Poetsko stvaralaštvo Bošnjakinja Crne Gore (III)

Zbog nje moje slike dobijaju svoj samostalni život, odvode me tamo gdje je uvijek svježe i vjetrovito.
Ilustracija: Joey Guidone
Ilustracija: Joey Guidone
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Dina Murić, rođena 1982. godine u Crnoj Gori, je pjesnikinja, esejista i filmski producent. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike.

Krvave suze u distriktu Neubau (nova gradnja)

Ležim u mokroj odjeći,
sklupčana na travi zauvijek poput nekog nepomičnog kamena.
Možda ona samo liči na mene,
dok ja sanjam u parku na klupi
ne bojim se svih proždrljivih mačijih pogleda.
Ta misao da moramo ispružiti ruku i uzeti ono što želimo me umara do besvijesti.
U ime toga, posežem za jednim zdravim listom na savijenoj, polomljenoj grani
on mi se smije, sa svojim širokim iskrenim licem.
Možda je sve privid, ali zar postoji razlika?
Već danima, možda i mjesecima živim u ovom stanju.
Lice mi je mokro od kiše
koja i kada ne pada sa neba ostaje nad mojim tijelom da bi me podsjetila da živim.
Zahvalna sam joj,
jer zbog nje moje slike dobijaju svoj samostalni život,
odvode me tamo gdje je uvijek svježe i vjetrovito.
Moja kosa je duga i ofarbana u crno,
čovjek koji stoji na uličnom uglu danas je rekao kako moje oči postaju providne.
Bojim se onog što to treba da znači.
I tih crvenih suza na licu statue ispred narodnog teatra bojim se…

Žena

Zvuci velikog zidnog sata
zvuci kiše koja udara o crepove
zvuci automobila na starom betonu
koji se rastvara pod naletima mraka
Ona je samo lice,
bez ruku, bez očiju
sa usnama odveć žednim,
sa tijelom koje mora
sa kišnim buđenjima
u kojima nema drugu alternativu
već da prati njegove krvave tragove

Opelo za pticu

Moja ptica je preminula prije četiri sata
Sada je vjerovatno njeno tijelo ukočeno,
izloženo na sredini kaveza počelo je gubiti prirodnu svježinu
Neko na ulici Zieglergasse zapomaže “upomoć”,
sa očajničkom vibracijom glasa koja nagovještava plač
Takav krik moze doći samo iz grla
koje je prepunjeno suzama
što više ne nalaze svoj put niz obraze i vrat do odjeće
već idu na usne, da ih ovlaže i na neki čudan način omalovaže
Znam da bi kroz glavu trebale da mi prođu slike iz djetinjstva
u kojima je ptica zastupljena ili makar ima sporednu ulogu,
ali sve je nestalo
“Ti činis da spoznam svoje mane”, čujem Anđela u uglu sobe
Shvatam da sam nesvjesno počela da se prisjećam tih dana
koje iz neobijašnjivih razloga proglašavam nevinim
Na kraju nijesam učinila ništa posebno
Napisala sam pjesmu za svoju preminulu pticu
slušajuci i dalje te neutješne krike sa ulice
dječije krike
koje ti nikada nećeš željeti da čuješ

Uspavani div

Junak iz mog djetinjstva leži ispod tvrde rožajske zemlje
Ja se i dalje pretvaram da je to on
a znam da je mrak duše,
a ne div ono čime ovih dana djecu plaše pred odlazak
na spavanje
„Poezija je nestala, više je nema“, to su bile tačne njegove riječi
A lice? Kako je samo postalo pomračeno za tren
Za mene je nestala istog onog dana
kada su krvave kolone djece krenule iz šume
I kada sam vidjela kako se majčina haljina leprša na hladnom vjetru
Onog trenutka kada mi je rekla “spremi se, oni dolaze”!
Vratila sam se u grad koji sam napustila prije petnaest godina
Ranim vozom u Beograd
Pa autobusom do podnožija divove planine
Negdje u ćošku skrivao se „čovjek buba“
Oduvijek me čuva od besmisla
Miris i boje su me ophrvali
Trulije i dotrajalije, tužnije
Sve je prije svega tužnije i čudno ponosno u svojoj nesreći
Grad je tiši, ljudi u njemu mračniji
Odjeveni u crno, zabrinuti, sa iznošenom odjećom
Nevoljno se sjećam svega, a samo sam htjela da se sjetim tebe
No, nemoguće je
Ovo je realnost bez prve ljubavi
I lica koje stoji ispred zelene pozadine na svježem vazduhu
Nikoga više nema
Grad mog djetinjstva danas je grob za insekte

Lovac

Na Sudijinom licu djetinja radost
Muškarci hodaju u tihoj koloni, do fabrike tekstila
Oko zidina su postavili mamce od velikih komada konjskog mesa
Jedan po jedan psi su zarobljeni tankom žicom i privezani
za prikolicu kamiona
Oni koji su nemirni su ubijeni na mjestu
Ja svoju metu ugledah na obali
pored malog vještačkog jezera koje je nastalo kao proizvod fabričke otpadne vode
Pas je prethodno dograbio veliki komad mesa
koji je odvukao daleko od ostalih ne željeći da dijeli
Sada je pio iz jezera, neuspješno pokušavajući da utoli svoju žeđ
Dok mu prilazim sa leđa, jato crnih vrana na nebu
Čekaju kao gladni lešinari, da pokupe mrve iza pasa
Ne želim da gledam u pseće oči dok mu stavljam žicu oko vrata
„Lovci u snijegu“, je naziv proslavljene Brueghelove slike
Po prvi put sam je vidio u školi, jer je bila ilustracija korice za školsku čitanku
Deset pasa, tri lovca, seljaci i ljudi u daljini
Lovci su nezadovoljni ulovom, psi su iscrpljeni, mršavi i gladni
Ogoljeno drveće, tihi, sivi i nesrećni dan
Dim u vazduhu i zaleđeni mlin
pred ljudima koji su nesvjesni na ledu koji će možda uskoro
i da popusti pod teretom
Knjigu sam pronašao na gomili starih papira na tavanu
koji su bili pripremljeni za podlaganje vatre
Na toj slici stajao je moj grad, odsječenost i bolest u vazduhu

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.