Krvavi pir? 

Zašto je važno u ovolikom broju snimati serije o zločinima i kriminalu o državnom trošku? Čemu one doprinose? Zašto se emituju u vreme rezervisano za porodične serije i filmove, koje gledaju i deca sa roditeljima?
Ilustracija: Peščanik
Ilustracija: Peščanik
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Opšte je poznata stvar koliko mediji učestvuju u konstrukciji i (re)produkciji društvene realnosti. Kada se analiziraju dugoročni uzroci normalizacije i popularizacije nasilja u javnom diskursu Srbije, ističe se odgovornost medija, a posebno nacionalnog javnog servisa RTS-a, te drugih TV emitera s nacionalnom frekvencijom – Pink i Happy, koji putem svojih informativnih emisija, „talk-showa“ i, posebno, rijalitija promovišu i sponzorišu ličnosti s kriminalnim dosijeima. Kao jednu od prvih reakcija na masovne zločine, već 5. maja 2023. godine, dakle dva dana nakon zločina u OŠ „Vladislav Ribnikar“ i dan posle zločina u okolini Mladenovca, NVO Kreni Promeni je pokrenula onlajn Peticiju za oduzimanje dozvola televizijama Pink i Happy, koju je do ovog trenutka potpisalo skoro pola miliona ljudi, što je oko 15% ukupnog stanovništva Srbije koje, prema procenama, svakodnevno koristi internet.

Na protestu protiv nasilja održanom 8. maja 2023. godine, pročitani su zahtevi upućeni vlastima, od kojih prvih 5 imaju za predmet medije. Traži se, pored ostalog: (1) hitno zaustavljanje promocije nasilja u medijima i javnom prostoru; (2) smena Saveta Regulatornog tela za elektronske medije (REM); (3) gašenje štampanih medija i tabloida koji promovišu mržnju i nasilje i kontinuirano krše novinarski kodeks; (4) oduzimanje nacionalnih frekvencija Pink i Happy; (5) hitno ukidanje rijaliti programa kojima se promovišu nasilje, nemoral i agresija na tim komercijalnim televizijama sa nacionalnom frekvencijom.

Mediji očigledno igraju ključnu ulogu u promociji nasilničkih kulturnih modela i to na mnogo nivoa. Odlika medijskog prostora u Srbiji je i masovna produkcija serija zasnovanih na dramaturgiji zločina, u čemu učestvuju produkcijske kuće pod pokroviteljstvom države (na primer RTS, Superstar TV – vlasnik Telekom Srbija) ili osnovani s kapitalom ljudi bliskih bivšem Miloševićevom i sadašnjem Vučićevom režimu (na primer Firefly, Film danas, Dandelion i drugi). Serije se emituju u „prajm tajmu“ rezervisanom za porodične filmove i serije (u slučaju RTS-a, to je čuveni termin posle Drugog dnevnika u 19.30). Pomenuću samo neke glavne serije koje su produkovane i emitovane u prethodnim godinama (u zagradi: emiter; period emitovanja; broj sezona; produkcijska kuća):

Ubice mog oca (RTS 1 (1 s) / Top, Nova S (2-4 s) / Superstar (5- s); 2016-; 6 sezona; RTS, Telekom, Direct media, United media, Dandelion production, Film danas)

  • Meso (RTS 1; 2017; 1 sezona; Bosonoga)
  • Besa (Superstar; 2018-19; 2 sezone; Adrenalin, Red Planet Pictures)
  • Državni službenik (Superstar / TV Pink; 2019-; 3 sezone; Telekom, Film danas, Dandelion Productions)
  • Kosti (RTS 1; 2020; 1 sezona; RTS, Bosonoga)
  • Klan (Superstar (1 s) / RTS 1 (2-3 s); 2020-22; 3 sezone; Firefly, Telekom)
  • Tajkun (Superstar / RTS 1; 2 sezone; 2020-; Firefly, Telekom Srbija)
  • Močvara (Superstar / RTS 1 / K1; 2020-; 2 sezone; Firefly, Telekom, Baš Čelik)
  • Branilac (RTS 1; 2021-; 2 sezone; RTS, UP&UP)
  • Crna svadba (Superstar / RTS 1; 2021-; 2 sezone; Firefly, Telekom, Spotlight)
  • Pad (Superstar; 2023; 1 sezona; Firefly, Telekom)

Iako je umetnički domet nekih od ovih serija nesporan, upadljiva je njihova hiperprodukcija, što za sobom povlači pitanja: Zašto je važno u ovolikom broju snimati serije o zločinima i kriminalu o državnom trošku? Čemu one doprinose? Zašto se emituju u vreme rezervisano za porodične serije i filmove, koje gledaju i deca sa roditeljima?

