„Danak zaboravu“ kao antiteza Gorskom vijencu

Put do genocida nad domaćim muslimanima je tako otvoren. Kad god se ukaže prilika.
IbrahimCikic63456
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Uvod

Za bolje razumijevanje istorijskog konteksta u kojem se dogodio genocid u Šahovićima valja navesti sljedeće: Nakon završetka Prvog svjetskog rata Kraljevina Srbija vojno zauzima Kraljevinu Crnu Goru i briše je sa geopolitičke karte Evrope. Toj okupaciji se suprotstavio jedan dio Crnogoraca, kao i Bošnjaka, koji su se odmetnuli u komite i iz ilegale se borili protiv srpskih okupacionih vlasti. Među njima su bili braća Radoš i Drago Bulatović, Crnogorci, kao i Bošnjak Jusuf Mehonić sa svojim borcima. Braća Bulatovići su u jednoj svojoj akciji likvidirali Boška Boškovića, srpskog rezervnog pješadijskog poručnika, inspektora Ministarstva unutrašnjih djela Kraljevine SHS, ranije načelnika Kolašinskog okruga, fanatičnog pristalice prisajedinjenja Crne Gore Srbiji.

On se istakao u suzbijanju komitskog pokreta; taj „posao“ je obavljao bahato i surovo, sprovodeći teror prema političkim neistomišljenicima. Zato je bio legalna meta braće Bulatovića, crnogorskih komita. Srpske vlasti su bez prethodne istrage atentat pripisale Bošnjaku Jusufu Mehoniću i sav slučaj iskoristile za izvršenje genocida nad muslimanima Vranješke doline.

Legalizacija masovnih zločina

Zločin je po definiciji nasilničko odnosno nenasilničko protivzakonito djelo upereno protiv ljudi ili dobara. Obzirom da je protivzakonito, ono je i kažnjivo. Nažalost, u praksi to nije uvijek tako: najstrašniji zločini bivaju često nekažnjeni, naročito oni koji su izvršeni pod okriljem zločinačkih režima i vlada.

Uprkos principima „zvjezdanog neba nad nama i moralnog zakona u nama“ mnogi režimi su kroz istoriju jednostavno legalizirali svoje zločine protiv pojedinih naroda, pravdajući ih ovim ili onim razlozima. Spisak tih zala bi bio predugačak – od uništenja domorodaca i pokrštavanja njihovih „ostataka“ Afrike, Amerike, Australije, od američkog napada na Vijetnam, Irak i druge države, od Holokausta, od permanentnog genocida Izraela nad Palestincima, pa sve do najnovije agresije Rusije na Ukrajinu –, zato se osvrnimo na naš prostor, na genocide nad Bošnjacima.

Napomenimo da su razlozi za navedene zločine i genocide bili i jesu krajnje opskurni:
uništenje domorodaca – zato što su „niža“ rasa;
američki napad na Vijetnam – bojazan da će Vijetnamci postati komunisti;
američki napad na Irak – (lažna) tvrdnja da posjeduje oružje za masovno uništenje;
Holokaust – nacistička teza da su Židovi niža rasa i da su razapeli Isusa;
Izraelski genocid nad Palestincima – navodi u Starom zavjetu, da će Nil gorjeti i Izraelac će stati Egipćaninu nogom na grlo;
agresija Rusije na Ukrajinu – ruske optužbe da se Ukrajina pretvara u nacističku državu;
srpsko-crnogorski genocidi nad Bošnjacima – njihovo davno prihvatanje islama.

Prećutna legalizacija genocida nad Bošnjacima

Za razliku od Hitlerove Njemačke, koja je kroz Mein Kampf i Nirnberške zakonelegalizirala pravo na uništenje evropskih Židova (Holokaust), srpsko-crnogorski režimi su to uradili perfidnom igrom, koristeći svoju nacionalnu književnost, onu, koja između umjetnosti, humanizma i mržnje prema drugačijem preferira ovo posljednje. Put do genocida nad domaćim muslimanima je tako otvoren. Kad god se ukaže prilika.

