Crna Gora – zaboravljeni zločini

Deportacija-Bosnjaka_1992_muslimana-plakat_27052013
Da li se kupuje kakvo vrijeme ili se ide na ruku izvršiocima zločina koji će kako vrijeme odmiče i biološki nestati?
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Polazeći od Strategije Vrhovnog državnog tužilaštva o istraživanju ratnih zločina izrađene 2015. g., i drugih ratnih nepočinstava pojedinaca i države Crne Gore, te posebno od onoga što nije, a valjalo je učiniti u smislu istinskog rasvjetljavanja iz vremena ne tako nam davne ratne prošlosti, bez dileme može se potvrditi, da se ova CG zadnjih decenja pretvorila u svojevrsnu oazu ili bolje kazano postala je kutak mira za sve one kojima iz toga vremena, krivično-pravna pa i ljudska savjest nije i ne može biti spokojna.

Govoreći isključivo argumentima, čak i sa ove vremenske distance, skoro da nije razumljivo gdje su se djeli, šta bi sa njima i zbog čega ih niko ništa ne pita o deportaciji preko osamdeset Bošnjaka sa prostora Crnogorskog primorja i njihovom slanju direktno na panj ili u sigurne smrti koje je tada defakto ali evidentno iz nacionalističkih i genocidnih poriva, sijala jedna od zaraćenih strana. Na zahtjev tadašnjeg srpskog ratnog rukovodstva (čitaj kasnije osuđenih ratnih zločinaca), uz znanje, time i aminovanje tadašnje crnogorske Vlade, vrh MUP-a CG, razaslao je tada depeše svojim policijskim stanicama sa obavezujućim nalogom da se, bez kakvog reda i krivice, započne lov na Bošnjake izbjegle iz BiH, za što je kao sabirni centar određen H. Novi. Ne može biti, da je za takav zločinački poduhvat odgovran zadnji policijac ili kakav karijerno razigrani policijski inspektor. Naprotiv, nalozi za takvo postupanje išli su sa najvišeg državnog i političkog vrha, što je ujedno tada bio neskriveni imperativ i ratni poklič, zasnovan na davnašnjim projektima o zamišljenom srpskom svijetu. Stoga, umjesto svođenja odgovornosti na imena pojedinaca, za taj nečasni i istorijski neviđeni zločin, najodgovornije treba tražiti na najvišem nivou.

Što je sve ove godine to zavijeno velom tužilačke tame i što se još uvijek nije otkrila prava zločinačka adresa, odgovor valja tražiti u VDT.

Da li kakvu drugu kvalifikaciju treba dati događanjima iz 1993., kada je u navodno neratno vrijeme ove CG, raseljen čitav kraj pljevaljske Bukovice koju su do tada naseljavali uglavnom autohtoni Bošnjaci, osim da su radnje te akcije produkt genocidnog nauma. Nedužni ljudi ubijani su na pragovima svojh kuća, uvijek brutalno i pred članovima porodice, po vrhu, valjda da se nemaju gdje vratiti, imovina je pljačkana. Uništavani su vjerski objekti a sve to u „mirnom“ vremenu CG i pred očima njenih organa bezbijednosti. Ujedno, bez pretjerivanja, a prema raspoloživim pouzdanim izvorima podataka iz toga vremena, takođe njima se mogu pripisati brojna zlodjela „strogoće“ nad tim narodom. Bez svake sumnje, bio je to dodatni vid svojevrsne „logistike“ kojom je izvršeni genocid državno potpomognut. Konačno, cilj je ostavaren, čitav kraj je „očišćen“, tamo više nema ili u većini nema Bošnjaka koji su odvajkada činili dominantno stanovništvo. Na žalost, genocid se dogodio, žrtava ima a odgovornih nema. Valjda prema već utabanom šnitu, kao i kod prethodnog slučaja, na konkretnu odgovornost niko nije pozvan. Da li se time računa na faktor vremena, kakvog „lošeg pamćenja“ i zaborava ili na biološki nestanak zločinaca i žrtava, i ako ostaje nedorječen, odgovor se sam po sebi nameće – a što je to tako, pitanje bez odgovora, trajat će dok bude ljudi.

Što se na tom slučaju sve ove godine ništa djelotvorno nije radilo, opet, odgovor valja tažiti u VDT.

