‘Ko vam je ovo radio?‘

Prosta činjenica da majstor naplaćuje svoj rad nalaže da se ta uloga razmotri iz ekonomske i klasne perspektive.
Ilustracija: Dorina Auksztulewicz
Ilustracija: Dorina Auksztulewicz
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Majstori u našem društvu imaju pomalo mitski status i posvećene su im razne legende i priče. Taj status nije pak samo proizvod mentaliteta i kulturne tradicije. O ekonomskoj pozadini mitskog statusa majstora piše Marko Kostanić.

Razvoj online komunikacije i kulture memova pridonio je svojevrsnoj katalogizaciji fraza i šifri koje su kolale usmenom predajom i pučkom kulturom i funkcionirale kao oblici prepoznavanja zajedničkih svakodnevnih iskustava. U ta iskustva svakako spadaju ona s “majstorima”. Riječ je o onim, da upotrijebimo pandemijski žargon, esencijalnim radnicima/poduzetnicima među koje spadaju vodoinstalateri, keramičari, električari, serviseri klima i raznih drugih uređaja i izvođači sitnijih ili nešto krupnijih građevinskih radova. Svima njima je zajednički naziv(nik) majstor, a poslovična rečenica koja mu se pripisuje, a danas živi u memovima, jest ona koju izgovora neposredno nakon dolaska u vaš dom i uvida u problematičnu situaciju: ‘Ko vam je ovo radio?

Pored te, česte prve replike u dramoletu susreta s majstorom, društvenim mrežama u obliku memova cirkuliraju i neka druga, svima bliska iskustva, a među njima su posebno zastupljena ona koja narativno prethode samom dolasku majstora. Svi smo, vjerojatno, prisustvovali onim situacijama u kojima otac nešto u kući ili stanu nastoji popraviti, pritom mu ne ide najbolje i riskira daljnje oštećenje, kako pokvarenog aparata tako i vlastitog zdravlja, a majka mu sramežljivo sugerira: ma pusti to, zvat ćemo majstora. Očev pristanak na sugestiju u presudnoj je mjeri određen stupnjem patrijarhalnog ponosa koji rukovodi njegovim postupcima. Muškarci koji pripadaju generaciji takozvanih milenijalaca, a vjerojatno i oni mlađi, prisjetit će se one nelagode i straha kad im je željeznim zakonom patrilinearnog prijenosa znanja bila dodijeljena neželjena uloga šegrta. Svaki očev naputak ili naredba, ovisno kojoj pedagoškoj školi mišljenja pripada, pri popravljanju određenog aparata ili kućne infrastrukture, bio je obilježen strepnjom: hoću li točno izabrati alat koji traži? I koliko će mi muškosti odumrijeti krivim izborom?

Specifični patrijarhalni slojevi nisu jedino obilježje pomalo mitske društvene uloge majstora. Prosta činjenica da majstor naplaćuje svoj rad nalaže da se ta uloga razmotri iz ekonomske i klasne perspektive. Majstori definitivno pripadaju onoj klasi koju tradicionalno nazivamo sitnom buržoazijom. S obzirom na marksističke analize povijesne uloge te klase, pogotovo u međuratnom periodu i usponu fašizma, sitna je buržoazija postala više diskreditirajuća etiketa nego društvena i analitička kategorija. Što je, kao i uvijek, poprilična šteta. Pogotovo u ovom slučaju jer se radi o kategoriji koja obuhvaća prilično kompleksnu i heterogenu društvenu skupinu, sklonu različitim ideološkim racionalizacijama vlastite pozicije. Samo ishodišno oklijevanje pri označavanju majstora radnicima ili poduzetnicima sugerira ponešto oprezniji pristup. Pored toga što je često riječ o samozaposlenima koji ne zapošljavaju dodatne radnike, i samim tim izmiču standardnoj klasnoj kategorizaciji, povijesno su, kao što je i sam Marx naglašavao, često varirali u političkim priklanjanjima radničkim i građanskim partijama. Doduše, skloniji su bili potonjima, ali nedovoljno za uspostavu zakona socijalne fizike.

