Ima li odmora bez klasnog konflikta?

Rezultati eksperimenata pokazuju da se u većini slučajeva ne radi o četverodnevnom radnom tjednu onako kako ga svaka racionalna osoba zamišlja: naprosto jedan dan ostaneš doma i ne ideš na posao.
Ilustracija: Almasty
Ilustracija: Almasty
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Rijetko tko danas i pamti – bilo institucionalno bilo individualno – kako je izgledala povijesna putanja koja nas je dovela do ideje po kojoj su pet dana tjedno i osam sati dnevno količina rada primjerena (zapadnom) čovjeku. Premda su brojni ljudi dali živote, kako na samim radnim mjestima tako i na barikadama, za našu predodžbu o radu i radnom vremenu, politička dimenzija te predodžbe odavno je zaboravljena. Kao da je došlo do sudbinskog koincidiranja između civilizacijske pristojnosti, anatomske zadatosti i menadžerskih kapaciteta zaposlenih u odjelima za ljudske resurse. Ako ništa, ne dokazuje li to i činjenica da se već desetljećima ništa ne mijenja kad je u pitanju “pravilo” o pet dana i osam sati?

Naravno, ta činjenica prije svega dokazuje slabljenje sindikalnog pokreta i značajnu promjenu u odnosima moći između kapitala i rada. No, unatoč tome što se tom trendu slabljenja ne vidi ozbiljniji uzmak, ideja značajnog iskoraka kad je riječ o radnom vremenu cirkulira u posljednje vrijeme u svjetskim i domaćim medijima. Radi se o ideji četverodnevnog radnog tjedna koja se predstavlja kao the next big thing u svijetu radnih odnosa. U člancima koji tonom i senzibilitetom podsjećaju na one o novoj skincare rutini ili organizaciji hrane u vašem hladnjaku, spominju se eksperimenti s četverodnevnim tjednom, ističe zadovoljstvo svih uključenih – poslodavaca i zaposlenika – te potiče čitatelje da i sami isprobaju takvo nešto. Doduše, ne baš sve čitatelje: očito morate biti vlasnik firme da takvo nešto sami isprobate. Probate li tako nešto samoinicijativno kao radnik vrlo lako bi se mogli izboriti za tjedan s nula radnih dana.

Kao što je ovaj pokušaj dovitljivog sarkazma pokušao naznačiti, zamka leži u zamjetnom raskoraku: i poslodavci i radnici su zadovoljni s četverodnevnim radnim tjednom, ali zapravo samo ga poslodavci mogu inicirati. Svaki trend koji vodi prema skraćivanju radnog vremena treba pozdraviti i podržati, ali isto tako i svaki takav trend koji nije proistekao iz klasnog konflikta treba preispitati. To je, između ostalih, učinio za vas i za nas Eric Levitz na Intelligenceru. Levitz se u svojoj analizi pozabavio američkom ekonomijom, ali i bez neke posebne prevoditeljske muke mogu se izvući zaključci i za naše dvorište. Dakle, kad je riječ o samom trendu i inicijativi treba uzeti u obzir specifični kontekst u kojem se proširio i popriličnu sektorsku izoliranost kad je riječ o popularnosti i pokušajima realizacije.

Rezultati eksperimenata pokazuju da se u većini slučajeva ne radi o četverodnevnom radnom tjednu onako kako ga svaka racionalna osoba zamišlja: naprosto jedan dan ostaneš doma i ne ideš na posao. Često se radilo o nagradama za produktivnost ili raspoređivanju slobodnih sati na duži period tako da je prosječno zabilježeno smanjenje radnog tjedna za četiri sata. I to je, naravno, uspjeh, ali ništa ne jamči da će se u promijenjenim okolnostima na tržištu rada, kao što je, primjerice, rast nezaposlenosti, taj trend zadržati. Kako navodi Levitz, pristanak određenog broja firmi u specifičnim sektorima poput marketinga ili stručnih usluga na smanjenje radnog tjedna motiviran je prije svega situacijom na tržištu rada i pandemijskim uvidom u produktivnost rada u takvim sektorima. Izbacivanje nepotrebnih sastanaka i razgovora na radnom mjestu taman snižava broj radnih sati, a ne ugrožava produktivnost. Takva eliminacija nepotrebnih radnih sati ne može funkcionirati u svim sektorima: u nekima poput bolnica je potrebna stalna usluga, a u nekim industrijskim i uslužnim sektorima su radnici plaćeni po satu i niža satnica im znači veću financijsku neizvjesnost, a ne bolju ravnotežu između radnog i slobodnog vremena.

Dakle, da bi se ideja četverodnevnog radnog tjedna proširila u ekonomiji i postala politički zahtjev, a ne lajfstajl savjet, neophodni su sindikalna organiziranost i jačanje radničkog pokreta. Skraćivanje radnog tjedna uz istu nadnicu podrazumijeva zapošljavanje dodatnih radnika i samim tim rast troškova za kapitalista. Nitko na to neće pristati bez pritiska. Također, nužan bi bio i utjecaj na investicijske odluke: ako nam je veći dio proizvodnje za širi spektar osnovnih potreba automatiziran, kako to da nemamo više vremena za odmor? Odgovor se, naravno, krije u logici profitnog poslovanja: kapital ulazi u druge društvene pore i traži nove prilike za profit, a nije moguće “uživati” u tom širem spektru osnovnih potreba bez prodaje vlastite radne snage. Naprosto društvo i ekonomija nisu dizajnirani tako da se demokratski odlučuje o potrebama i investicijama. A tu se radi o političkim ambicijama koje trenutno nisu na repertoaru. Dotad svaka podrška skraćivanju radnog tjedna, ali i sumnja u pokušaje koji nisu rezultat klasnog konflikta.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.