Lažiranje prošlosti – 3 najpoznatije arheološke prevare

Počelo je sve da izgleda sumnjivo.
Lažiranje prošlosti – 3 najpoznatije arheološke prevare_643230af80b27.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Brojni arheološki artefakti su u prošlom vijeku falsifikovani radi slave, novčane zarade, ali i da bi se pobile naučne teorije. Zato su se arheolozi suočavali, ali ni danas ništa manje, sa mnogim arheološkim prevarama koje su dugo vremena djelovale kao istinite.

1. Lobanja čovjeka iz Piltdauna

Jedna od najpoznatijih prevara u arheološkoj istoriji jeste takozvani Piltdaunski čovjek ili lobanja čovjeka iz Piltdauna. Davne 1912. godine to je bila „evoluciona karika koja nedostaje između majmuna i ljudi“, a koja je lažirana korišćenjem ljudske lobanje i vilice ornagutana. Artur Smit Vudvord, paleontolog u Prirodnjačkom muzeju u Londonu, i Čarls Doson, antikvar amater, su te godine izvijestili o otkriću nove vrste ranih ljudi u Piltdaunu u Engleskoj. Vjerovali su da je rani čovjek, koji je nazvan Eoanthropus dawsoni bio star milion godina, piše sveoarheologiji.com.

U to vrijeme bilo je neizvjesno da li su rani ljudi živjeli u Britaniji prije milion godina i ovo otkriće bi pružilo dokaz za to. Otkriće je tada izazvalo veliki publicitet i senzacionalizam. Nakon ovog saopštenja, sljedećih 40 godina niko nije ništa posumnjao.

Polako su arheolozi i paleontolozi počeli da otkrivaju fosile drugih izumrlih ljudskih vrsta u Africi, Aziji i u Evropi. Ali nijedan otkriveni fosil nije imao ovako veliki mozak i majmunoliku donju vilicu. Umjesto toga, sugerisano je da su vilica i zubi postali ljudski prije evolucije velikog mozga. Kako je neslaganja bilo sve više postalo je previše teško za ignorisati. Sa pojavom nove tehnologije i mogućnosti datovanja metodom radioaktivnog ugljenika C14 (nakon II sv. rata), priča o čovjeku iz Piltdauna je ponovo pokrenuta.

Poslije dugo vremena razotkrivena prevara

Arheološka iskopavanja u Piltdaunu u Engleskoj su donijela otkriće fragmenta debele ljudske kosti u praistorijskim slojevima, kost vilice sa dva zuba, životinjske kosti i kamena oruđa. Pošto je tada Smit Vudvord vjerovao, ili je možda to namjerno uradio, da su fragmenti lobanje i kosti iste osobe napravio je rekonstrukciju.

U Prirodnjačkom muzeju kasnih 1940-ih, Kenet Oukli je sproveo niz testova fluora koji su koristili sklonost fluora da se akumulira u organskim materijama koje sadrže kalcijum, kao što su kosti i zubi. Oukli je otkrio da su fosili vjerovatno bili manje od 50.000 godina starosti.

Dalja istraživanja su pokazala da fragmenti lobanje i vilice zapravo potiču od dvije različite vrste, čovjeka i majmuna, vjerovatno orangutana. Ogrebotine na površini zuba, vidljive pod mikroskopom, otkrile su da su zubi izrezani kako bi izgledali ljudski. Takođe, otkriveno je da je većina nalaza sa lokaliteta u Piltdaunu bila vještački obojena kako bi odgovarala lokalnom šljunku.

Piltadunski čovjek je 1953. godine ponovo dospio na naslovne strane, ali ovaj put kao arheološka prevara. Ne zna se tačno ko je kriv za ovo. Osumnjičeni su mnogi.

2. Najstariji ranohrišćanski kodeksi na olovnim pločicama

Ranohrišćanske zapečaćene knjige iz 1. vijeka koristili su hrišćanski pisci kao šifru za tajno učenje. Zbog žestokih progona morali su da zaštite svoje znanje. Takva knjiga nije pronađena. Hrišćanski kodeksi pronalaženi su u oblastima za koje se zna da su hrišćanske izbeglice pobegle nakon pada Jerusalima 70. godine nove ere, i gdje su ranije pronađeni važni dokumenti iz istog perioda. Postojanje značajne, skrivene zbirke zapečaćenih kodeksa pominje se u Knjizi otkrivenja.

Zatim je u martu 2011, grupa pojedinaca među kojima su bili i neki naučnici, objavila da je pronašla 70 kodeksa od olova koji bi mogli da potiču iz 1. vijeka nove ere. To bi ih činilo najstarijim hrišćanskim tekstovima za koje se zna da postoje. Navodno su ponađeni u pećini u Jordanu.

