Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Nije slučajno što se u usamljenom ajetu u suri El-Isra’ spominje priča o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, Noćnom putovanju (Isra’), a onda se kontekst naglo pomjera na historiju Benu Israelćana. I nije slučajnost da se sura El-Isra’ u nekim mushafima naziva sura Benu Israil. Ne samo to, već kažem, nije puka slučajnost da je Salahuddin Ejjubi ušao u Kuds (Jerusalem) i vratio ga od krstaša upravo dvadeset sedmog redžeba, 583. godine po Hidžri (2. oktobar 1187.), nakon što je ostao u krstaškim rukama skoro jedno stoljeće. Kao da je sudbina učinila da se muslimanima vrati džamija Al-Aksa na godišnjicu obilježavanja Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, Isra’a, kao znak da džamija koju je islam naslijedio mora ostati muslimanima, te da je veza između prve i druge kible (Kudsa i Ka’be u Mekki) neraskidiva, i da ni kršćani nekada ni cionisti danas ne mogu promijeniti Božije zakone u pogledu sudbina naroda, uprkos činjenici da su i jedni i drugi uspjeli poraziti muslimane u određenom trenutku.
Vratimo se na početak našeg govora. Uzvišeni Allah, objavio je: ”Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.” (El-Isra’, 1.) Odmah nakon ovog ajeta čitamo Allahove riječi: ”A Musau smo Knjigu dali i uputstvom je sinovima Israilovim učinili: ‘Mjesto Mene – Gospodara drugog ne uzimajte!”’ (El-Isra’, 2.) Kakva je veza između Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, Isra’a, objave Tevrata i historije Jevreja, zatim priče o neredu koji su činili i komentara na to, te upoznavanje muslimana s njegovim posljedicama?
Noćno putovanje je bilo od Mekke do Jerusalema, a Jevreji u ovoj oblasti imaju historiju. Tačno je da nisu bili prisutni u Palestini na dan kada se desio Isra’, jer je njihovo prisustvo u Palestini bilo zabranjeno (od strane kršćana), ali njihovo prethodno prisustvo na tlu Palestine je van sumnje. Kraj ovog prisustva, a zatim i njegova zabrana treba objašnjenje, a to je ono na šta aludira spomenuti ajet, kao i ajeti nakon njega u suri El-Isra’, i to je ono što želim sagledati sa historijske tačke gledišta.
Naime, Kanaanci su u prošlosti živjeli u Palestini, bili su arapskog porijekla poput njihove braće Adnanija i Kahtanija, i po svemu sudeći da su bili nasilni, i da su vršili teror i sijali strah tamo gdje su živjeli, pa ih je Allah kaznio za njihova zla i vlast nad njima prepustio Benu Israelćanima. Israelćani su se, u vrijeme Musa’a, alejhi selam, plašili suprotstavljanja Kanaancima, pa ih je savladao kukavičluk i odbili su da uđu u Palestinu, govoreći Musau, alejhi selam: “O Musa, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne iziđu; pa ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda, sigurno, ući.” (El-Ma’ida, 22.) Nakon što je Musa, alejhi selam, insistirao da uđu, oni su ponovo rekli: ”Mi u nju nećemu ući dok god oni iz nje ne izađu.” Benu Israelćani su za svoj kukavičluk bili kažnjeni tako što su četrdeset godina lutali na Sinaju, tokom kojih je Musa, alejhi selam, umro, a potom ga je naslijedio Jošua bin Nun, koji je poveo Benu Israelćane u Palestinu, pobijedivši Kanaance i izgradivši vjersku vlast utemeljenu na Tevratu.
