Narod voli gadove

Izbor iz intervjua koje je za različite medije davala Dubravka Ugrešić.
Tako je govorila Dubravka Ugrešić: Narod voli gadove_64164bb3c5e5d.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

U 73. godini života, u Amsterdamu, preminula je Dubravka Ugrešić, jedna od najistaknutijih evropskih književnica i esejistica.  Izložena medijskom šikaniranju, napustila je Hrvatsku ratne 1993. godine i od tada se pozicionirala kao transnacionalna spisateljica i zalagala za pravo autora da ne priznaju i ne poštuju etničke i nacionalne granice. Također, bila je vatrena borkinja za istinsku emancipaciju žena. Njene najpoznatije knjige su “Štefica Cvek u raljama života”, “Forsiranje romana reke”, “Kultura laži”, “Život je bajka”, “Zabranjeno čitanje”, “Muzej bezuvjetne predaje”, “Napad na Mini bar”, “Doba kože”, “Baba Jaga je snijela jaje”, “Lisica”…

Knjige su joj prevedene na sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i europskih univerziteta, uključujući Harvard, UCLA, Columbia i Slobodno sveučilište u Berlinu. Dobitnica je važnih književnih priznanja, između ostalih NIN-ove nagrade i Međunarodne nagrade za književnost Neustadt.

IZBOR IZ INTERVJUA

O nacionalizmima

Kultura laži može se čitati i kao analiza srpskog nacionalizma. I svakog drugog nacionalizma. Razlike su zanemarive. Ja, dakle, naprosto stojim na drugoj strani. I u tom smislu nema izglađivanja nesporazuma. To je kao da, na primjer, pitate Židove da li su izgladili nesporazum oko onih logora u vrijeme nacizma. Nacionalizam u cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije bio nesporazum. Bio je to politički izbor. Moj politički izbor bio je na suprotnoj strani. (Vreme)   O migrantima S hrvatske strane granice šetkaju policajci iskeženih očnjaka. Oni će za samo koji mjesec početi ponižavati migrante, sprejevima ispisivati grafite na migrantskim prisilno ošišanim glavama, pljačkat će njihove mobitele i istanjene novčane rezerve. Na upite novinara, stranih, ne domaćih, policajci će odgovarati da svi ti Pakistanci, Sirijci i Iranci lažu. A što to hrvatski policajci brane i čuvaju? Jedno veliko ništa, jednu impresivnu nulu, daleko veću i impresivniju od Bakićeva monumentalnog spomenika. (Novosti)

O multikulturalnosti

Mislim da multikulturalnost neće nestati jer je sama interakcija zapisana u genima i memima ljudskoga roda. Čovječanstvo opstaje zahvaljujući upravo interakciji. Istina je da moda internacionalizacije prolazi, da se društva sve više zatvaraju u sebe, ali to se već sutra može promijeniti.  (T Portal)

O čišćenju nacionalnih kultura

Postoji klasična anegdota, koju također rado ponavljam, jer precizno poput metka objašnjava kako funkcioniraju sistemi, ma kakvi bili: fašistički, komunistički, diktatorski, mafijaški, demokratski… Svaki sistem drži se na većinskoj participaciji tzv. običnih ljudi. Sistem nije prirodna katastrofa koja je iznenada pogodila neki teritorij i pretvorila ljude u bespomoćne žrtve. Ta je „katastrofa“, naime, uvijek rezultat združene participacije većine ljudi. Elem, anegdota: Jedne večeri Staljin zove telefonom Borisa Pasternaka i kaže: „Slušaj, Borja, je li onaj tvoj kolega, Osip Mandeljštam, dobar pjesnik?“ Pasternak odgovara: „Ne mogu baš ništa reći, Josife Visarionoviču. Osip i ja pripadamo potpuno različitim pjesničkim školama.“ Već drugi dan je NKVD uhapsio Mandeljštama, koji je nakon čak dva boravka u logorima, u drugom logoru i umro, 1938. godine. Da, čišćenje nikad nije prestalo. Preostaje pitanje tko tako revno čisti. (Novosti)

O savjesti društva

Da bi pisci bili savjest društva, treba postojati društvo. Što je to? Kada to riješimo, treba se zapitati što to pisca uopće kvalificira da bude savjest društva? Zar samo to što se pisac popeo na pijedestal i proglasio se moralnim arbitrom? Ne rade li to isto popovi i političari? Bojim se da baš u tom komunikacijskom kanalu ima najviše šuma, najviše krivih pretpostavki i krivih odgovora. Komunikacija između teksta, poruke i primaoca je složena i često se sastoji od totalnih nesporazuma. Tko je književnik, taj koji šalje poruku? Tko je čitalac, taj koji prima poruku? Književnik može djelovati po svojoj savjesti, u svome polju, u književnosti. On može djelovati kao i svaki drugi građanin i postati političar ili politički aktivist. A što se ‘savjesti društva’ tiče, razuman čovjek mora računati na domet svojih poruka. Većina ljudi ne čita. Kako onda zamišljate da ćete biti savjest društva? Kojega društva? Koje to društvene skupine? (T Portal)

