Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Uprkos tome što nemamo izabrane sudije Ustavnog suda, bez kojeg su bilo kakvi izbori besmisleni, uprkos dosad nezabilježenim pritiscima i upozorenjima međunarodne zajednice, te prijetnji sankcijama ako to hitno na uradimo, političke partije su se usredsredile na predsjedničke izbore. Predsjednički izbori, to jest rejting kandidata na njima, biće lakmus papir za izvjesne i skore parlamentarne izbore, što je partijama najvažnije.
U vremenu vlasti DPS-a i koalicionih partnera mu, zarobljene su i urušene sve institucije. Njihovi nasljednici – u svemu – dodatno su ih urušili i obesmislili. Za neizbor sudija Ustavnog suda nije kriva opozicija, kako tvrdi aktuelna vlast, niti vlast – kako tvrdi opozicija. Sudije Ustavnog suda se biraju dvotrećinskom, odnosno tropetinskom većinom, tako da jedino kompromis vlasti i opozicije dovodi do izbora sudija Ustavnog suda. Tog kompromisa nema, niti će ga biti bez odlučujućeg pritiska i ucjena od strane međunarodne zajednice. Dobro ste pročitali – i ucjena, jer su većina vodećih političara i jedne i druge strane ucjenjeni onim što su činjeli – javno i tajno preuzetim obavezama i datim obećanjima. I vlast i opozicija žele kontrolu pravosuđa – i Ustavnog suda – a ne nezavisno pravosuđe, zato je taj problem ovako i ovoliko dugo nerješiv.
Javnost je zasuta imenima kandidata za predjednika države, neke kandidature su već objelodanjene – što kod nas ništa ne znači. Jer, ne bi bilo iznenađenje – bar za mene – da se neke od javno istaknutih kandidatura povuku sa obrazloženjem da je to u svrhu „višeg cilja“, a taj „viši cilj“ je samo jedan-jedini, što bolja pozicija uoči parlamentarnih izbora. Sigurnu kandidaturu su najavili lider „Nove“ Mandić i lider pokreta „Evropa sad“ Spajić, te bivši direktor ANB Dejan Vukšić i lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović…
Kandidaturu su, dakle, objavili uglavnom kandidati razjedinjenog prosrpskog bloka u Crnoj Gori, dok među procrnogorskim blokom, zahvaljujući ništa manjoj razjedinjenosti, samo se nagađa o mogućem kandidatu.
Pokret Evropa sad je u neuzastavljivom zamahu – kao što će država uskoro biti u nezaustavljim ekonomskom kolapsu. Ako kandidatura Spaijća bude prihvaćena (može biti sporan njegov rezidencijalni uslov za zakonsko utemeljenje kandidature), onda bi njegov eventualno bolji rezultat od Mandića bio težak poraz Demokratskog fronta. To bi dalo novu, zabrinjavajuću veliku snagu pokretu Evropi sad uoči parlamentarnih izbora.
Stanje u procrnogorskom bloku je, može se reći alarmantno. Đukanović je i dalje idol dobrog dijela tog glasačkog tijela, ali su mu šanse u drugom krugu veoma male. Izgubi li izbore, to neće biti politički kraj samo za njega, nego i za DPS i koalicione mu partnere – ne računajući manjinske partije.
Najvjerovatnije je da Đukanović još vaga da li da se kandiduje i stavi na kocku sve, pa i državu u koju se toliku puta kleo i za koju je svih proteklih decenija „ginuo“. DPS je interesna grupa kao što su i sve ostale partije na političkoj sceni Crne Gore, nezavisno da li su vlast ili opozicja. Kandidat koji bi mogao ravnopravno parirati sve više rastućem crkveno-srpskom uticaju u Crnoj Gori i njegovim kandidatima morao bi biti neiskompromitovana ličnost koja nije bila u poslovno-koruptivnim poslovima sa vrhom DPS-a, koju bi DPS podržao na nenapadan i „nepatriotski“ način, ličnost koja bi istovremeno mogla dobiti onih presudnih desetak posto glasova građana koji nijesu ni u nijednom od dva preovlađajuća bloka; onih koji se jednako gnušaju načinu vladanja i pljačke koju je sprovodio DPS, koliko srpskog nacionalizma i totalne klerikalizaciji države koju njeguje nova vlast. Osim što DPS-u kao interesna grupacija o takvom kandidatu vjerovatno ni ne razmišlja – iako bi mu takav kandidat moguće bio politički spas – problem je što je tako nekog teško naći; skoro da ga nema.
U svakom slučaju, predsjednički izbori a zatim parlamentarni biće još jedna dobra zabava za narod, koji će se praktično cijele godine zabavljati lažnim obećanima i nadama, podgrijanim mržnjom prema drugom i drugima. Na kraju godine, kada se sve to završi, dobićemo novu vladu, novi rebalans budžeta i aranžaman sa MMF-om. Kada taj aranžman stupi na snagu, uz sveopše stezanja kaiša, nastaće novo razočarenje. Nacionalizam i podjele će „na sreću“ uvijek biti tu da nam zakrpe rupe u budžetu – kako onom državnom tako ličnom, dok će omladina nastaviti da gleda samo u jedno parvcu – kako da se domogne Zapada i pobjegne odavde.
