U međuprostoru istine i iluzija 

Jusuf je pokušao da vrati zadnja sjećanja. Neuspješno. Zadnje čega se sjećao jeste žestoka svađa sa nanom sa kojom je živio.
Ilustracija: Majeed Alzaidy
Ilustracija: Majeed Alzaidy
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Otvarao je oči dok mu je duša još uvijek oscilirala između dva svijeta, nesigurna u koji svijet da se vrati. Onaj prizemni, zemljani i tamni ili onaj svijetli, nebeski. Ipak, težina zemljine energije vratila ju je u ovo čudno tijelo. Nije se bunila. Bilo je dana kada je vrišteći htjela da se otrgne i pobjegne, bez obzira koliko boljelo, a bilo je dana i kad joj je bilo sasvim svejedno. Na koncu, Bog je odredio rok njenog obitavanja u ovoj krhkoj skulpturi zvanoj čovjek i njeno je bilo da to bespogovorno prihvati.

Isprva ništa nije mogao da razazna, ni gdje se nalazi, ni kako je tu završio. Samo je osjećao kako mu bjelina koja dolazi sa svih strana peče oči. Htio je da se pomjeri, ali nije mogao. Tijelo ga nije slušalo. Mozak je brzo obradio informaciju da je možda paralisan. Uhvatio ga je napad panike. Bilo je zastrašujuće osjećati svoje tijelo, a ne moći ga pomaknuti. U tim situacijama neka druga osoba bi se zapitala ko onda zaista upravlja nama i jesmo li možda samo lutke nekog svemirskog pozorišta čije konce drži neko drugi, uvjeravajući nas da su svi konci zapravo u našim rukama. Neko drugi da, ali ne i on. On odavno nije mogao da trezveno razmišlja. Kada se najviše trudio, tada mu je najviše zdrava misao i uzmicala. Vremenom je odustao, prihvatajući zdrave misli da se pojave samo onda kada su one smatrale da treba. Ništa nije bilo u njegovoj moći. Ali, sam je sebi kriv. Tako je izabrao. Imao je izbor, lagao bi kada bi rekao da nije. On je izabrao pogrešno i od tog momenta njegova ličnost i sve ono što je čini počela se osipati polako kao kada se slučajno prospe riža. Zrna se u zraku raspu, a kada padnu na pod teško ih je sve ponovo sakupiti. A, kada se i sakupe to sigurno nisu više isti komadići riže.

U momentu kada ga je u potpunosti preplavio napad panike pažljivo zahvatajući sve njegove neurone zavrištao je snažno i glasno da se i sam prepao zvuka sopstvenog glasa. Bio je piskutav i ličio je na zvuk koji ispušta balon kojeg napušete i prije nego ga zavežete otrgne se iz vaših ruku i piskutavo se ispuše. Pomisao na to natjerala ga da se počne nekontrolisano smijati. Više nije osjećao strah, nego radost. Sjećanja iz djetinjstva okupirala su njegov um tako brzo da ih nije mogao ispratiti. Samo su mu slike letjele ispred očiju. On i mama dok ližu sladoled u parku, on i mama dok se zajedno ljuljaju, on i mama dok kuhaju njegove omiljene kolače. Ovo što je trenutno proživljavao bilo je tako transcendentalno, kao da mu neko pušta film njegovog života. A onda kao da je u nekom eksperimentu slike su počele da se mijenjaju. Neko se poigravao s njim. Mama i tata kako se svađaju, tata koji udara mamu, tata za stolom u dnevnom boravku okružen desetinama kladioničarskih papirića koji galami na televizor, tata koji ga čupa i šutira. Opet se vratio na početak. Onaj dražesni smijeh za kojeg je mislio da je zaboravio zamijenilo je vrištanje. Ovaj put nije bilo piskutavo. Bilo je bolno za slušati. Jaukao je kao ranjena zvijer.

Doktori su utrčali u prostoriju. Medicinska sestra Nada, koja je tu došla da obavi pripravnički staž, ostala je ukovana na mjestu, od prizora joj se lice zaledilo, a tijelo je uspjelo da je nekako magično prebaci uza zid na koji se naslonila svom svojom težinom. Nikada se sa nečim sličnim nije susrela.

