Ima li odmora bez klasnog konflikta?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Rezultati eksperimenata pokazuju da se u većini slučajeva ne radi o četverodnevnom radnom tjednu onako kako ga svaka racionalna osoba zamišlja: naprosto jedan dan ostaneš doma i ne ideš na posao.
Ilustracija: Almasty
Ilustracija: Almasty
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Rijetko tko danas i pamti – bilo institucionalno bilo individualno – kako je izgledala povijesna putanja koja nas je dovela do ideje po kojoj su pet dana tjedno i osam sati dnevno količina rada primjerena (zapadnom) čovjeku. Premda su brojni ljudi dali živote, kako na samim radnim mjestima tako i na barikadama, za našu predodžbu o radu i radnom vremenu, politička dimenzija te predodžbe odavno je zaboravljena. Kao da je došlo do sudbinskog koincidiranja između civilizacijske pristojnosti, anatomske zadatosti i menadžerskih kapaciteta zaposlenih u odjelima za ljudske resurse. Ako ništa, ne dokazuje li to i činjenica da se već desetljećima ništa ne mijenja kad je u pitanju “pravilo” o pet dana i osam sati?

Naravno, ta činjenica prije svega dokazuje slabljenje sindikalnog pokreta i značajnu promjenu u odnosima moći između kapitala i rada. No, unatoč tome što se tom trendu slabljenja ne vidi ozbiljniji uzmak, ideja značajnog iskoraka kad je riječ o radnom vremenu cirkulira u posljednje vrijeme u svjetskim i domaćim medijima. Radi se o ideji četverodnevnog radnog tjedna koja se predstavlja kao the next big thing u svijetu radnih odnosa. U člancima koji tonom i senzibilitetom podsjećaju na one o novoj skincare rutini ili organizaciji hrane u vašem hladnjaku, spominju se eksperimenti s četverodnevnim tjednom, ističe zadovoljstvo svih uključenih – poslodavaca i zaposlenika – te potiče čitatelje da i sami isprobaju takvo nešto. Doduše, ne baš sve čitatelje: očito morate biti vlasnik firme da takvo nešto sami isprobate. Probate li tako nešto samoinicijativno kao radnik vrlo lako bi se mogli izboriti za tjedan s nula radnih dana.

Kao što je ovaj pokušaj dovitljivog sarkazma pokušao naznačiti, zamka leži u zamjetnom raskoraku: i poslodavci i radnici su zadovoljni s četverodnevnim radnim tjednom, ali zapravo samo ga poslodavci mogu inicirati. Svaki trend koji vodi prema skraćivanju radnog vremena treba pozdraviti i podržati, ali isto tako i svaki takav trend koji nije proistekao iz klasnog konflikta treba preispitati. To je, između ostalih, učinio za vas i za nas Eric Levitz na Intelligenceru. Levitz se u svojoj analizi pozabavio američkom ekonomijom, ali i bez neke posebne prevoditeljske muke mogu se izvući zaključci i za naše dvorište. Dakle, kad je riječ o samom trendu i inicijativi treba uzeti u obzir specifični kontekst u kojem se proširio i popriličnu sektorsku izoliranost kad je riječ o popularnosti i pokušajima realizacije.

Rezultati eksperimenata pokazuju da se u većini slučajeva ne radi o četverodnevnom radnom tjednu onako kako ga svaka racionalna osoba zamišlja: naprosto jedan dan ostaneš doma i ne ideš na posao. Često se radilo o nagradama za produktivnost ili raspoređivanju slobodnih sati na duži period tako da je prosječno zabilježeno smanjenje radnog tjedna za četiri sata. I to je, naravno, uspjeh, ali ništa ne jamči da će se u promijenjenim okolnostima na tržištu rada, kao što je, primjerice, rast nezaposlenosti, taj trend zadržati. Kako navodi Levitz, pristanak određenog broja firmi u specifičnim sektorima poput marketinga ili stručnih usluga na smanjenje radnog tjedna motiviran je prije svega situacijom na tržištu rada i pandemijskim uvidom u produktivnost rada u takvim sektorima. Izbacivanje nepotrebnih sastanaka i razgovora na radnom mjestu taman snižava broj radnih sati, a ne ugrožava produktivnost. Takva eliminacija nepotrebnih radnih sati ne može funkcionirati u svim sektorima: u nekima poput bolnica je potrebna stalna usluga, a u nekim industrijskim i uslužnim sektorima su radnici plaćeni po satu i niža satnica im znači veću financijsku neizvjesnost, a ne bolju ravnotežu između radnog i slobodnog vremena.

Dakle, da bi se ideja četverodnevnog radnog tjedna proširila u ekonomiji i postala politički zahtjev, a ne lajfstajl savjet, neophodni su sindikalna organiziranost i jačanje radničkog pokreta. Skraćivanje radnog tjedna uz istu nadnicu podrazumijeva zapošljavanje dodatnih radnika i samim tim rast troškova za kapitalista. Nitko na to neće pristati bez pritiska. Također, nužan bi bio i utjecaj na investicijske odluke: ako nam je veći dio proizvodnje za širi spektar osnovnih potreba automatiziran, kako to da nemamo više vremena za odmor? Odgovor se, naravno, krije u logici profitnog poslovanja: kapital ulazi u druge društvene pore i traži nove prilike za profit, a nije moguće “uživati” u tom širem spektru osnovnih potreba bez prodaje vlastite radne snage. Naprosto društvo i ekonomija nisu dizajnirani tako da se demokratski odlučuje o potrebama i investicijama. A tu se radi o političkim ambicijama koje trenutno nisu na repertoaru. Dotad svaka podrška skraćivanju radnog tjedna, ali i sumnja u pokušaje koji nisu rezultat klasnog konflikta.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.