Takva literatura je uvedena u školske lektire i time postala obavezno štivo i vrelo indoktrinacije generacija i generacija đaka. Najizrazitije „književno“ djelo te vrste je Gorski vijenac P. P. Njegoša. Njegova fabula će postati paradigma i matrica svih pogroma nad Bošnjacima, od istrage poturica – koja je osnovna tema tog spjeva –, do srebreničkog genocida.

Književnik Ibrahim Čikić je u romanu „Danak zaboravu“ (Genocid u Šahovićima) na potresan umjetnički način opisao jedan iz serije genocida nad muslimanskim stanovništvom, koji se desio u noći između 9. i 10. novembra 1924. godine u Vraneškoj dolini, srez Kolašin.

Stravična činjenica je da se taj genocid desio u mirnodopskim uslovima i usred Evrope, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, što je čvrst dokaz da je tom državom samovoljno vladao Beograd, neprijateljski nastrojen protiv svojih podanika, pripadnika islamske vjeroispovijesti. Isto tako, šahovićki genocid se u tom smislu podudara sa istragom poturica iz Gorskog vijenca, koja je također izvršena u mirnodopskim uslovima.

Obzirom da je tema Gorskog vijenca i Danka zaboravu jednaka – genocid nad muslimanskim življem u Crnoj Gori –, neminovno se nameće potreba po analitičkom poređenju ova dva djela, ovaj put sasvim kratkim:

  • Gorski vijenac genocid nad sunarodnjacima islamske ispovijesti predstavlja kao herojski, sveti čin, a „Danak zaboravu“ upravo suprotno: genocid je najstrašniji zločin protiv čovječnosti;
  • u Gorskom vijencu su glavni likovi svi redom negativci, spremni na kukavički zločin („uzmognem li čućete hoću li“), u Danku zaboravu su na umjetnički korektan način zastupljeni negativni i pozitivni likovi. U Danku zaboravu su (gle čuda!) zastupljeni i likovi Crnogorci, koji se gnušaju zločina;
  • u Gorskom vijencu spiritus movens genocida je vladika Danilo, u Danku zaborava Nikodin Cemović. Obojica su predstavnici vlasti i narodne vođe;
  • Gorski vijenac prikazuje genocid kao izraz božje volje, Danak zaboravu kao bezbožničko djelo;
  • sablasno cinični stihovi iz Gorskog vijenca:
    »O, Stambole, zemaljsko veselje,
    kupo meda, goro od šećera,
    banjo slatka ljudskoga života,
    đe se vile u šerbet kupaju;«
    užasno podsjećaju na Mladićeve čokoladice, koje taj ratni zločinac dijeli srebreničkim dječacima. I u jednom i drugom slučaju nakon totalne hipokrizije slijedi pokolj nedužnog muslimanskog stanovništva.

A Danak zaboravu je pisan u skladu sa visokoetičnim književnim principima, bez i malo primjesa bilo kakve mržnje i želje za osvetom.

Zato kažemo da je roman Danak zaboravu (Genocid u Šahovićima) antiteza Gorskom vijencu; to je usamljeni krik žrtve protiv nasilnika i nasilja, krik protiv bezumnog legaliziranja nepravde.

Ibrahim Čikić

Za vrijeme brutalne agresije na BiH u Sandžaku je sprovedena policijska akcija pod nazivom „Lim“, započeta 25. januara 1994. godine. U toj neljudskoj i okrutnoj manifestaciji državnog nasilja nad nedužnim Bošnjacima uhapšeno je kompletno rukovodstvo stranke SDA Sandžaka, među njima i Ibrahima Čikića, pod izgovorom da spremaju formiranje države Sandžak i njeno odcjepljenje od SR Jugoslavije. Kroz kakve torture su prošli ovi mučenici kazuje Ibrahim Čikić u knjizi Gdje sunce ne grije. Zahvaljujući svijesti da je nevin pred apsurdnim optužbama režima, kao i svom hrabrom karakteru, Ibrahim Čikić preživljava svu tu golgotu i nakon sudskog procesa nastavlja borbu protiv režima, koji ga je pokušao uništiti. U toj borbi su se na njegovu stranu postavili brojni Crnogorci, demokratski orijentirani, kao i neke nevladine organizacije.

Nažalost, oni su u Crnoj Gori bespomoćna manjina.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.