Poetsko stvaralaštvo Bošnjakinja Crne Gore (XI)

Kišni prozori, i već uvenulo cvijece zbore o prošlim ljepotama. O toplini, koja do skoro bila je tu.
54C950D4-9FD1-46A7-A2FE-F386CDF77073
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava predstavljamo vam: Ermina Bibić, rođena je 07. 11. 2001. godine u Rožajama. Završila je OŠ ,,25. maj”, Srednju stručnu školu, smjer elektrotehničar računara. Po završetku srednje škole upisala je Učiteljski fakultet slijedeći tradicije kraja koji je dao zaista puno izuzetnih pedagoga i prosvjetara, smjer razredna nastava. Iako je vrlo mlada, pokazala je svoj odgovoran odnos prema široj društvenoj zajednicie pa je tako između ostalog i član NVO ,,Fidelis”. Takođe je jako aktivna na polju omladinskih organizacija kao što su humanitarne, ekološke i druge. Ljubav prema poeziji razvila je od svoje jedanaeste godine. I tada, još kao dijete, mir je pronalazila u pisanju pjesama. Dobitnica je diplome ,,Luča” i drugih diploma za najboljeg učenika generacije u drugoj i trećoj godini srednje škole. Takođe je dobitnica nagrade ,,30. septembar” za učenika generacije na završnoj godini srednje škole. Kroz srednju školu učestvovala je u raznim školskim projektima, u takmičenju iz engleskog jezika, kao i u obilježavanjima svjetskih i međunarodnih dana.

SJENKE

Sjenke u noći
Crnina, čemer i jad
Trnovit je put do moći
Od ogromne ambicije ostariš mlad
I nije moć ta koja u bolje ljude nas pretvara
Nije ona zaslužna za to što postasmo
U tom procesu čak i one dobre u ohole pretvara
Tim stepenicama kad pođeš da se vratiš je kasno
Svi mi kažu penji se ka vrhu
A ja samo dno nazirem
Kakvu moć ima svrhu,
kad nakon iste sebe prezirem?
Ove mi sjenke o mnogo čemu zbore
Vraćaju me sa pogrešnog puta
O nezasitoj ambiciji svojom tamom govore:
“onaj koji se u neznanju sopstvenom izgubi, taj će covjek
vječno da luta.”

MJESEČINOM OBASJAN

Mjesečinom obasjan mi dolaziš
Nadahnut ljubavlju čistom
Istu mi pod prozor ostavljaš
Činiš me ženom najsrećnijom
Čujem tvoj umilni glas
Kako u momentima nesigurnosti me ojačava
O čovječe, mjesečinom obasjan
Iz dana u dan sve me više očaravaš
Mislila sam da još dugo neću moći da volim
Dok ne vidjeh da postoji čovjek spreman da ljubav mi
pruži
Lažu kad kažu da samo jednom se voli i ljubi
I da ljubav je onda kad se čovjek ponosom služi
U ljubavi za ponos mjesta nema
U to me uvjeri čovjek mjesečinom obasjan
Ostavi mi pod prozor ljubav, šaku zagrljaja
O, čovječe, ti si meni od Boga dar!

OKTOBAR

Starim gradom hodam.
Oktobar je.
Jesen je vec na vratima…
Počinje lišće da žuti,
srce da zebe,
i suti,
da nostalgiju za sobom vuče.
Kišni prozori,
i već uvenulo cvijece
zbore o prošlim ljepotama.
O toplini,
koja do skoro bila je tu.
Bas kao i ovo srce
što u svakom tragu te vidi
pa za njima pojuri.
Iako te polako zaboravljam,
tvoj pogled
tražim i u strančevim očima,
pa kroz mene bura emocija prohuji.
Pokušavam
da ti svaku crtu lica zapamtim,
da ne zaboravim.
Ali, već dugo vremena
glas ti nijesam čula
ni lice vidjela.
Pokušavam,
ali,
zaboravu se oduprijeti ne mogu.
Oktobar je.
Počnimo ispočetka.

SUSRET NESUĐENIH

Sve je tog dana
naslućivalo da ćemo se sresti
Znakovi pored puta
Inicijali tvog imena
I onaj čudni osjećaj u trbuhu
koji mi je nešto govorio
Ceste su poprimile sasvim
drugačiji oblik
I nebo je promijenilo svoju boju
Znala sam
Itekako sam znala
Da je ovaj grad ispunjen
dolaskom tvojim
Sa druge strane ulice
ugledah dobro poznate oči
u čijoj sam se dubini
nekad gubila
i u isti mah
sebe pronalazila
Jos uvijek nestanem u toj dubini
Izgubim se u tom sjaju
Ubrzah korak
toliko da mi se dah kidao
Toliko da ne primijetiš
da te još uvijek osjećam
da te još uvijek slutim
Ubrzah korak,
i bez pozdrava samo produzih
Ti znaš, nesuđena srećo
da se onome sto se završilo
ne sipa so na ranu.

ČUJEM DA …

Čujem da me već dugo ne spominješ.
Iako te oči na pomen mog imena odaju,
pa uz neku malo jaču zasuze.
Kažu da me od onda svuda po svijetu tražiš
bar jednu da na mene liči.
Tražiš moje oči u njima
moj osmijeh,
moju dušu,
ljubav beskrajnu…
Bar nešto moje da u njoj zavoliš.
Ne oblačiš više onaj kaput, kažu.
Čuvaš ga,
eto ako me u prolazu negdje sretneš,
da u meni stara sjećanja probudiš.
I onu davno kupljenju,
iznošenu majicu
čuvaš za uspomenu.
Kažu mi prijatelji naši
da nijesi srećan.
Na tvojim usnama stari osmijeh više ne blista
i oči ne sijaju kao davno nekad.
Kažu mi da od onda pola te nema.
A ne znaju da ni meni nije dobro,
da sam i ja kao i ti ista.
Ćutim, dok slušam.
Pokušavam da tugu svoju skrijem.
Iako u novčaniku još uvijek sliku tvoju držim.
Trudim se da ne izdam sebe
i pokažem žal zbog onog što čujem.
Lažu te, znaj.
Nijesam ni ja srećna.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.