Međutim, nakon poraza Arapa, Jevreji nisu dugo čekali dok se među njima nisu pojavile najružnije moralne i društvene bolesti, tako da su oni činili gora zlodjela od onih koji su bili prije njih. Israelćani su sami prenijeli kazivanje o svojoj sudbini, a Kur’an također govori o njima ono što zaslužuje razmatranje. Naime, oni su počinili grijehe zbog kojih ih im je bilo suđeno da budu protjerani iz Palestine. Izgleda da je moć i vlast u njihovim rukama u velikoj mjeri doprinijela njihovim potvorama, nasilju i tlačenju, pa im je oduzeta vlast, jer je nisu bili dostojni. Palestina je – čak i nakon dolaska Jevreja – bila puna drugih naroda, a poželjan put i metod Benu Israelćana bio je da preziru ove narode i da im nanose štetu na čudan način. Oni su tvrdili da se porijeklo Amonaca ne može nikada uzdići i biti časno. Zašto? Rekli su: “Oni su potomci Luta, alejhi selam, ili Lota, kojeg su kćerke opile vinom i zanijele sa njim, rodivši mu dva sina koji su dobili imena Moab i Ben Ami.” To su napisali u knjizi Postanka.
Ova priča je teška potvora i laž, jer se Allahovi poslanici ne opijaju i ne čine preljub, a kamo li incest. Zatim su se dotakli arapskih Kanaanaca i opisali ih kao pse. Ovaj opis je raširen i spominje se čak u Novom zavjetu. Naime, u Evanđelju po Mateju navodi se da je jedna Kanaanka srela Isusa u sidonskom kraju, i doviknula mu: ”Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kćerka mi je teško opsjednuta!” Na to je Isus rekao: ”Nije pravo oduzeti hljeb djeci i baciti ga psima”. Tj. nije pravo oduzeti hljeb djeci Israelćana i dati ga Kanaancima. Onda mu je ona rekla: ”Nije, Gospodine, ali i psi pojedu ostatke koji padnu s gospodarova stola!” I tek tada je izliječio njenu kćer nakon ove ponižavajuće molbe. Sigurni smo i ubijeđeni da je nemoguće da nježno i samilosno ljudsko biće, kakav je bio Isa, sin Merjemin, alejhi selam, postupi na ovaj način i uputi ovakve uvrede. Međutim, Jevreji su se specijalizirali za potvoru Allahovih poslanika, te vrijeđanje i omalovažavanje drugih naroda, i zato razumijemo ono što Kur’an kaže o njima: ”To su oni čija djela ne vrijede ni na ovome ni na onome svijetu; i niko im neće priteći u pomoć.” (Ali Imran, 22.)
Da li je dovoljna kazna Benu Israelćanima samo to da budu protjerani iz Palestine? Ne, nikako! Allah ih je na kraju potpuno udaljio od vjerskog vođstva koje su imali, i lišio ih Božanske objave i časti da je prenose drugima, odabravši arapsku naciju da izvrši ovaj emanet.
Noć Isra’a i Mi’radža bila je definitivna potvrda ove promjene, budući da je Božanska poslanica od sinova Israilovih prenijeta na sinove Ismailove, alejhi selam, dok je arapska, a ne hebrejska nacija, postala nasljednik nebeskih darova. Islam je kod Arapa izvršio veličanstvenu renesansu i učinio ih nosiocima blistave civilizacije. Svijet je iznenadio narod koji do jučer nije znao ništa osim čuvanja stoke i bavljenja trgovinom, a onda su odjednom, iz Knjige koju imaju, počeli učiti najispravnije vjerovanje, najmudrije zakone i najčasniju tradiciju. Arapi su sa islamom i sa Kur’anom postali ljudi koji uče druge ljude oprostu, bratstvu i saradnji u dobročinstvu i bogobojaznosti. Čak je i Gustav Le Bon rekao: ”Svijet nije poznavao milostivije osvajače od Arapa.” Ulazak muslimana u Jerusalem, nakon što je on osvojen u vrijeme hilafeta Omera ibn Hattaba, bio je u znaku poniznosti u ime Allaha i dobrote prema ljudima, a ulazak muslimana u Jerusalem, nakon što ga je Salahuddin Ejjubi oslobodio od krstaša, bio je u znaku oprosta i milosti.
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
