U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava predstavljamo vam: Amru Tahirović.
Amra Tahirović rođena je 1. juna 1997. godine u Rožajama, gdje je završila osnovnu i srednju školu kao dobitnica diplome ,,Luča”. Visoko obrazovanje stekla je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, smjer Medijske studije i novinarstvo, gdje je trenutno na master studijama. Poeziju piše od svoje desete godine. Do sada je objavila dvije zbirke pjesama, “Ranjeni stih” 2014. godine i “Susreti u bijelom” 2016. godine, dok je treća u pripremi. Radi kao novinarka na TV E.
DA NE ČUJU
Krijem te sebično
od sebe same i požude svoje
i od pakosnih
pogled blagi
da ne sretne druge
oči se boje
Ime ti ne izgovaram često
da ne upamte
Vješto skrivam osmijeh
i tajno mjesto
i sve što budna snivam
Radujem ti se
kad nikog nema
da čuje radost
Čuvam bojažljivo
ljubav što u meni drijema
jer volim
volim nepojmljivo.
VEČERAS
Ne mogu da pomislim.
Surovo težak je svršetak,
a počeće nešto njime.
Ogrnuću kaputom pokislim
ramena gdje su stajale ruke
već četiri zime.
Koračaću kroz mrak
sa nadom da ću sresti
nekog kog znam dugo.
Na kutu ulice ostavit znak,
da prošla sam večeras
i ništa drugo.
Ako i zaplačem, biće trenutak,
željna poljupca tada
stajaću uz taj kutak
I gledati ka prozoru
dok se sa svjetlom ne ugasi nada.
SAN O SREĆI
Jasne su mi riječi tvoje.
Ti ih ne izgovaraš,
ali ja čujem, nježno i milo.
U očima hiljadu zvijezda.
Ti me ne gledaš,
ali pogled nam se sreo.
Nijesam te dotakla, a ipak,
bezbroj me zagrljaja
tvojih prigrlilo.
Nikad te imala nijesam,
ali si me zauvijek
sa sobom odveo.
PUTOVANJE
Samotna ćutim;
nemam glasa za vjetrove,
ni vrisak jači od oluja.
Srušiće jarbole – slutim,
i hladna okeanska struja
sa njima odnijeti snove.
Prezrena blijedo gledam;
nemam poglede za sva neba,
ni očiju za svjetlost jarku.
Samo da dođe, da se predam
i ukrcam na vječnu barku,
koju vode u mrak krila galeba.
VJEČITI DUŽNIK
Znam samoću, rađaju je daljine.
Bila je jednom i moj drug.
Dođe, iz naručja uzme topline
i nikad ne vrati svoj dug.