„Jusufe, Jusufe“ – dozivao ga je doktor tražeći njegov pogled. Ubrzo nakon davanja sredstva za smirenje Jusuf je djelovao pribrano.

„Nisam znao da ste me vezali, zato sam vrištao“ – stidljivo je progovorio. Interesantno je da ga stid još uvijek nije napustio. Vraćao se iznova i iznova kao da uživa da se baš s njim zabavlja.

Doktor je zaustio da mu nešto kaže, a onda se u hodniku začulo kuckanje nečijih potpetica. Po zvuku koje su pravile Jusuf je mogao zaključiti kako maršira cijela vojska, a onda je u sobu čija su vrata sa natpisom „detox“ bila otvorena ušla psihijatrica Edina. Nosila je bijeli mantil, boja koju je Jusuf mrzio iz dna duše, a svoju crnu kosu svezala je u konjski rep. Bila je privlačnog izgleda i zbog svoje visine i stasa i načina na koji je svezala kosu bizarno je ličila na njegovu majku. Oh, kako mu strašno nedostaje… samo kada bi ona bila ovdje sve bi bilo drugačije. Ali, čim je Edina progovorila transfer koji je Jusuf kreirao raspršio se poput vode koja pršće na sve strane iz baštenske pipe koja naveče zalijeva biljke.

„Jusufe“ – strogim i bezosjećajnim glasom progovorila je Edina – „znate li zbog čega ste ovdje?“.

Zahvaljujući odsjaju sunca koje je dopiralo izvana uočio je na njenom mantilu pločicu zlatne boje na kojoj je pisalo spec.dr. Edina S. Odmjerio ju je ponovo. Bila je otmjena držanja, ali nemirnih očiju. Nije mogla dugo da fiksira pogled i izbjegavala je kontakt očima. Znao je da to rade oni ljudi koji strahuju ako bi duže nekoga gledali da bi se mogla okriti njihova prava suština. I to koliko su usamljeni i otrovni.

„Ukoliko mi ne odgovorite na moje pitanje bit ću primorana da povučem poteze koji se neće svidjeti ni meni ni vama“ – počela je da bljuje svoj otrov – „zato, još jednom vas pitam, znate li zbog čega ste ovdje?“

Jusuf je pokušao da vrati zadnja sjećanja. Neuspješno. Zadnje čega se sjećao jeste žestoka svađa sa nanom sa kojom je živio. Tražio je od nje pare, a ona je koliko je grlo nosi govorila kako nema ni za lijekove, a kamoli za njegovu drogu. Nane ga je, kako se u narodu kaže, podigla, ali ne zato što je ona tako htjela, više što je morala i što ju je bilo strah od mišljenja komšija. Kakva bi ona bila nane, ako ne bi prigrlila jedinog unuka. Imala je Rahime ponekad malo ljubavi i za njega, ali često je u njegovom liku vidjela lik svoje rahmetli snahe koja je prema njenom mišljenju upropastila njenog sina jedinca i to joj je stvaralo odbojnost prema Jusufu. Interesantno je kako se Rahimin sin jedinac preselio u drugi grad, vjerovatno bježeći od dugova koje je ovdje ostavio. Kako je ostavio dugove tako je ostavio i svoga sina. Bio mu je teret, dug od njegove prve žene, a on se sa dugovima nikad nije znao nositi. Isprva se znao javljati i poslati ponekad novca za Jusufovu školu, a onda je prestalo i zvanje i slanje novca. Jusuf je znao da se razlikuje od svojih vršnjaka. U samom startu sa svojim porodičnim backgroundom bio je autsajder. Dijete kojeg vlastiti otac napusti je dijete koje sigurno ništa ne vrijedi. Ako nije potreban svojoj krvi i mesu od kojeg je nastalo njegovo meso zašto bi onda bio potreban bilo kome – često se pitao Jusuf. Prihvatio je svoj križ kojeg su mu nebesa dala i s dubokim naklonom zaigrao svoju ulogu. Izgledao je, pričao je, ponašao se kao autsajder, a onda je jednog dana takve u svoj život i privukao.

