U Kur’anu se, osim Allahovih poslanika, spominju i neke druge ličnosti i pojedinci. Neki od njih su spomenuti po imenu, a nekima se ni imena ne znaju.
Zašto se baš ove ”bezimene” osobe spominju u Kur’anu i zašto su one toliko bitne? Zašto čovjek vjernik iz sure Ja-Sin koji je žurno došao s kraja grada? Zašto vjernik iz faraonove porodice? Zašto drugovi iz pećine i zašto ashabul-uhdud, i još nekolicina drugih?
Ako malo bolje proučimo ajete i kazivanja o njima u Kur’anu, vidjet ćemo da su sve te osobe povezane jednom i jednistvenom niti i da ih spaja jedna osobina.
Naime, svi oni su bili pozitivne ličnosti uprkos tminama koje su se nadvile nad njihovim životima, i uprkos snazi zablude i nedostatku istinskih prijatelja i saputnika. Ostali su ustrajni na istini i uložili su maksimum napora i truda u pozivanju ljudi u istinu uprkos faraonovoj tiraniji, uprkos rovova ispunjenih vatrom i spremnosti vladara nevjernika i zulumćara da ih ubiju.
Oni su se pouzdali u svoga Gospodara, uložili trud i dali sve od sebe u promicanju i afirmaciji Allahove vjere, uprkos svom malom broju ili čak kada su bili sami. Zato ih je Allah, dželle šanuhu, nagradio najljepšom nagradom i njihov spomen ovjekovječio u Kur’anu.
Čak i pas drugova iz pećine, budući da je pratio one koji su bili nepokolebljivi u istini uprkos njihovoj malobrojnosti, spomenut je zajedno s njima u Kur’anu.
Stoga, ako želiš lijep spomen na dunjaluku i najljepše mjesto kod svoga Gospodara na Ahiretu, ustraj na istini makar sâm bio.
