Potraga za ljepotom

Te linije, naime, jednako sudjeluju u smislu obojenih površina i kompozicije slike u cjelini, a tako i u zahvatanju svijeta izvan slike, u koji slikatrica izlazi kao izvrstan crtač.
E82EFF53-7C21-45ED-B331-CA4A0955E8AE
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

U arheološkim fragmenitima drevnog grada Harrana, čuo sam priču kako je Gospodar svjetova stovrio prvog čovjeka bez oca i majke, Adema alejhisselama, potom ženu mu, Havvu hazretleri, iz rebra Praoca našega. Stvari od kojih se sastojao svijet još nisu imale imena niti se znalo čemu će služiti. Zato Džibril, za svaku od nih, upita svoga Gospodara velikoga: O, Rabbi, kako je ime ovoj stvari i šta će ona raditi? Mudri odgovori: Ta se stvar zove tako i tako, a radit će to i to. Cijeli je dan Džibril postavljao pitanja Tvorcu svemira, slušao odgovore i pamtio. Najposlije, podiže jednu trsku zašiljenu za koju se nije znalo što je i zašto postoji. O Rabbi, koje je ime ovom predmetu i čemu će ono služiti? Allah dželle’šanuhu odovori: Ta je kalem. Kalem znacima narisanim bilježi postupke i misli ljudi.

Tako sam, tom prahistorijskom sekvencom arhajske predaje, započeo govoriti na otvaranju likovne izložbe U hladu lijepih riječi Maje Behmen Novalić, a istodobno i predstavljanja njezine stihozbirke istog naslova. [1] u Stocu, 17. septembra 2021. godine. majin kalem, koji se iz jednosti razdvojio u pero i paletu – zapisao je njezinu osobujnu autobiografiju lirske nježnosti i tihe mudrosti – slikama i versima.

Iz tih prigodnih bilježaka s otvaranja, nastao je ovaj skromi panoramski esej o razvojnim refleksijama njezina i tematsko-motivskoj izbirljivosti Majinog likovnog opisivanja svijeta.
Igrom slučaja, bio je to moj treći živi susret u javnom prostoru sa slikama Maje Behmen Novalić. Svaki put su novi ciklusi slika imali i inovativno obilježje, strukturirano iskustvom unutarnje vatre autoričine uronjenosti u ljepote ali i zaklonjene drame postrojanja, jer bez nje nema umjetnosti.

Tri sam puta otvarao Majine izložbe. Godine 2001. – otvorio sam njezinu mladenačku, emotivnu i sretnu izložbu – njezinu prvu, premijernu izložbu u Mostaru godine 2001., drugu u istom gradu godine 2012., a treću – u Stocu, 2021. Između svake izložbe protekao je vremenski razmak od jedanaest godina. Kud će suza, već na oko: pitagorijanski simbol broja jedanaest je u značenju intuicije, pronicljivosti i prosvjetljenja. Maja se ispovijeda posredstvom osebujnog likovnog ostvarenja, koloritnim kompozicijama, simbolima i metaforama. Iz svake, i najpovršnije analize strukture njezine slike, u prvi plan izbijaju pojmovni slojevi emotivno-estetskih znakova što te, poput putovođa po očuđenom polju platna, dovodi do cjelovitog, uokvirenog, vizualnog događaja.

Slike u Pavarottiju, godina 2001.

Ima nešto u mom biću od naivnog, dječjeg zanosa i iskrene dragosti prepuštanja pred grafikom, pred slikom slikom, pred skulpturom skulpturom. To nagnuće, iz rane mladosti ponešeno, nije zemaljskog porijela, jer nije naučeno – potječe iz neinteresne sfere značenjskog jezgra, leksema amaterskog zaljubljenika, iz izu unutarnjeg diktata koji te upućuje u potragu za ljepotom. Iz tog sam razloga ponuđeni poziv da otvorim izložbu mlade Maje Behmen, 17. septembra 2001., u artiju mostarskog Muzičkog centru Pavarotti – prihvatio bez razmišljanja i pitanja. Neke njezine slike vidio sam u ateljeu Ibrahima Novalića. Tada je imala dvadeset dvije godine, netom je diplomirala na Likovnom odsjeku Pedagoške akademije Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, u klasi Mirsada Begovića i Nusreta Pašića.