O mladima

Čini se da mladi umjetnici sve češće uzimaju umjetničku „sudbinu“ u svoje ruke i ne traže da država bude njihov sponzor, medijator i agent. Mislim da su mladi shvatili da nacionalna država tetoši svoje umjetnike, ali za uzvrat traži od njih da je opslužuju, na ovaj ili onaj način. Ili ostaješ integriran, pa čekaš da te na kraju počaste mjestom u HAZU (Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti), ili biraš rizike one opipljivije umjetničke slobode. I koliko god hvalili nove mlade ljude, ne treba zaboraviti da su u trideset godina nacionalističkog obrazovnog brifinga nikle generacije mladih koji tvrde da  „Za dom spremni“ nije fašistički pozdrav, koji ponosno ističu hrvatske ustaške insignije, klanjaju se hrvatskim „herojima” i „braniteljima“. Ne treba zaboraviti na mlade žene koje zagovaraju zabranu abortusa; žene čija je duhovna vodilja Željka Markić; žene koje će na pitanje tko je bila Rosa Luxemburg odgovoriti kao iz topa: pop-pjevačica iz Luxemburga!  (Peščanik)

O gadovima

Narod voli gadove. Zato ih i bira za svoje predstavnike. Gadovi su tu da bi se običan birač pri pogledu na njih sam osjećao boljim. Za taj divan osjećaj spreman je da nosi gada na leđima, kao samog vraga u narodnim pričama. Narod ne voli odlikaše, štrebere. S njima se osjeća manji i inferiorniji. Nedavno sam čitala intervju s jednim velikim i poznatim izdavačem koji uskoro odlazi u penziju, i svoju karijeru završava s gorkom spoznajom da većina ljudi zapravo voli loše knjige. I protiv toga se baš ništa ne može. Tako je, valjda, i s političarima. Narod voli i bira one loše. I to je ljepota demokratije. Niko ne može reći da su se gadovi nametnuli narodu. Ne, narod ih je izabrao. Narod ima pravo da ih zbaci s vlasti. Ali, gle paradoksa, ne zbacuje ih. (Nedjeljnik)

O samopouzdanju

To i dalje mislim, da za književnost treba imati posebnu vrstu tvrdoglavosti i vjere koja uvijek ide s manjkom samopouzdanja. S umjetnicima i piscima možete najlakše manipulirati. Oni se mogu praviti važni, ali pravi umjetnik je užasno ranjiv i nesiguran, jer on proizvodi nešto što je teško vrednovati.  To je toliko nesigurna, šizofrena pozicija u kojoj vi ovisite o milosti tog konzumenta, čitatelja ili gledatelja. Ja sam srela Nobelovca koji nije bio siguran je li njegova pjesma dobra! (Vox Feminae)

O Jugoslaviji

Jugoslavija je zemlja u kojoj sam se rodila, u kojoj sam rasla i školovala se. Jugoslavija je zemlja čije sam vrijednosti, pa i one ideološke – a da toga i nisam previše svjesna – ipak usvojila. Vjerujem da će se jednoga dana neki mladi historičari, sociolozi, politolozi, arheolozi kulture, pozabaviti Jugoslavijom; da će otvoriti arhive; pregledati dokumente toga vremena, filmove, knjige, televiziju, štampu; da će se pozabaviti statistikom; da će se pozabaviti i s tzv. oral historymetodom i da će na kraju – kada sve slože u pazl, kada usporede stvari – doći do zaključka da je Jugoslavija bila dobra zemlja. Možda će doći do zaključka da je jugoslavensko vrijeme bilo zlatno doba toga geografskog prostora. Možda će čak doći do zaključka da je Jugoslavija bila bolja od nekih drugih zemalja za koje su te zemlje, ali i mi, mislile da su bolje. (Vreme)

