Nova smrtonosna pucnjava dogodila se u četvrtak kasno navečer u Srbiji. Prema pisanju tamošnjih medija, 21-godišnji napadač ubio je najmanje osam ljudi u dva sela kod Mladenovca, južno od Beograda, 13 je ozlijeđeno, među njima i djeca.
Naselja Dubona i Malo Orašje, udaljena 40-tak kilometara od glavnog grada Srbije, svjedoci su prave tragedije. Prema neslužbenim podacima, sedam ranjenih koji su prevezeni u obližnje bolnice u kritičnom je stanju pa bi broj žrtava mogao porasti. Među poginulima su i 20-godišnji policajac, s kojim se napadač navodno potukao, te njegova mlađa sestra. Policija je napadača okružila pojačanim jedinicama i helikopterima u obližnjem Šepšinu…
Šta se događa, pita se narod.
Jedan od dgovora se krije u srpskoj književnosti, konkretno u pripovjetci Radoja Domanovića pod nazivom Vođa. U njoj je proročanski Domanović davne hiljaduosamstoineke do u tančine opisao današnju političku situaciju u Srbiji, kojom samovoljno upravlja svemogući slijepac po imenu Aleksandar Vučić.
Zaplet pripovijetke je zasnovan na narodnom neznanju da je Vođa slijep. Tu-i-tamo neki naslućuju tu nesreću, ali ih opijena masa svaki put utiša, i nasiljem – kad zatreba.
Još kao rosno mlad budući Vođa-Vučić je u pogodnom trenutku obećao srpskom narodu put u bolju budućnost: „Mi ćemo za jednog Srbina ubiti stotinu onih drugih! “ Ili tako nekako – ne zna se sada tačno šta je rekao koga će ubiti, važne su mu bile proporcije 100:1, jer kakvo je to ubistvo ako ubiješ samo jednog za jednog, a imaš priliku odjednom pobiti hiljade njih, šta ima veze što su nedužni!
A narod kao narod – za bolju budućnost spreman je prihvatiti sve što Vođa kaže.
Šta Vođe misle o narodu, najbolje je opisala Biljana Plavšić, kada je svog kolegu i saborca Radovana Karadžića januara 1993. brižno-majčinski upozorila: „Narod je gladan…“
Rašo joj je uz iskrljiješteni pogled podviknuo: „Narod nek ide u pi**u materinu!!!“
Futuristično-inventivna Vučićeva krilatica »Mi ćemo ubiti sto onih drugih za jednog Srbina« je eklatantan primjer njege kulta zločina protiv čovječnosti, koja ubijanje kao takvo oslobađa moralnih zadrški i čini ga svetim činom bezumlja. Vučić je na ovaj način postao realizirani Domanovićev „Vođa“, koji je u svom sljepilu doveo srpski narod do etičkog ponora.
Šta je mladi i nadobudni Vučić mogao uraditi da zaštiti srpski narod tada i ubuduće. Dečko je imao baš dobre namjere. On zaista nije kriv za princip bumeranga – krivi su starosjedioci Australije koji su bumerang izmislili; on nije mislio da u vezi formule sto za jednoga treba pucati po srpskom narodu; on će pred kamerama šmrcajući i oblizujući se narodu objasniti da zna kako se zove mladi masovni ubica iz prvog slučaja: zove se Kosta Kecmanović, otac mu je taj i taj, majka ta i ta, psihofizičko i zdravstveno stanje strijelca je takvo i takvo, nemojte ga sada loviti za riječ odakle mu takvi podaci, ko su špijuni koji mu ih dostavljaju, ko je pisao zakone koji zabranjuju da se podaci maloljetnika i pacijenata bez sudske odluke objavljuju, šta vam je, on je valjda Vođa, neprikosnoven; on će sve riješiti kad mu fikne, sve za narod, srpski, zna se, pa čak i pitanje Kosova će riješiti kad mu fikne.
Na narodu je samo da mu vjerno slijedi, da se njegovoj moći divi, njegovoj pameti, visini, svemu onome što pada u oči dok ga gledaju i slušaju, i što garantuje sretnu i stabilnu budućnost na nikad smirenom Balkanu.