Slučaj murinskih žrtava iz 1999., nije i ne može biti kakva kolateralna šteta politike toga vremena ili zla sreća nevinih ljudi. Naprotiv, neosporno šest civilno-nevinih žrtava, prema međunarodnom, ratnom ili pak civilnom pravu, nema drugačiji kvalifikativ osim ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Na žalost, put ka pravdi u tom slučaju, krajnje nepravednom odlukom blokirao je niko drugi do Vrhovni sud CG, tačnije njegov tadašnji sami vrh – kada su oči Justicije, bile povezane prljavo-političkom a ne časnom pravnom maramom. Bila je sramna ta odluka najviše sudske instance kojom se praktično insistiralo da žrtve dokazuju pravdu, a ne obratno – da se sudstvo i država brinu o tome. Na svom putu ka pravdi i razumijevanju, porodice žrtava su se više puta obratile prvo Đukanovićevoj, potom Markovićevoj, a zatim i Krivokapićevoj Vladi. Naravno, Vlade su se mijenjale a nemušti odnos i očekivani pijetet prema zločinu i žrtvama, ostajao je isti – glas bez odjeka. Bježanje od žrtava murinskog zločina i stradanja nevinih, obilježilo je i trajanje padajuće Abauzovićeve Vlade. Oštećene porodice ni na toj, reklo bi se prvoj adresi ove CG, nijesu naišle na državno-ljudsko razumijevanje, što ih još uvijek drži u grču doživljene nepravde, ljudske povrijeđenosti i trajne žalosti.

Po svemu sudeći, za crnogorsko pravosuđe zaboravljeni zločin izvršen od pripadnika tadašnje vojske na rožajskom prostoru, kolokvijalno javnosti poznat kao ubijanje civila u mjestu Kaluđerski laz, što je samo jedna od više lokacija na kojima je u periodu april – jun 1999. ubijeno ukupno 22 albanska civilna lica. Tijelo starca Sadika Ramćaja koji je vezan za stablo, preminuo na mukama, nikada nije predato porodici niti je ko pozvan na odgovornost za njegovu smrt. U vezi sa tim zločinima, crnogorsko pravosuđe će možda kazati da je slučaj procesuiran, suđeno je vojnom komandantu i sedmorici vojnih rezervista. Svi su oslobođeni, nije dokazana njihova krivica i nezavisno od monstrouznosti i broja žrtava, time je slučaj pravno zatvoren. Takav „alibi“ bio bi ispravan da se upravo nije desio klasični tužilačko-sudski, pravni nonsens, bolje kazano skandal. Konkretno, sudilo se na osnovu pravno neutemeljene optužnice, optužnice koja je svjesno, namjerno ili iz kakvog neznanja, (sve je neoprostivo) sročena tako da se u samom startu za razumnog mogao očekivati ishod ili rekao bih poraz istine, pravde i pravičnosti. Ali složićemo se, ako na jednoj strani imamo evidentne i za nikoga sporne žrtve zločina, činjenicu da je zločin izvršen nad civilima targetiranim zbog pripadništva vjeri i naciji, isključivo od pripadnika tadašnje vojske sa očekivano-uređenom komandnom odgovornošću, domaćim i mđunarodnim propisima o odgovornosti za civilne žrtve rata i u vezi sa ratom, nameće se razložno pitanje – da li se sa istraživanjem zločina i izvršilaca u Crnoj Gori možda stalo. Da li se kupuje kakvo vrijeme ili se ide na ruku izvršiocima zločina koji će kako vrijeme odmiče i biološki nestati, ili se računa, da će se na taj način izbrisati pravosudno-državna mrlja sa obraza jednog čitavog naroda ili države u kojoj su žrtve, bježeći iz „zapaljenog“ Kosova, umjesto očekivanog utočišta, našle nenadanu smrt.

Opet, odgovore na ova suštinska pitanja, dužno je dati Vrhovno i Specijalno državno tužilaštvo.

Uz ove kratke napomene, a bez namjere da šire ulazimo u pravno polemisanje, dubioze i uzroke apsolutne nepravde koja je u tužilaštvu krunisana „odsustvom političke volje“, namjera nam je da u daljem izlaganju osvijetlimo jedan drugi, reklo bi se takođe arhivirani ili pravno zaboravljeni slučaj u kojem je od bačenih bombi iz borbenih aviona tadašnje vojske SiCG, smrtno stradao Senad Dacić iz rožajskjog sela Besnik.