O radnom mjestu- književnik

Opis radnog mjesta književnika u tom novom sistemu je content provider ili dobavljač sadržaja. Čitalac je potrošač toga sadržaja. Izdavač je poslovni čovjek, prekupac. Izdavač je osoba koja izdaje knjige koje izdaju i drugi izdavači. Samo poslušni kulturni konsenzus garantira poslovni uspjeh. Popis od nekih desetak naslova godišnje, objavljenih istovremeno na nekih dvadesetak jezika, rezultat je globalnog kulturnog konsenzusa. Globalno književno tržište je homogenizirano, jer je uspjelo homogenizirati književnu recepciju. Međutim, globalno književno tržište je još ambicioznije. Ono će, naime, učiniti sve da niz od desetak naslova godišnje etablira kao visoku estetsku vrijednost. Pritom se u nekim slučajevima zaista radi o književnoj vrijednosti. U većini slučajeva u pitanju su osrednji ili loši proizvodi. (Novosti)

O domaćim dečkima

Suvremene spisateljice vjeruju da ih njihovi kolege čitaju. Na domaćem terenu domaći „dečki“ obično čitaju domaće „dečke“. Čim se uhvate knjige neke autorice, većinu muških čitatelja pogađa neobjašnjivi napadaj disleksije. Žene pritom čitaju književnike, što su, uostalom, oduvijek i činile. Bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li se ikada prilikom dodjele kakve domaće (ili strane) književne nagrade neki dobitnik usprotiviti i reći: „Odričem se ove nagrade u ime kolegice te i te jer vjerujem da je od svih nominiranih ona najviše zaslužuje“. (Peščanik)

O lažnom sjećanju

Odjednom se otkrilo da su gomile ljudi bile represirane, odjednom je i Tito u kolektivnom sjećanju od najboljeg sina naroda i narodnosti Jugoslavije postao diktator i krvolok, odjednom smo za vrijeme komunizma patili puno više od Rumunja, odjednom se broj ubijenih na Golome otoku stao uvećavati, broj ubijenih u Jasenovcu smanjivati, broj stradalih u Bleiburgu ne samo rasti, nego su mnogi pronašli da im je neki dragi rođak poginuo na Bleiburgu od komunističke koljačke ruke. Sve je to u redu, ljudi si na razne načine olakšavaju ulizičku dušu, nemam ništa protiv. Samo takvo kolektivno sjećanje govori sljedeće: ili je represija u Jugoslaviji bila daleko jača nego u Sovjetskom Savezu i zemljama Istočnog bloka, pa su Jugoslaveni dobili priliku da progovore o titoističkom teroru tek nakon raspada Jugoslavije, ili da su Jugoslaveni bili apsolutno najveće kukavice komunističkoga svijeta, koje se pedeset godina nisu dosjetile da nešto o tome progovore (Mladina)

O EX YU prostoru

Ex-Yu prostor se oslobodio boljeg, emancipiranijeg oblika (su)života i vratio se unazad, u neku nakaradnu društvenu leguru sastavljenu od elemenata militarističko-mafijaške zajednice i plemenskog društvenog uređenja. Te nakaradne državne konstelacije nikle su na bivšem jugoslavenskom tlu poput otrovnih gljiva. (Slobodna Evropa)

O emotivnom prtljagu

Emotivni prtljag izbjeglica iz bivše Jugoslavije je ogroman. Nema većeg tereta od stida. Sve što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji je sramno. Čak i ako ste neposredna žrtva, to ne znači da vas nije stid. Stidite se zbog onih koji su vas doveli u situaciju da bježite, zbog onih koji su do jučer bili vaši dobri susjedi, a onda su krenuli da vas kolju. Taj cio emotivni prtljag teško je bilo s kim iskomunicirati. Jer, slušalac traži jednostavno objašnjenje. Što se bivše Jugoslavije tiče, objašnjenje nije jednostavno. Zato je prtljaga eks-jugoslavenskog izbjeglice puno teža od samog vlasnika prtljage. (Vreme)

O „kuhinjskoj književnosti“

Drugi kolega skovao je termin „kuhinjska književnost“, koji podrazumijeva da žene mogu stvarati samo trivijalnu književnost, u kuhinji im je i mjesto, jer „govor je posao muškarca, svih muškaraca“. To je isto kao kad bih ja mušku književnost nazvala bordelskom, jer bordel je jedino mjesto gdje književnici doživljavaju uzlete univerzalne mašte, kojih je prizemna i prizemljena kuhinjska književnost lišena. Obrazac je, dakle, star, traje stoljećima sve do današnjih dana. Radi se o kulturi sistematskog oduzimanja prava na govor, čije su žrtve najčešće žene. I robovi. (Peščanik)