Njihova objava je, naravno, završila u novinskim naslovima širom svijeta. Međutim, za nekoliko nedjelja naučnici su utvrdili da su hrišćanski kodeksi falsifikati.

Dokazano da su falsifikat

„Nabavio sam fotografije svih tekstova koji su bili dostupni i proveo sam prošlu nedjelju pregledavajući ih“, rekao je Stiv Karuzo za Live Science, profesionalni prevodilac i učitelj na aramejskom, koga konsultuju trgovci antikvitetima da analizira natpise na drevnim artefaktima.

„Primjetio sam da postoji mnogo staroaramejskih oblika koji su bili stari najmanje 2.500 godina. Ali oni su bili pomješani sa drugim oblicima koji su bili mlađi, pa sam to pažljivije pogledao i izvukao sve različite oblike koje sam mogao pronaći“, rekao je Karuzo.

“Bilo je veoma, veoma čudno – nikada ranije nisam vidio ovakvu mješavinu.” Najmlađi spisi koje je identifikovao, nazvani Nabatejski i Palmirenski, datiraju iz 2. i 3. vijeka, „što dokazuje da dokumenti nikako nisu mogli biti napisani u zoru hrišćanstva“, rekao je Karuzo.

“Bilo je nedosljednosti u načinu na koji su uradili redosljed poteza, što nikada ne biste vidjeli. Pisci su imali vrlo specifične načine da rade stvari“, rekao je Karuzo. Štaviše, nekoliko likova je izgledalo „obrnuto“, greška koja bi implicirala da su na brzinu kopirani, a ne originalni

Naučnici ne znaju ko je kreirao kodekse, niti njihove motive za to

3. Persijska princeza, ćerka kralja Kserksa

Prije dve decenije pojavila se priča o mumiji koja je pronađena nakon zemljotresa u blizini Ketanda u Pakistanu. Navodno je mumija pripadala drevnoj persijskoj princezi staroj 2.600 godina. Mumija persijske princeze nalazila se u isklesanom kamenom kovčegu unutar drvenog sarkofaga. Na sebi je imala zlatnu krunu i masku. Bila je pripremljena za podzemni svijet u staroegipatskom stilu. Svi unutrašnji organi su bili povađeni, kao kada se mumificiraju stari Egipćani. Njeno tijelo je bilo umotano u tkaninu, a na zlatnoj ploči na njenim grudima bilo je ispisano: „Ja sam ćerka velikog kralja Kserksa, ja sam Rodugun.“ Odmah nakon objave, otkriće je objavljeno cijelom svijetu i predstavljeno je kao „veliko arheološko otkriće“.

Situacija je navela arheologe da spekulišu da je ona možda bila egipatska princeza udata za persijskog princa, ili ipak ćerka Kira Velikog iz dinastije Ahemenida u Persiji. Međutim, mumifikacija je bila prvenstveno egipatska praksa, a mumije nikada ranije nisu pronađene u Persiji.

Za potrebe prevare upotrebljeno tijelo savremene žene

Nedugo zatim je kustos iz Nacionalnog muzeja Karačija, dr Asma Ibrahim, započela istragu o mumiji. Onda je počela druga priča da se pojavljuje. Bilo je tu nekih čudnih neslaganja u vezi sa mumijom. Natpisi na mumijinom naprsniku imali su neke gramatičke greške, a bilo je i posebnosti u načinu na koji je mumificirana. Nedostajale su neke stvari koje su vezane za egipatsku mumifikaciju. Počelo je sve da izgleda sumnjivo.

Djelovalo je kao obična mumija koju su falisfikatori obukli u persijsku princezu kako bi joj dali na vrijednosti. Forenzičari su analizirali mumiju i otkrili da je lažna. Nažalost, ispostavilo se, na osnovu kompjuterizovana tomografija i rendgenske fotografije tijela, da unutar mumije nisu drevni ostaci. Već da je riječ o ženi koja je nedavno umrla ili koja je ubijena. Bio joj je vrat slomljen. Obdukcija je potvrdila da je ova mlada žena možda zaista bila ubijena kako bi se dobilo tijelo za mumifikaciju i za prodaju na crnom tržištu. Navodno je persijska princeza bila stavljena na prodaju na crnom tržištu antikviteta za 600 miliona pakistanskih rupija, odnosno za 6 miliona američkih dolara. Pakistanske vlasti su upozorene 19. oktobra 2000. godine. “Prodavci” su optuženi da su prekršili Zakon o antikvitetima, za koju je predviđena maksimalna kazna od deset godina zatvora.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.