Miškin
Kod nas,
brat na brata,
Tadžik na Rusa,
udario.
Ja eto neću!
Pa klisnuh.
Dovde,
do ove zabiti,
Nigdje nikog,
a sve buja:
Šljive k’o kajsije,
dinje – karpuze,
jabuke – omanji pipuni!
I ostao,
otrovu uprkos.
Dobro jednom reče grof Miškin:
kako da gledaš bujnu krošnju
i budeš nesretan?
Prostovoljac
Dali nam da otpad čistimo lopatama!
Kad smo se vratili,
svaku krpicu sa sebe spalio.
Sve.
Samo sam kapu –
kumio me i molio! –
dječaku svome dao.
Nije je skidao ni kad spava.
Sve dok ga nije počela boljeti glava.
Varenika
Svratim u selo
nadomak Černobilja,
a babuška,
sama ko ‘tić
kome majke nema,
pita:
“Sine, hoćeš li mlijeka?
Jesi li gladan?”
Željna razgovora.
Sve znam,
dozimetar u džepu,
a ipak sjedam za sto,
i čekam vruću vareniku.
Vrati se babuška,
brza k’o ruski metak,
začas sa kruhom i dva lončića.
Pijem, žedan,
a u grlu mi stoji.
K’o kamen da gutam!
I gledam baku,
majčicu našu,
kako staračke usne
u slast oblizuje.
Černobiljska madona
Na klupi ispred kuće
sjedi mlada žena
i doji bebu.
Mjerimo joj ozračenost mlijeka.
Dozimetar vrišti,
a ona šuti,
i gleda Niušta,
Beba
polaaako
tone u san.
