Pored svih ostalih brojnih sloboda koje su trebali donijeti raspad takozvanih realnih socijalizama i delegitimacija marksizma, istaknuto mjesto zauzimala je i epistemološka sloboda. Više nismo bili zatočenici krutih formula koje svijet objašnjavaju krajnje redukcionistički. Mogli smo si priuštiti čari kompleksnosti: historija se više nije smjenjivala u unaprijed zadanim fazama, a naše se misli više nisu mogle reducirati na učinke ekonomskih elemenata ili procesa. I nije da socijalistička tradicija, pogotovo “real-socijalistička”, nije u određenoj mjeri i zasluživala takvu trijumfalističku osvetu. Ali, teško da možemo zaključiti kako smo zakoračili u doba kompleksnijih tumačenja svijeta s više tolerancije za nijansiranja i raznolikije kauzalitete.
Prije bi se moglo pretpostaviti da se dogodila disperzija krutih tumačenja stvarnosti. Nema više Partija monopol na reduciranu istinu već svatko na slobodnom tržištu ideja ima pravo na svoju reduciranu istinu. I ta se reduciranost ne ogleda samo u krutim tumačenjima kojima se stvarnost prilagođava već složenom ideološko-interpretacijskom okviru već i u zamišljanju društvenih kauzaliteta. Tragični događaji koji su proteklih dana zadesili srpsko društvo vjerno svjedoče toj konstelaciji privatiziranih krutih tumačenja. U želji da se pokolj u Osnovnoj školi protumači bez ostatka pristupa mu se gotovo identično kao ostalim društvenim fenomenima poput pada nezaposlenosti ili porasta broja razvoda, iako se kod njih radi o učincima provjerljivijih političkih odluka i ekonomskih procesa koje prožimaju čitavo društvo.
Potreba za iscrpljujućim tumačenjima traumatskih događaja je sasvim normalna, ali simptomatološka čitanja nisu najpouzdanija. Ili nešto preciznije, trebalo bi podesiti optiku. Kad su posrijedi događaji koji nisu lako ili nisu uopće svodivi na društvene procese ili odnose moći, onda ulogu društvenog simptoma ne igra sam događaj već onaj spektar tumačenja koji želi otkriti koja se to navodna društvena bolest krije iza tog događaja-simptoma. Drugim riječima, više smo o srpskom društvu saznali iz reakcija i tumačenja nemilih događaja nego iz samih događaja. Mi vrlo vjerojatno nikad nećemo saznati kolika je bila vjerojatnost masakra u školi i u kojem su omjeru bili prisutni društveni, obiteljski i psihološki faktori, ali ovakve reakcije vlasti su bile i više nego izvjesne. Društveni kauzaliteti jesu kompleksni, a prvotni politički zadatak jest da im se dopusti da interpretacijski prodišu. Jer se tek onda može razlučiti politička manipulacija onih na vlasti, uključujući i materijalnu dimenziju na koju se oslanja.
