U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava predstavljamo vam: Kanitu Šabotić.
Kanita Šabotić rođena je 24. Aprila 2001. godine u Rožajama. Završila je OŠ ,,Mustafa Pećanin“ i Gimnaziju ,,30. septembar“ u Rožajama. U periodu od 2018. do 2019. Godine pohađala je St. Andrew’s Priory na Havaji u SAD-u. Trenutno je studentkinja Medicinskog fakulteta u Podgorici. Objavila je zbirku poezije ,,Sudar galaksije“ u izdavaštvu Centra za kulturu u Rožajama.
Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja: treća nagrada na Petom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče u Novom Sadu za pjesmu ,,Borite se ljudi protiv nikotina“, 2013. godine, druga nagrada na Sedmom festivalu poezije i kratke priče u Novom Sadu za pjesmu ,,Facebook“ 2015. godine, druga nagrada na Žabljačkom književnom konkursu za pjesmu “Ispod zvjezdanog neba” – Fondacija Vukove zadužbine – Žabljak 2016, druga nagrada na Državnom konkursu eko-reportera za ekološki članak „Sigurna kuća za drveće“ – „Udruženje za ekološki konsalting Crne Gore“ 2016.godine, druga nagrada na Prvom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Florika Stefan“ u Novom Sadu za pesmu „U vatri rezbareno“ i druga nagrada na Četvrtom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče ,,Žarko Aćimović“ za pesmu „Ispod zvjezdanog neba“ 2017. Godine, treća međunarodna nagrada ,,Desanka Maksimović“ na 26. Poetskom konkursu ,,Desanka Maksimović“, Valjevo 2018. godine, druga nagrada na Devetom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče ,,Vojislav Despotov“ Novi Sad 2018. godine i prva nagrada na Osmom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Trifun Dimić“, Novi Sad, 2019. nagrada sa Državnog takmičenja iz španskog jezika – Havaji; Nagrada za društveno korisni rad 2019. – Havaji, a 2020. godine prva međunarodna nagrada za prozu na međunarodnom konkursu ,,Šantićeva reč“Kaluđerica, Beograd, Srbija, kao i brojnih drugih.
VOLI SEBE PRVO
Noć se izdigla i tišina je promukla
Načuh svoje misli
Voli sebe prvo
I pusti ono što je odavno otišlo
I ugazi ono što te mrvi
I spali ono što te uznemiruje
Svojom snagom odolijevaj
I sve što te tišti upari sa usamljenošću
Tvoj jezik niko ne razumije
Ne prevodi svoju maštu
Nemoj biti žrtva užurbanosti
I pogledaj kratke jedne pahuljice
Broji sazvežđa
I čekaj godinama da ugledaš Halijevu kometu
Ostani budna do svitanja i razgraniču
Kad prestaje mrak a počinje dan
Nipošto ne krivi sebe, nikada
Rasplamsaj misli
I nikad ne dozvoli
Da svoj šareni um obojiš u crno i bijelo
***
gledam bore na njenom licu
i u svakoj od njih pokušavam da uočim priču
ali teško je
to nijesu priče
to su romani
to je život
satkan od uspona i padova
bola i patnje
radosti
jer
bore su njen život
a život je teško iščitati
NE DAJEM VAM ZA PRAVO
Sameljite me ljudi
Rasparčajre moju dušu na milion djelova
Ispljunite me tako beznačajnu i minornu
Jer ko sam ja
Jedno maleno biće u ogromnom svijetu okrutnosti
Koje traži samo kap vode da dušu osvježi
Iščupajte mi ruke noge raskomadajte moje tijelo
Ali ne
Neću da ćutim
Vi sitni – oskrnavljenih duša
Ne dajem vam za pravo
Da moju maštu uprljate svojim bestidnim rukama
I ukaljate moju ljubav
Svojim izbezumljenim pogledima
Ali nećete uspjeti da ugasite moju želju za životom
Uništite moju nevinu sliku svijeta i ljepote
Zatalasate purpurni damar na mome vratu
Pomračite svjetlosti koja se nadzire na kraju tunela
Meni
Jednom mladom biću
Djetetu u tijelu čovjeka
Koje odbija da odraste zbog slike svijeta
Vi pohlepne duše ogrezle u stidu
Ne dajem vam za pravo
Ne dajem
Ja sam Prometej
Ja sam svjetlost
Ja sam budućnost
ZAŠTO MI NIKO NE ODGOVARA
Uzburkani krici odaju da bez glasa ostajem
Tražim se u dubinama opasnosti
Kao da svaki djelić mene izgubljen je u propasti
I prigušen vrisak čuje se u vjetru sa sjevera
Zašto mi niko ne odgovara
Zašto me niko ne čuje
Bol traži poru u koju će se zavući
Da me opet svakim trzajem povrijedi
Jauk za jaukom pruža se ulicom
Zašto mi niko ne odgovara
Zašto me niko ne čuje
Čeprkam po mislima koje me dozivaju u noć
I mrak je postao čežnja bez koje se ne može
Gasim požare u rukama koje čine grijehe pišući stihove
Zašto mi niko ne odgovara
Zašto me niko ne čuje
U glavi koja skuplja šamare od ljudi bez prstiju
Tražim ljubav
Tražim bliskost
Tražim Čovjeka
***
čestice svemira napraviše talog
od kojeg ljudi iskriviše usta
konj svoju zob baci niz liticu
dok je njegova sjenka drobila nečija krvna zrnva
a tastatura na njihovom laptopu promijeni slova
i poče da igra valcer smrti.