Iz tog doba, u snažnom mi je sjećanju svježina autoričina prvotnjeg slikarskog pogleda na svijet. Mada je prošlo puno godina, dobro se prisjećam motiva te prve izložbe, iza koje je bilo neizvjesno hoće li se ponovno javiti ili odustati.

Nerijetko je teme i motive preuzimala iz zbilje, iz zemljopisnog i urbanog hercegovačkog pejzaža, smještajući ga, obazrivo i smišljeno, u detaljima, na male ili srednje formate. Njezin bi se motiv, izrezan iz zbilje, iz konteksta (šire slike), oslobađao konkretnog i prepoznatljivog porijekla, a poprimao apstraktno, zagonetno, pa i misaono provokativno značenje koje apelira na promatranje i gonetanje.

To i takvo mimetičko transponiranje motiva zbilje, humskog brda s niskom vještičjom florom – reduciranjem pejzaža do granice misaonosti! – bilo je, likovno, i plodonosno i podsticajno.
Jednu minijaturnu sliku Maje Behmen Novalić imam dvadeset godina na zidu zavičajnog stana na Jugu. Osjećam da sam upio u svoje biće svaki milimetar njezine – elementarne i suprastrukturalne – metaforičke postojanosti. Kad bih opisivao što vidim unutar njezina okvira, kazao bih da je slika ispunjena mostarskim Humom, čiji se obris prelijeva preko drvenog rama. Iz nje isijava snaga velikog kamena u pokožici zelenog inja humske vegetacije – bokvice i kozje krvi. Simobličnost prizora je očita i svevremena, prisna i podrazumljiva.

Metamorfoze, godina 2012.

Potom je nastupilo doba meditativnog zaokupljanja metamorfoznošću predmetnog svijeta vezanog za sudbine ljudi i svijeta u kojem su radili, živjeli i umirali. S ciklusom takvih slika Maja Behem Novalić pojavljivala se na izložbama iza 2010. godine u Bihaću, u Srebreniku i u Mostaru – u dvorani Informativno-kulturnog centra Ambasade Saudijske ambasade na Bunuru u Mostaru.

Ta izložba, a riječ je o zajedničkoj postavi triju likovnih umjetnika, kaligrafa Muniba Obradovića i slikarica Dolores Veledar Perić i Maje Behmen, otvorena je 17. jula 2012. godine. U kratnom pledoajeu, skicirao sam njezino primjećeno mlado slikarsko prisustvo i neosporni iskorak u pomicanju granica u oblikovanju vlastitog kreativnog prostora.

U ovoj je zgodi bila zastupljena s dvadesetak ulja i akrilika, lepršavih i koloritnih radova tematske i stilske svježine, prvenstveno motiva cvijeća i istrošenih predmeta, dugovratom ibrika i sličnog “materijala” lijepe nježnost iz potonulog doma intimnog avlijskog prostora. U Majinoj likovnoj interpretaciji vidjeli smo uzbudljivu likovnu metamorfozu višestoljetnog spomenutog uporabnog predmeta – ibrika, kako, neživ i desemantiziran – umjetničkom čarolijom, oživaljava, ispunjava svoju leksičku ljušturu novim značenjem. Od umrtvljene posude za vodu – preobražen je u ukrasni element čovjekova života.

