Poetsko stvaralaštvo Bošnjakinja Crne Gore (X)

Ja, koja sam od slabosti tkana A sa poezijom u rukama od svih jača.
Ilustracija: Hannah Hoang
Ilustracija: Hannah Hoang
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” koja se ostvaruje u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava predstavljamo vam: Elvisa Latić, rođena je 23.11.2002. godine u Beranama. Osnovnu školu završila je u Petnjici 2017. godine, kada je otpočela školovanje u SMŠ “Petnjica”, smjer opšta gimnazija, koju je uspješno završila. Od 2021. godine student je Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore u Podgorici.

Aktivan je član KUD-a “Bihor” iz Petnjice od 2012. godine. Aktivna je na polju knjizevnosti gdje je ucestovala na raznim seminarima i radionicama u državi i regionu, gdje je ostvarila zapažene rezultate. Osvajala je više nagrada na literarnim konkursima širom Crne Gore, od kojih izdvaja treće mjesto na literarnom konkursu “Čovjek živi dok ga po dobru pominjemo”, povodom 83. godine od rođenja književnika Huseina Bašića u Plavu 2021. godine. Piše pjesme i pripovjetke.

Njena pjesma “Novogodišnji san” izabrana je među 500 pristiglih radova i objavljena je u dječijem časopisu “Osmijeh” u režiji Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade. Objavila je zbirku pjesama pod nazivom “Pisma iz kosmosa”.

Elvisa Latić živi u Lagatorima, opština Petnjica.

POEZIJA

Pričam ti
O
Egzistenciji.
Zlatnim
Iskrama.
Ja, koja sam od slabosti tkana
A sa poezijom u rukama od svih jača.

NOVOGODIŠNJI SAN

Hladan zimski dan i jedan san san o sreći i slatkiša punoj vreći
“Deda Mraze, brzo dođi”
izusti dječak sanjareći
sanja o Deda mrazovoj posjeti
a majka ga ču pa se dosjeti
,,Moj sin novogodišnju čaroliju mora da osjeti”.
Uputi se ona
pa kupi brdo balona
vreću slatkiša, čizme protiv kiša
dječakovih omiljenih bombona
i jednog velikog slona.
Slon je nestašan bio pa je ujutru
malo pjevušio dječak ga čuo, iz
kreveta munjevito ustao pogledao na sat
i kroz vrata vidio rizor čudesan.
Pored kamina velika jelka stoji
a koliko poklona ispod nje ima
ne može ni da izbroji u školi je
učio brojati do 10
a čini mu se da je poklona 13 puta 10
dakle to je 120 plus 40 ukupno 280 umm..
ali, računica nije bitna
sve dok jelka tako nestvarno blista.
Dječak od sreće ostao u šoku pa se zagledao u fioku
na njoj jedno pismo stoji
a on požuri pa ga otvori.
U pismu piše:
“Ja, Deda Mraz, tebe mili dječače volim najviše!
Bio si dobar tokom cijele godine
pa si zaslužio sve ove poklone.
Nisam zaboravio koliko si se trudio da zapamtiš red slova
u abecedi
pa te nesto čeka i na verandi.”
Dječak sinu od sreće
ka verandi kreće
kada ugleda slona
iz ruku mu ispade cijela kesa bombona.
Dječak slona zagrli
a slon od sreće poče na sav glas pjevati
dječak se uplaši da je sve ovo san
ali majka mu reče da to je samo čarobni novogodišnji dan.

MOJE JE ONO ŠTO GLEDAM I GAZIM

Ko sam ja i šta je moje?
Život je apsurd.
Misleći da je ono što ne vidim moje, izgubila sam sebe.
Nestala sam poput tragova u snijegu.
Mojih, tvojih ili njegovih.
Ko sam ja i šta je moje?
Oči varaju.
Gledajući sve ono što mogu imati, zaboravila sam šta je ono što zaista želim.
Moje želje sada više nisu moje.
Hodaju šarenim oblacima tražeći svoju sreću.
A kod mene dolaze nove želje..moje, tvoje ili njegove?
Ko sam ja i šta je moje?
Ja sam pahulja. Stvaram tragove u snijegu.
I želja sam. Obilazim ljude i donosim im sreću.
Tragovi u snijegu..moji su. Sve nade i želje su moje.
Ja sam sreća i imam svoju sreću.
Letim svemirom i sve što vidim i gdje god zakoračim moje je.
Ja sam život i moje je sve što gazim i gledam!

O SNOVIMA

Ispunjenost života definišem snovima.
Snove ne definišem.
Njih ostvarujem.
I sanjam.
Nekada moguće,
nekada više moguće,
nemoguće nikada, jer takvi ne postoje.
Sanjam.
Snove o sreći,
kosmosu,
dalekim pismima
i poeziji.
Sanjam.
Dakle, postojim.

DRVO ŽIVOTA

Poput stabla,
krhkog i mrkog,
a opet dovoljno jakog da odoli svim olujama.
Poput korijena jakog
a sa druge strane lomljivog,
sa suza punih očiju
dok mu njegove listove odvode u život zvanu kočiju.
Poput grana
koje se na vjetru njišu,
do smrti uzdišu,
ali uprkos svemu po stablu ljubav pišu.
Poput listova koji silom odlete
a svaki put ih vodi da svom gnijezdu dolete,
koji se nakon svih oluja vrate
i nikome ne ispričaju kako provedu od kuće odvojene sate.
Nije bitno koliko pretrpe tuge i boli
sve dok ih kući čeka neko ko ih neizmjerno voli.
Nema oluje, ni toliko jakog vjetra
koji ljubav porodice može da rastjera.
Ona opstaje,
i traje,
a njene zrake od svake oluje ljepše sjaje.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.