Dolazak na svijet generacije kojoj pripadam (2000) izjednačen je sa periodom historijskih promjena na Balkanu, pogotovo u Srbiji, koja je po prvi put suočena sa demokratskim promjenama.
Taj 5. oktobar pokrenuo je novi geopolitički proces na Balkanu i donio je talas reforme, koji je praćen jednom snažnom slikom jake opozicije, koja je barem prividno pobedila Miloševićev režim i usmjerila svoj kurs ka Evropskim integracijama.
Od tog trenutka, narod je pristao na promjenu, ali je najveći izazov bio u promjeni mentaliteta, borbi sa snažnom unutrašnjom državom za koju je se ispostavilo da ima nemerljivo jaču faktičku vlast u državi od samih vlasti.
Jaka struktura tajnih službi uz Jovicu Stanišića, pobune JSO-a, kao i organizovanog kriminala uz Zemunski klan i sve izvesniju političku krizu u vladi Zorana Đinđića, snažno su pokazali ono što je se javno mislio, da će se Srbija teško izboriti sa svim deformitetima koji je u obruču pritiskaju.
Ime Zoran Đinđić, danas predstavlja popularni politički, historijski i slobodarski simbol bunta. Tada, radilo se zasigurno o najnepopularnijem političaru, čij je integritet toliko bio ugrožen u javnom mnjenju, da nije mogao iznijeti činjenice koje se vezuju za pokušaj atentata kod hale „Limes“ u Beogradu, kada je vozač kamiona Dejan Milenković Bagzi izvršio pokušaj atentata, te je uhapšen na licu mesta.
Potom, dešava se određenje pritvora u trajanju od osam dana, ali vanraspravno veće Četvrtog suda ukida mu pritvor četiri dana ranije. Bagzi je od tada bio u bekstvu sve do 2006. godine.
Nesprovođenje procjene mjera bezbijednosti, propusta cjelokupne unutrašnje državne strukture, rezurtirale su tragičnim atentatom na premijera dr Zorana Đinđića, 12. marta 2003. godine. Akcija „Sablja“ dovela je do razbijanja Zemunskog klana, kao i hapšinja pripadnika JSO-a, Milorada Ulemeka Legije i egzikutora Zvezdana Jovanovića.
U nizu poznatih procesnih događaja, izdvaja se onaj vezan za tužioca u junu 2005. godine Jovan Prijić, koji je zastupao optužnicu za ubistvo premijera Srbije, smijenjen je sa mjesta specijalnog tužioca uz obrazloženje da mu je istekao mandat. Po zakonu to jeste bilo tačno jer je predviđeno da mandat traje dve godine, ali je isto tako bilo očekivano da ponovo bude izabran, jer je zastupao optužnicu za ubistvo premijera, a sudski postupak je bio u toku. Njegov odlazak sa mjesta specijalnog tužioca naišao je na veliku osudu javnosti. Na njegovo mjesto dolazi Slobodan Radovanović, koji je poslije formiranje posljednje vlade 2007. godine prebačen na mjesto vršioca dužnosti republičkog tužioca. Specijalni tužilac postaje, na prijedlog Demokratske stranke, Miljko Radisavljević.
Vojna pobuna JSO-a iz 2001. koja je najavila pripremu atentata na premijera, tretirana je pred višim sudom, kada su donijete oslobađajuće presude za: Milorada Ulemeka, Zvezdana Jovanovića, Veselina Lečića, Mić Petrakovića, Dragoslava Krsmanovića, Dragiše Radića i Vladimira Potića. Apelacioni sud je pravosnažno oslobodio bivše pripadnike Jedinice za specijalne operacije optužbi za organizovanje oružane pobune, čime je potvrđena presuda Višeg suda donijeta u julu 2018. godine.
Također, danas niti jedna veća politička kriza propraćena izbornim ciklusom ne može proći a da stranke koje ospedaju republičku vlast ne obećavaju rasvetljenje ubistva, otkrivanje političke pozadine i onih činjenica koje vode do rasvetljenja cjelokupnog slučaja. Od Koštunice, preko Tadića, pa sve do Vučića, svaki već i uticajniji faktor koristio je ime nastradalog premijera kao mehanizam predstavljanja uspostave pravne države.
Međutim, šta znamo više od 13.03.2003.?
-Suštinski apsolutno ništa.
Sa druge strane, kako je moguće da u proteku od 20 godina, imamo toliko truhlo i nefunkcionalno pravosuđe, toliko neefikasnu pravnu državu, koja iz „nekog“ razloga nije u stanju dublje ući u istragu o ubistvu jedne od ustavno najvažnijih komponente političkog sistema? Osim praznih floskula ne pokazuje ništa, a sa druge govore i otkrivaju puno.
Jedini način koga vidimo smislenim jeste otvaranje tajnih dosijea koje poseduju službe bezbednosti.
Danas, u 2023. godini, ubistvo Đinđića već u velikoj mjeri podsjeća na slučaj „Kenedi“.