O likovnoj interpretaciji Maje Behmen, posebno lijepo i precizno zapisao je u svojoj kritici pjesnik i likovni kritičar rahm. Atif Kujundžić. Kazao je, baš za te cvjetne motive i motive isluženih uporabnih predmeta – da su jednostavne ljepote prispodobive dekorativnoj likovnoj estetici od koje (autorica) ne strepi i ne zazire kao nečeg jeftinog ili ukusu podilazećeg. Kujundžić upravo to naglašava i izrijekom navodi govoreći o strukturu tih slika da se izgrađuju i “od (elemenata) dekorativnosti (od kojih ne treba) – zazirati”, “(jer oni) i tako, na platnu, svijetle kao vitraži naspram vedrog neba. [2]

U estetskom smislu, one su, prije svega, sjajne slike. Bilo bi neoprostivo ne podsjetiti na Kujundžićevo visoko mišljenje o crtačkoj virtuoznosti Maje Behmen Novalić, kazavši u završnoj rečenici pasusa: Te linije, naime, jednako sudjeluju u smislu obojenih površina i kompozicije slike u cjelini, a tako i u zahvatanju svijeta izvan slike, u koji slikatrica izlazi kao izvrstan crtač[3].

Izložba u Biblioteci Mak Dizdar, Stolac, godina 2021.

Ovo bi mogao biti svojevrsni sažetak mog esejističko-lirskog narativa na otvaranju treće Majine izložbe u mojoj izvedbi, u stolačkoj Biblioteci Mak Dizdar. Otvorio sam je onom harranskom predajom ispisanom na samom početku teksta. Vrijeme koje je slijedilo i koje je bilo sudbinom upisano, zapriječilo mi je sročiti svoj planirani, nepretenciozni esej o lirskom pamćenju autoričine unutarnje, kistom i stihovima, zabilježene (auto)biografije. Kroz likovne prizore njezinog tematiziranog kruga umjetnina, očitavaju se simboli i metafore u diktiranju temeljne semiološke potke – a to je potraga za životnom biti, za nebeskim skladom, za muzikom sfera, za hladom džennetskih predjela….

Nekoliko desetina izloženih slika Maje Behmen Novalić, impresivno je djelovalo među knjigama iznova obnovljene u ratu spaljene i unakažene stolačke Gradske biblioteke Mak Dizdar. Rušitelji su tada i Makovu bistu bacili u pobješnjelu mutnu rijeku Bregavu da je više nikad oči ne vide, ali gle ti to, ta olovna glava pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, usidrila se, skrivena, u šiblju i čekala svog nalaznika. I dočekala je! Pronađena je iponovno stoji na svom mjestu, na svojoj baštini.
I sad, evo, u knjižnici je izložba i književno večer, naslovljeno U hladu lijepih riječi. Posjetioci su svojim licima pokazivali i ozarenost ljepotom i zadovoljstvo trenutkom i mjestom gdje su se našli.

Pod habitusom autoričine intimne i pojavne egzistencije, slike su tek pribježištem smirivanja južnjačkog, snažnog bogatog emotivnog naboja. Ovdje smo pred opipljivim tragovima donešenim iz njezina skloništa, vlastitim duhom konstituira usporednog svijeta, osebujnog, džennetskog kreativnog likovnog prostora. Na toj adresi sučeljuju se i propituju njezina duhovna, misaona i zbiljna pitanja visoke dramatičnosti zadane historije. U njoj i ona, kao i mi, podliježemo sudištu zbiljnog vremena zadane povijesti – političkoj tiraniji, birokratskoj surovosti i zlokobnom malograđansko-mahalskom kibetu.

Cijeli zbir ovdje izloženih Majinih umjetnina, neka je vrsta metaforičkog privida i zagonetke. Sve se mogu podijeliti u dvije glavne skupine, u dva velika ciklusa po porijeklu tematsko-motivskoj aplikaciji: 1) slike prirode Božije emanacije – bez živih bića – i 2) slike prirode čovjekovih znakova – čovjekove odsutnosti.

Najdominantniji tematski krug probranih motiva pripada vegetabilnim oblicima (bilje, stabla, gorući grm, voće, cvijeće) u brojnim varijacijama i obličnim inačicama.

Među likovno najostvarenijim motivima, svakako je mini ciklus od tri slike stabla u ljubičastom sumraku zore (Pred sumrak tišine). Svaka je od njih kompozicijski vrlo dinamična, obogaćena dubokim smislom metaforičke ljepote uspostavljenog sklada likovnih elemenata na platnu: visokog drveća, punog golemog mjeseca, gorućeg grma – sve odreda statusnih simbola predmonoteističih i monoteističih koncepata svijeta u kojima stabla spajaju prostor uzvišenog (Božijeg prijestolja) i podzemnog (onostranog) – do sadržaja kur’anske usporedbe lijepe riječi sa lijepim stablom. Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa je riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu.