Pozadina mitskog statusa

No, pustimo “metodološke” disklejmere i vratimo se našem majstoru. Njegovu ekonomsku i društvenu ulogu presudno određuje nekoliko stvari. Za razliku od brojnih drugih zanimanja i industrija, graditeljstvo i popratna zanimanja nisu u tolikoj mjeri zahvatili automatizacija rada i deskilling. I dalje su, dakle, nužni radnici i njihove vještine kad su u pitanju, na primjer, uvođenje struje i vode ili postavljanje različitih uređaja. Pa tako i njihovo popravljanje. U takvom kontekstu se većim firmama uglavnom ne isplati držati zaposlenima brojne majstore i oni se na projektima tretiraju kao iznajmljeni podizvođači. Također, poslovi popravaka i održavanja nisu baš “dizajnirani” za veće poslovne sustave i radi se o niši kojom dominiraju samozaposleni ili vlasnici firmi s par zaposlenih. Veliki broj ih je, dakako, zaposlen u komunalnim službama i javnim infrastrukturnim poduzećima, ali to je potpuno druga priča.

U tako postavljenim uvjetima majstor “uživa” u prednostima autonomnog i slobodnog rada koji ga stavlja u potpuno drukčiju poziciju od klasičnih najamnih radnika i približava svijetu buržoazije. S druge pak strane, on u priličnoj mjeri obavlja manualni rad, i to ga obavlja u kombinezonima i radnim odijelima, što mu danas, u uvjetno rečeno post-industrijskim društvima s nižim razinama, barem vidljivog, manualnog rada, priskrbljuje auru pravog radnika, onoga koji je sve stekao svojim rukama i kao takvog imunog na optužbe koje obično prate mutne poslove više klase. U tom meandriranju između različitih klasnih statusa, kako stvarnih tako i percipiranih, valja istaknuti i svojevrsnu tehnokratsku dimenziju. Majstori posjeduju vještine o kojima doslovno ovisi protočnost svakodnevice u svakom obliku. Oni funkcioniraju kao skrbnici privatne i društvene infrastrukture, visoko specijalizirani radnici bez kojih društvo, barem ovako dizajnirano, ne može funkcionirati. Pogotovo u kontekstu sve izraženije demografske dominacije onih uplašenih šegrta s početka priče i dalje itekako čvrstih rodnih prepreka.

Ove klasno-ekonomske uloge izravno utječu i na njihov društveno-moralni status. Gotovo sve majstore, pa i one vrsne, prati status nepouzdanosti. Nikad ne znate kad će zapravo doći, koliko će posla taj dan odraditi, koliko će mu ukupno vremena trebati i kolika će cijena na kraju biti. Neovisno o tome koliki su stupnjevi istinitosti tih priča one ne proizilaze iz karakternih osobina majstora (iako, naravno, i one zbog specifičnog poslovnog odnosa jedan na jedan i boravka u vašem stanu mogu igrati ulogu) već iz spomenute prirode njihovog autonomnog rada. Oni mogu odlučivati sami koliko će i kad raditi i kako će raspodijeliti poslove. U tu kalkulaciju će uračunati troškove, zaradu, reputaciju, vlastite sklonosti, dostupnost konkurencije i presudno, vještinu koja ih čini nezamjenjivima. Zato ne čudi, pogotovo u velikim gradovima, da često nalijećemo na vapaje na društvenim mrežama kojima se traži pouzdan i dobar majstor, a ne čudi ni pojava platformi koje se reklamiraju kao “uber za majstore”. U manjim mjestima i sredinama u kojima tržišna anonimnost prilikom angažiranja majstora ne igra nikakvu ulogu vrijede neka posebna pravila. S majstorima, naprosto, morate biti dobri ako želite da vam budu na raspolaganju u presudnom trenutku. A ti trenuci, pogotovo u turističkim mjestima u sezoni, mogu u dugotrajnom slučaju pokvarenog bojlera ili klime, donijeti priličnu financijsku štetu njihovim klasnim susjedima iz rentijerskog sektora – iznajmljivačima.

Sve te ekonomsko-ideološko-svakodnevne intrige čine majstore bizarnom podklasom u suvremenom kapitalizmu. Jasno je zašto im je ta uloga “dodijeljena” s obzirom na poslovnu organizaciju i profitne interese većih kompanija, ali i dalje funkcioniraju relativno blisko predmodernim zanatlijama i društveni status im prilično nadmašuje zamišljene ekonomsko-meritokratske kriterije. Predpolitički vrludaju često između radničkog ponosa i poduzetničkog imidža, povijesno-političke sklonosti im često određuje obiteljski posredovana “mišićna memorija”, a pretežno muško članstvo pridonosi daljnoj normalizaciji figure muške ruke kao čuvara privatne i javne infrastrukture, osnova ozbiljnog života. Majstori su dakle i naše kulturno blago i specifična podklasa sitne buržoazije i često “autentični” dokazi tobožnjeg ideološkog spontaniteta i normalnosti. I još jedna niša živog svijeta koju ljevica u svojim slikama svijeta redovito zaobilazi.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.