Projekat „Južni vetar“ predstavlja, pak, malu industriju i kulturni fenomen za sebe. Serije „Južni vetar 1-2“ (RTS 1 / Superstar / K1; 2020, 2022) i „Južni vetar: Na granici“ (RTS 1 / Superstar; 2023), te filmovi Južni vetar (2018) i Južni vetar 2. Ubrzanje (2021) jesu kult serije i filmovi mlađe generacije, uz koje se slave dečiji rođendani osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Taj projekat je podstakao razvoj muzičke subkulture, prvenstveno preko svojih „soundtrackova“, na kojima su se našli neki od najpopularnijih izvođača među mladima u Srbiji, kao na primer Rasta, Coby, Gazda Paja, Voyage, Devito, Crni Cerak, Nucci itd. Navedeni muzičari manje više pripadaju pravcu mešavine hip hopa i folka, te trep (trap) muzici – muzički pravac trep nastao je u drugoj polovini 90-ih u siromašnim četvrtima gradova američkog juga. U srpskoj verziji trepa, kada slušamo liriku i gledamo spotove, očigledna je fascinacija svetom kriminala sa kojim se muzičari poistovećuju. Tekst ultimativnog hita Cobyja i Rimskog „Odakle sam ja“ (32 miliona pregleda na YouTube) objašnjava: Odakle sam ja / Svadbe su sa okidačima / Sahrane sa trubačima / Narodnjaci iz bembare / Kajle, trenerke, žene prelepe / Odakle sam ja / Moja braća, sve same legende / Žene vrele kô duge devetke / A srce kaldrma balkanska sa dna / Odakle sam ja. Uz ove muzičare proslavljen je doček Nove godine – 2023, velikim koncertom na trgu ispred Skupštine.

O uticaju kulturnog modela koji promovišu projekat i industrija „Južni vetar“ već je dosta pisano: producenti i glumci su optuživani da u stvari promovišu nasilje; oni su se branili da primerom „žestokih“ momaka žele deci da daju primer kako ne treba živeti (kao uostalom i Kristijan dok je snimao spot Crnog Ceraka u OŠ „Đura Jakšić“). Miloš Biković, glavni glumac i producent „Južnog vetra“ izjavljuje: „Ovaj svet [je] prikazan sa jedne bezbedne distance. Gledaoci mogu da u ovom filmu vide da svet koji nas je uvek privlačio, a to je onaj svet prikazan u filmovima Kum, Lice sa ožiljkom, Vrelina, serija „Sopranovi“, nije idealan. Mi te filmove volimo da gledamo jer prikazuju svet kojem ne želimo da pripadamo, ali nas intrigira“.

Ipak, kao što je nesporna romantizacija i popularizacija kriminalnih likova i njihovih života u projektu „Južni vetar“, uz presudnu pomoć državnog budžeta i javnog medijskog prostora, nesporan je i pokušaj kriminalizacije opozicionih pokreta, na primer ekološkog pokreta u Srbiji koji se bori protiv dolaska Rio Tinta u Srbiju. U tom slučaju, Biković se branio pozivanjem na fikcijski svet filma: „Ako treba da biram između zarade i čistog vazduha, svakako ću izabrati čist vazduh, ali niko ne može da se raspravlja sa fiktivnim junacima u nekoj TV seriji jer je reč o fiktivnoj priči“.

Pored navedenih televizija i njihovih produkcijskih projekata, tabloidi u Srbiji svakako igraju važnu ulogu u kreiranju medijskog prostora. U poslednjoj deceniji posebno su shvaćeni kao efikasno sredstvo za obračun sa političkim protivnicima, i to iznošenjem poluistinitih i lažnih informacija koje ih diskredituju i delegitimišu. Afere su toliko brojne i svakodnevne da ih u ovom kratkom osvrtu ne treba ni nabrajati. Dovoljno je podsetiti na nedavni empatički intervju sa osuđenim silovateljem, objavljen u Informeru (28.9. 2022), koji je izazvao ogorčenje i višednevne javne proteste u Srbiji, posebno ženskih udruženja i feminističkih organizacija. Vlasnik, te glavni i odgovorni urednik Informera, Dragan J. Vučićević objavljivanje ovog intervjua je obrazložio novinarskom slobodom: „Onda ne razumete ni BBC, NBC, SKY ni USA Today. Motiv je novinarstvo, kao i u svim svetskim medijima“. Epilog protesta je bio skidanje spornog intervjua sa tog portala.

Zašto mediji pod kontrolom vlasti rade na promociji i normalizaciji nasilja treba da bude predmet politikološke i društvene analize. Jedan od odgovora može biti da ne samo da nije uspostavljena jasna distanca i zauzet stav prema zločinima 1990-ih, nego se osuđeni ratni zločinci promovišu u javnim ustanovama i školama Srbije, čime se uspostavlja neka vrsta kontinuiteta s ratnim praksama i akterima. Takvo tumačenje ponudio je, na primer, Ivan Čolović u svom autorskom tekstu. Drugo tumačenje bi svakako moglo ići u pravcu manipulacije javnosti radi ostvarenja svakodnevnih političkih ciljeva.