Tokom vođenog prethodnog postupka, uviđaja i prikupljanja podataka i dokaza, nepobitno je potvrđeno da su dana 25. 03. 1999. g., područje rožajskih sela Besnik, Njeguš i potez od padina Haile, zatim nizvodno dolinom rijeke Ibar, pa prema Kraljevu, nadlijetala dva borbena aviona Ratnog vazduhoplovstva „Galeb“ G-4 i „Galeb“ G-7. Takođe potvrđeno je, da su bačene avionske bombe imale sadržaj tzv. kasetnih bombi, koje su tada i sada spadale u nedozvoljeno sredstvo ratovanja. Stoji činjenica, da područje avionskog preleta, nije bilo zahvaćeno ratnim dejstvima, ali isto tako i da je nadletanje vršeno do planinskog prevoja Kula, najvjerovatnije u namjeri da se izvrše borbena dejstva na Kosovu (to je bio prvi dan NATO-o akcije), odakle su se letilice u niskom letu vratile naznačenim pravcem. Ispuštanjem i dejstvanjem avionskim bombama na prostoru rožajskih sela Besnik i Njeguš, te od bombi smrtnim stradanjem dječaka Senada Dacića, time je kao opasnom radnjom, sa ili bez namjere, počinjen ratni zločin nad civilnim stanovništvom.

Istraživanje događaja je išlo veoma sporo, jednostrano i krajnje površno ali bez jasnog pravnog epiloga. Krivična prijava protiv nepoznatih izvršilaca, podnijeta je tužilaštvu 30. 09. 2010. g. a odbačena je odlukom zamjenika Specijalnog tužioca Lidije Vukčević od 27. 09. 2013. g. Osim kratkog obavještenja, podnosilac prijave (potpisnik ovih redova) nije upoznat o stvarnim razlozima odbačaja, zbog čega se nameće višestruka potreba da se tužilački spisi prebrišu od tužilačke prašine, iznesu iz arhuve i još jednom otvore na radnom stolu.

O jednostranosti i pravnom neutemeljenju odbačene prijave, suvišno je govoriti, posebno ako se zna da je sa nivoa Vrhovnog – Specijalnog državnog tužilašva, na panelu održanom O1. 07. 2021. u Podgorici, na temu „Strategija o istraživanju ratnih zločina“ u organizaciji Akcije za ljudska prava, između ostaloga, javno iznijet stav – „da do sada nije bilo političke volje za istraživnje i procesuiranje ratnih zločična“. Upavo zbog toga, oštećena porodica preko mene kao njenog pravnog zastupnika, istrajavaće na zahtjevu preispitivanja takve odluke, odnosno insistira da tužilaštvo još jednom provjeri sve okolnosti i činjenice uzročno-posljedičnog smrtnog stradanja dječaka Senada Dacića, tačnije da istraži ko je dao naredbu da se baš tu izbace avionske bombe, da li je sve to posljedica kakve namjere, ili možda namjere sijanja straha. Prema pravilima vojničke službe i konkretnih zadataka prilikom angažovanja borbenih letilica, te posebno upotreba ratnog naoružanja kao što su avionske bombe, o svemu tome vodi se i vođena je brižljiva komandna i druga vojnička evidencija, do koje uz riješenost i dobru volju, nije tako teško doći.

Bez svake sumnje, „Strategiju o rasvjetljavanju ratnih zločina“, koju je sačinilo Vrhovno državno tužilaštvo, u okviru koga i Specijalno državno tužilaštvo, te posebno tužilačka poslovično-deklarativna zalaganja za njeno sprovođenje ali bez konkretne i jasne djelotvornosti, mogu se smatrati korakom bez cilja, ili pak kakvom skrivenom namjerom da se nešto radi a bez volje da se to i uradi.

Takođe smatram da je sve to previše za ovu Crnu Goru, na čijem prostoru su se očigledno u istorijski kratkom vremenu dogodili stravični zločini, na koje sam samo ovlaš ukazao. Zasigurno, preko svojeg pravosuđa, ma kakvo da je ono danas, ona ne može ostati nemušta ili autistična na sve to. Stoga, između ostaloga, nameću se nezaobilazna pitanja:

– Da li je moguće utvrditi odgovornost za raseljenu pljevaljsku Bukovicu, posebno ako su svi akteri toga događaja još uvijek u CG?;
– Da li je odgovornost za deportaciju sa nivoa policajaca i lokalnih inspektora, moguće premjestiti na nivo visokih državnih kabineta u kojima još uvijek stoluju možda isti ljudi?;
– Da li se murinske NATO žrtve, mogu podvesti pod kakvu odgovornost i nebrigu konkretnih pojedinaca ove države?;
– Da li se zločin nad civilnim žrtvama na prostoru Rožaja, može podići na nivo odgovonrosti komandnog kadra ili na odgovornost zbog postupanja suprotno pravilima ratovanja?;
– te konačno, da li se za smrt Senada Dacića, zbog bačenih avionskih bombi, (što nije najavljeno) na odgovornost mogu pozvati tadašnji vojni piloti ili pak njihove starješine koje su praktično naredile ubijanje civila na rožajskom prostoru?

*Velija Murić, adv. – izvršni direktor Crnogorskog komteta pravnika za zaštitu ljudskih prava i sloboda.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.