Zatim slikarski niz cvjetnih varijacija i emotivnih motiva uz njih vezanih (Oslikani vjetar, Jednostavna ljepota, Cvijeće moje majke, Sa polja sreće, Pendžer života).

Neke slike su motivski vezane za voće upečatljivih simbola s početka svijeta; plod nar (simbol punine, bogatstva, mnoštva i obilja), plod smokve (žudnje i plodnosti) – slike Na stolu moga muža, zatim pojedine slike čije glavne ideje ne prononsiraju fizički elementi nego boje i pojmovi neopipljivog, npr. crvena boja – ljubavi (U susret ljubavi), ili nevidljive pojave (slika Oslikani vjetar), ili Božanskog svjetla (Nur), predočeno sjetlosnim snopom koje iz noćnog neba osvjetljava ritualno kretanje hadžija oko Kabe (Nezaboravni susreti)…

Motivi predmetnog, ljudskom rukom izrađenih predmeta (vazna, glinenih posuda, bakrenih uporabnih predmetam od pruća plenevi krtoj…, ili sagrađenih (pročelja kuća, prozori, stari most u Mostaru s bedemima, cesta ili oblikovani prolazi kroz polja žita).

Zašto u Majinoj umjetnini ne stanuje vidljivi čovjek, mada znademo da je on “tu negdje” – jer snažno osjećamo njegovu prisutnost u slici po znakovima njegve prakse, djelatnosti, predmetnog i ikrasnog inventara izrađena isključivo ljudskom rukom?

Razlog odsustvu čovjekove figure u slikama pitanje je koje zadire u islamsko naslijeđe, ali koje ne dijele sve islamske kulture na isti način, ni sa istim obrazloženjem. Stav o zabrani lika ne temelji se na kur’anskom stavu, nego na interpretaciji jednog hadisa iz Buharijine zbirke (Sahih), koji kaže da će od autora ljudskog lika na Sudnjem danu biti traženo da udahnu život svom kreiranom djelu – a on, svakako, to neće moći. Postoji i drugi, pravni izvor, koji u Minhadž et-tabi’in bilježi Newewi (umro 1278. god. po Isau, a.s.). Njegova elaboracija se završava ključnom i nedvosmislenom rečenicom: A općenito, zabranjena je predstava živoga bića! – navodi u svojoj studiji o minijaturnom slikarstvu dr. Aida Abadžić-Hodžić. [4]

Na kraju

Sve čega se sjećam u vezi likovnog svijeta Maje Behram Novalić moglo bi se sažeti u sintagmu koja prekriva cijeli njezin duboko humanistički naum, trud i svrhu: Potraga i žudnj za ljepotom. Njezino pribježište je u paralelnom svijetu, u njezinu osobnom likovnom kontruktu likovne kreacije,gdje ne postoji ni zlo, ni bol, ni rat. Njezije slike slave Onoga koji ima 99 najljepših imena. Bog je lijep i voli lijepo.
Maja Behram Novalić se opredijelila za estetiku lijepoga, a ne nikakvu drugu i drukčiju. Njezine umjetnine oplemenjuju, podstiču na ljubav i dobrotu.

Zagreb, 5. III. 2023.

Fussnote:

1] U hladu lijepih riječi, Izložba slika Maje Behmen Novalić, Gradska biblioteka Mak Dizdar, 17. IX. 2021.
2] Kujundžić, Atif: Mudrost slikarskog dara Maje Behmen Novalić, u: Trag svjetlosti, ULUTUK, Tuzla, 2007., str. 133
3] Isto, str. 134
4] Abadžić-Hodžić, dr. Aida: Islamsko minijaturno slikarstvo od 13. do 19 stoljeća; Urednik1,+VOL+4,+BR.+14+STR.+70-86.+AIDA+ABADŽIĆ+HODŽIĆ.pdf

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.