Medijski diskurs svakako zaslužuje detaljnu analizu, a posebno medijske strategije. Važna medijska strategija je uokvirivanje određenih društvenih događaja u poželjne interpretativne ramove koji „rade“ za vlast. U slučaju nedavnih masovnih zločina to su: „američki“, „teroristički“ i „nacistički“ ram. U izjavama kako predsednika Aleksandra Vučića, tako i najviših predstavnika vlasti, masovni zločin u OŠ „Vladislav Ribnikar“ se želi prvenstveno predstaviti kao uticaj američke kulture, upotrebom „američkog rama“. Ne sporeći fasciniranost američke popularne kulture zločinima, ubistvima i kriminalnim miljeom (o čemu se dosta piše i raspravlja i na tzv. „Zapadu“, na primer u knjigama američkog profesora i teoretičara pop kulture Dejvida Šmida), takođe, ne sporeći uticaj koji ova kultura ima posebno na mlade, ovaj interpretativni ram jednostavno nije opravdan u navedenom slučaju jer se američki filmovi i serije gledaju globalno, ali samo u određenim sredinama služe kao (dodatna) legitimizacija zločina.

Zločin iz Mladenovca se, pak, prvobitno uokvirivao u „teroristički ram“, ali su pravnici pokazali da ne postoje elementi za takvu kvalifikaciju. Konačno, pribeglo se i „nacističkom ramu“ – koji motive za zločin tumači preko inspiracije nacizmom i uticaja stranih, ekstremno desničarskih pokreta, iako je pokazano da je mladić-ubica nosio majicu sa ekskurzije generacije rođene 1988, a ne konspirativni nacistički pozdrav. Najnovija medijska strategija je stvaranje konspirativnog narativa, koji obojicu ubica – dečaka i mladića – dovodi u vezu, a prema kome su se njih dvojica poznavali od ranije, vežbali u istoj streljani i zajedno planirali zločine. Ovi ramovi su poželjni jer „rade“ za vlast tako što uzroke i motive za zločine izmeštaju iz Srbije i prebacuju ih na druge kulture i države. Tako se odbacuje sopstvena odgovornost, a društvo se mobiliše za borbu sa spoljnim neprijateljem.

Konačno, postoji i jedna skrivena strategija medijskog diskursa, koja je možda i najopasnija. To je internalizovana fasciniranost zločinom kao spektaklom. Internalizacija fascinacije zločinom prisutna je u jeziku i narativima svih medija. Mediji, naime, do detalja izveštavaju o jecajima i kricima žrtava, o njihovoj patnji i, prema dinamici krimi-serija, otkrivaju informacije koje su „procurele“ iz istrage u javni prostor (izjave optuženih, nalazi istrage kao što su pretrage iz mobilnih telefona, računara, spiskovi i planovi ubica itd). Povrh svega, većina medija u imenovanju masovnog zločina koristi sintagmu krvavi pir, na primer „Kamere snimile krvavi pir na Vračaru“ (Novosti), „Dvadesetjednogodišnji U. B. započeo je svoj krvavi pir ubistvom“ (Politika) itd. Sintagma krvavi pir se toliko koristi da se može reći da je dominantna strategija u imenovanju nedavnih masovnih zločina. Ova strategija se koristi da referiše i na mnoge druge masovne zločine i u diskursu medija kritički orijentisanih prema vlasti (Nova S, Buka, Oslobođenje itd), što postaje očigledno jednostavnom Google pretragom.

Krvavi pir jeste imenička sintagma zasnovana na konceptualnoj metafori ZLOČIN je PIR. U Rečniku matice srpske imenica pir se definiše kao „svečan, bogato pripremljen ručak, velika gozba, čast, svadba“. Konceptualne metafore povezuju, pak, dva pojmovna domena, pri čemu se neke dimenzije sličnosti ovih domena ističu, a druge sakrivaju. Metafora krvavi pir sugeriše na dubinskom podsvesnom nivou, gde se formiraju kognitivni i evaluativni koncepti, da je masovni zločin – veselje, ali za koga? Pa, za patološkog ubicu, naravno. Preuzimajući ovu naizgled naivnu, pitoresknu metaforu, medijski diskurs internalizuje perspektivu patološkog ubice. I umesto empatije za žrtve i odgovornosti za poljuljano društvo, koja zahteva odustajanje od senzacionalizma i spektakla, mi i nesvesno razvijamo fascinaciju zločinom i preuzimamo perspektivu ubica, i to onih patoloških. Tako počinjemo da gledamo i sameravamo društvo njihovim očima, u kojima je ubistvo zabava.

Autorka je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.