ovo je veliki gubitak!”, ili želiš da nakon tvoje smrti muslimani govore: ”Danas je dan radosti!”?

Odgovor na ova pitanja svako od nas treba dati samom sebi, a kojoj skupini, zaista, pripadamo, znat će se i na dan naših dženaza.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.