”Zar su od ovoga Kurejšije pobjegle?!” Ovo je rečenica koju je izgovorio hazreti Omer, radijallahu anhu, na dan kada je postao musliman, nakon što je okusio užitak i slast Kur’ana i istinskog vjerovanja, i kada je otkrio da mušrici Mekke zapravo ratuju protiv sigurnosti, duševnog mira, blagoslova i čistoće, a da sebi ne daju priliku da to otkriju, pa je, čudeći se, rekao: ”Zar su od ovoga Kurejšije pobjegle?!” Tj., zar se od ove zadivljujuće ljepote, sjaja i veličanstvenosti može bježati?!
No, očito je da može, i nije to slučaj samo sa mušricima koji su zbog oholosti i paganskih običaja ustrajavali u odbijanju istine, već i danas mnogi ljudi, čak i oni koji su rođeni kao muslimani, bježe od Allahove upute, svekolikog dobra, ljepote i uzvišenosti islama, kao što bježe od gubavca.
Mnogi muslimani danas bježe od halala i srljaju u haram i ono što je Uzvišeni Allah zabranio iz Svoje milosti prema ljudima, poput kamate, varanja u trgovini, alkohola, bluda, kocke, bacajući se tako vlastitim rukama u propast.
Bježe od džamija u kafane i razne klubove za igru i razonodu u kojima se izlažu grijesima, poniženju i sramoti, i izazivaju Allahovu srdžbu. Bježe od mira, blagoslova, harmonije, bereketa i spokoja u kućama, u duševni nemir, razdor, svađe i stalno nezadovoljstvo i tugu bez obzira na materijalne prilike i mogućnosti.
Stanje duhovnog sljepila i dezorijentacije je zahvatilo mnoge tako da sebi više ne daju priliku ni da razmišljaju o ljepoti i dobroti od koje bježe.
Mi muslimani imamo neprocjenjivo blago, riznice Božanske upute i veličanstvenog morala, i umjesto da slijedimo svjetlo Allahove upute i da druge pozivamo tom svjetlu, istinskoj sreći i blagostanju, mi bježimo od tog svjetla u zagrljaj onima koji i sami lutaju u tminama zablude i koji bi dali cijeli dunjaluk da se domognu tog svjetla i da, barem na trenutak, osjete istinsku sreću i smirenost. Jer, nema sreće i smiraja u grijehu i nepokornosti Uzvišenom i Milostivom Stvoritelju.
Bježanje od Allahove upute, bježanje od islama i Kur’ana je bježanje u ništavilo, u stalni umor, iscrpljenost, sumnje, tjeskobu u grudima, nezadovoljstvo, dezorijentiranost, depresiju i propast. Istinska sreća, smirenost, zadovoljstvo i ponos je u vraćanju u okrilje Allahove upute i slijeđenju Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Kada bi oni među nama, koji bježe od svoje vjere i njene ljepote i veličanstvenosti, koji bježe od spokoja, duševnog mira i istinske sreće, uspjeli pronaći barem malo vremena, barem jedan trenutak susreta s Kur’anom i razmišljanja o njegovim uzvišenim porukama i značenjima, poput Omerovog trenutka u kući njegove sestre, saznali bi koliko svakodnevno gube bježeći od upute i svjetla za kojim svi ljudi čeznu, dok muslimani to svjetlo imaju u svojim rukama.