O „ženskoj problematici“

Ne znam. Ja sam udaljena od današnje “ženske problematike”, ja nisam u stanju razumjeti masovno priklanjanje crkvi, pristajanje na crkvene rituale, koji se nimalo ne razlikuju od plemenskih. Ne mogu razumjeti liječnike koji odbijaju napraviti abortus, pro-life udruge, njihove aktivnosti i njihovu popularnost; ne mogu razumjeti visoko obrazovane žene koje nose oko vrata križ i ističu ne svoja profesionalna dostignuća nego svoja dostignuća na reproduktivnom polju.Ja ne znam što da o tome mislim, kao što ne znam što da mislim o vijesti da su “hrabre” žene Saudijske Arabije nedavno izborile pravo da navijaju za svoje nogometaše kao i sve druge žene na svijetu. Navijačice u burki, navijačice u crveno-bijelom kockastom dizajnu, eto vam uloge modernih žena. Nekada su pokorno čekale da se njihovi muževi vrate iz rata, danas aktivno navijaju da se vrate kao pobjednici. (Slobodna Evropa)

O pravu na govor

Muškarčeva mržnja prema ženama bila je oduvijek fokusirana na jezik, na usta, na „začepljivanje“ usta, na oduzimanje prava na govor, na sistematsko odbijanje dijaloga sa ženama, na muškarčevu nezasitnu potrebu za dominacijom. Oduzimanje prava na govor pokazalo se efikasnijim od oduzimanja života. Šeherezada je prva žena koja je ostvarila pravo na govor, odnosno na rizičnu spisateljsku profesiju. Za svoje pravo izborila se stavljajući glavu na panj tisuću i jedan put. (Peščanik)

O vlastitoj poziciji

Nekom čvršćem samopozicioniranju odmaže i moj stil života. Mislim da je postnacionalni, transnacionalni, crosskulturni status nešto što najviše odgovara mome temperamentu, stilu života, mojoj književnosti, mojim intelektualnim i ideološkim uvjerenjima. (T portal)

O komunizmu i crkvi

Siroti komunisti trajali su jedva nekih pedeset godina, i svi ih pribijaju na križ po nekoliko puta, dok crkva traje već dvije tisuće godina, i nitko ni da zucne. Ispričavam se na ovoj eskapadi protiv crkve, ali crkva se bavila mučenjem i spaljivanjem mojih ‘drugarica’, vještica, činila je to nekih dva stoljeća posvuda po Europi, pa joj je i to, gle, oprošteno! Kako to da nitko ne traži lustraciju, kako to da nitko ne predlaže reviziju povijesti na crkvenu terenu?! (Mladina)

O Andrićevom zlostavljaču

Uostalom, da bismo saznali pravo značenje modernog termina mainsplaining treba pročitati Andrićevu pripovijetku Zlostavljanje. Tamo će čitateljice i čitatelji saznati sve što treba znati o mainsplainingu. Andrićeva apsolutno brilijantna analiza muške mizoginije, koja proizlazi iz dubokog muškog kompleksa manje vrijednosti, nenadmašna je čak i u okvirima svjetske književnosti. Svako ministarstvo kulture, slovensko, hrvatsko, bosansko, srpsko, makedonsko, crnogorsko, albansko trebalo bi štampati Andrićevu novelu i dijeliti je besplatno, prije svega u srednjim školama, na fakultetima, a onda i posvuda, kao cjepivo. Većinski „balkanski muškarac“ – bio on političar, radnik, književnik, činovnik, profesor, nogometaš, intelektualac, kriminalac – je gazda Andrija, Andrićev „zlostavljač“. Svaka „balkanska žena“, kada bi to samo htjela, mogla bi u liku gazde Andrije prepoznati političare svoje državice, svoga muža, ljubavnika, prijatelja, brata, vlastitoga sina, prijatelja, susjeda, kao i suvremene književnike čije knjige sa zadovoljstvom čita. (Peščanik)

O pisanju

Mislim da neki pisci dolaze do spoznaje da je pisanje onaj dublji, kontemplativni dio života, da je pisanje paralelno življenje, ali daleko dublje i punije. (Slobodna Evropa)

O pokretu MeToo

Pokret #MeToo može se promatrati kao pobjeda i kao poraz. Mislim da je istodobno jedno i drugo. Usudivši se da progovore o raširenom seksualnom harassmentu (zlostavljanje), žene su istodobno priznale svoju slabost, submisivnost i nesposobnost.Naime, i pored svih ženskih pokreta, procvata feminizma, osvješćivanja i sličnih globalnih protesta, koji se ponavljaju svakih nekoliko godina, žene dokazuju svoju nesposobnost da s problemom izađu na kraj. Jer ako godinama optužujete Woodyja Allena – mini-muškarca kojega je mogao otpuhnuti fen za sušenje kose – kao opasnog seksualnog predatora kojemu nitko ne može stati na kraj, onda tu nešto ne štima, zar ne?(Slobodna Evropa)

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.