Ljudski mozak u trenutku smrti

U konvencionalnom shvatanju smrti, mozak je polupasivni putnik kojim upravlja srce – i koji umire kada srce stane.
Ilustracija: Pixabay
Ilustracija: Pixabay
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Naučnici su otkrili da u mozgu umirućeg, u posljednjim trenucima života, dolazi do iznenadne aktivnosti.

Prema rezultatima upravo objavljene studije, kod dvoje ljudi kod kojih je konstatovana moždana smrt i koji su isključeni sa aparata za održavanje života, došlo je do iznenadnog skoka moždane aktivnosti.

Nalazi objavljeni u Proceedings of the National Academy of Sciences naučno potkrepljuju izvještaje o „iskustvima bliske smrti“ – o moćnim i često mističnim iskustvima koja se dešavaju neposredno pred smrt.

Oni takođe bacaju novo svjetlo na nejasnu i izuzetno mutnu predstavu o tome kako umiremo, napominje neurolog, profesorka Džimo Bordžigin sa Univerziteta u Mičigenu.

U maloj studiji sa četiri pacijenta kojima je isključena oprema za održavanje života, prof. dr Bordžigin i njen tim otkrili su nešto iznenađujuće: mozak dvoje pacijenata, od njih četvoro koji su isključeni sa aparata, oživio je neposredno pred smrt.

Što je još značajnije, kod pacijenata je došlo do iznenadnog porasta specifične vrste moždanih talasa koji obično ukazuju na svjesnu aktivnost. Proizvodnja tih moždanih talasa – zvanih gama talasi – kod jednog pacijenta porasla je, neposredno prije smrti, do trista puta u odnosu na prethodni nivo aktivnosti.

Obrasci gama talasa tog umirućeg pacijenta dostigli su nivoe veće od onih u normalnom svjesnom stanju mozga.

O smrti ne znamo ništa

Proces kroz koji naše tijelo i mozak prolaze kada umremo do danas je uglavnom nerazjašnjen. Po konvencionalnom tumačenju, smrt je jednostavno iznenadni završetak životnih procesa – posebno aktivnosti mozga i srca.

Naučnici, zapravo, ne razumiju šta se dešava iznutra kada naizgled zdrava osoba doživi iznenadnu traumu – poput saobraćajne nesreće, pada ili srčanog udara – i brzo umre.

„Ako ne znamo kako se tačno umire, kako im pomoći?“, pita se prof. Bordžigin.

U praksi, osoba je mrtva kada smrt konstatuje medicinski stručnjak. Međutim, ta odluka se donosi samo na osnovu dovoljno dugog odsustva otkucaja srca ili moždanih talasa. Nakon dugog perioda takve neaktivnosti, članovi porodice često donose odluku da se pacijentu isključe aparati za disanje, i tada njihovo tijelo polako umire usljed nedostatka kiseonika.

Mozak se bori protiv smrti

Nedavna otkrića ukazuju na to da se u tim trenucima dešava nešto složenije i teže za otkrivanje. Bordžiginova ističe da ostaje mogućnost da se „prikrivena svijest“ – svjesno iskustvo koje trenutno nismo u mogućnosti da otkrijemo – nastavi ispod površine i, kako se smrt približava, navire burna aktivnost.

To može biti adaptivni odgovor sličan naletu kognitivne aktivnosti koji budi spavača tokom apneje – kada tijelo ostane bez vazduha i mozak reaguje refleksno kako bi došao do kiseonika.

„Mozak ima izuzetno osetljiv mehanizam da osjeti nivo kiseonika u našem tijelu“, dodaje profesorka.

„Čak i mali pad nivoa kiseonika – mozak to osjeti i stalno reguliše njegov dotok.“

To se kosi sa idejom o mozgu kao pasivnom putniku – što, tvrdi profesorka Bordžigin, ima smisla.

„Mislite da kada dođe do srčanog zastoja, kada srce stane ili ne pumpa krv, da mozak ne radi ništa? Ne vjerujem. Mozak bi trebalo da poludi – što se upravo i dešava”, rekla je ona.

Njena sledeća hipoteza je da „mozak ispušta sve ostalo što je u tom trenutku nevažno kako bi se fokusirao na suštinsku funkciju – preživljavanje, ili samooživljavanje.“

Potrebna dalja istraživanja

Ovo istraživanje smrti je daleko od prvobitnog područja specijalizacije profesorke Bordžigin koja se bavila cirkardijalnim ritmom i naukom o snu.

Godine 2008. proučavala je uticaj moždanog udara na proizvodnju hormona u mozgu koji podstiču san, kada je slučajno otkrila nešto šokantno.

U trenucima neposredno prije smrti, mozak laboratorijskih miševa koji su bili priključeni na mašine pokazao je iznenadni porast serotonina, hemikalije u mozgu koja je duboko upletena u procese misli i čulnih senzacija.

„Serotonin je, kao što vjerovatno znate, esencijalni neurotransmiter koji je važan za funkcionisanje mozga – koji kada ne funkcioniše može dovesti do psihičkih poremećaja“, objašnjava profesorka.

„Prvo sam pomislila da miševi imaju halucinacije.“

U konvencionalnom shvatanju smrti, mozak je polupasivni putnik kojim upravlja srce – i koji umire kada srce stane. Međutim, u tom modelu nema mnogo mjesta za ono što je Bordžigiova otkrila: iznenadni nalet aktivnosti u umirućim mozgovima.

Ona je objavila te nalaze u studiji iz 2013. koja je otkrila da je mozak umirućih miševa proizveo nalet gama talasa – obrazac koji ukazuje na svjesnu aktivnost – u toku srčanog udara. Ali 2019. godine, profesorka Bordžigin i njen kolega Strasman su otkrili da mozak umirućih miševa oslobađa i navalu DMT-a (Dimetiltriptamin), što je snažan pokazatelj da ljudski mozak radi nešto slično – jer se kognitivni fenomeni koji se javljaju kod miševa obično pokazuju i kod ljudi, ali ne i obrnuto.

Međutim, ovo je teško istražiti na ljudima jer zahtijeva invazivne metode i nemoguće je sprovoditi ih na umirućim pacijentima u ime nauke.

Otkako je prije deset godina započela studije o kognitivnom životu umirućih, profesorka Bordžigin nije uspjela da dobije potrebna sredstva za istraživanje. Ukoliko uspije da nastavi, to bi moglo da dâ odgovor na pitanje kako srce i mozak rade zajedno kako bi sprečili smrt i, potencijalno, da bi se bolje razumjela njihova uloga u održavanju u životu.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.