„Nisam baš siguran“ – odgovorio je Jusuf. „Možete li da me odvežete?“

„Da, nikad niste sigurni. I nikad ne znate. Kako bi i znali kada vam je droga pojela mozak“ – brecnula se Edina znajući da krši profesionalne norme i etičke principe svoga rada. Ali danas ju je bilo baš briga. Trebala je prihvatiti ponudu za posao u drugom gradu i raditi sa duševnim bolesnicima, ali ona je prihvatila da radi sa ovisnicima kako bi bila bliže svojoj porodici. Nikada ih nije mogla razumijeti. Koliko god se trudila bilo je bezuspješno. Naprosto su joj se gadili. Smatrala ih je ljudima slabog karaktera. U životu treba biti borac. Mnogo je boli, ali kada bi se svi zbog iste počeli drogirati gdje bi nam bio kraj. Naša vrsta bi nestala. Takva autodestruktivnost naprosto nije prihvatljiva. Doduše, bilo je dana kada se znala nositi sa svojim poslom. Ali, danas nije bio taj dan definitivno. Uvijek se užasavala svojih misli kada bi saznala koliko drugih ljudi pati zbog tih ovisnika kojima država još snosi troškove za liječenje, kao da tamo negdje napolju ne postoje pošteni i časni ljudi koji gladuju u tišini svojih hladnih domova. Jusuf. E, Jusuf je bio od onih koji su zbog svog kukavičluka i sebičnosti povrjeđivali druge. I apsolutno je nije bilo briga da li je to bilo namjerno ili pak nenamjerno. Nastavila je sa istim tonom.

„Dakle, ne sjećate se kako ste nakon svađe sa svojom nenom, na ulici oteli torbu od starije žene, kupili drogu, nadrogirali se u parku, a zatim iglu bacili u dvorište dječijeg vrtića? Ne sjećate se Jusufe?! Onda sigurno ni ne znate da je djevojčica koja pohađa vrtić u parku dok se igrala napolju s vršnjacima pronašla tu iglu i zarazila se hepatitisom B? Da, naravno da ne znate!“

Jusuf je ostao šokiran. Zamišljao je malu djevojčicu koja se razdragano igra sa svojim vršnjacima oslobođena od svega lošeg što se dešava u svijetu kada je na odsjaju sunca spazila iglu i pohitala prema njoj kao da je upravo otkrila dijamant. Isti onakav o kojem je čeznula i stalno o njemu pričala njena mama nagovarajući njenog oca da joj kupi kako bi se mogla pohvaliti pred svim dušmanima. Djevojčica nije znala ko su dušmani, ali mami će sigurno biti drago kada joj ona ispuni želju koju tata nije mogao. Možda se onda s njom bude više igrala i družila, umjesto da stalno u rukuma drži svoj mobitel.

„A a alii“ – promucao je Jusuf – „kako je to moguće? Gdje su bile tete iz vrtića u tom trenutku? Zašto su joj pustile da se odvoji od grupe?“

O tome je u svojoj glavi razmišljala i Nada koja ništa nije rekla igrajući ulogu posmatrača za Oskara.

„Tipičan obrazac razmišljanja narokomana – svi su drugi odgovorni samo on nije“ – kao da se više obraća čitavom svijetu na velikoj pozornici nego direktno Jusufu, odgovorila je Edina. „A vaša odgovornost?!“

Jusuf je pognuo glavu. Stid mu se opet prišunjao kezeći mu svoje zube. Ali, to nisu bili krvoločni zubi. Samo bljesak iskrenog i toplog osmijeha koji upućuju prijatelji jedni drugima kada se sretnu nakon dugotrajnog neviđanja.

Edina se okrenula prema Nadi. „Odvežite ga i naveče u sedam sati ne zaboravite da mu date suboxon. Također, pripremite krevet za pacijenta koji večeras treba da stigne. S obzirom da dolazi iz ugledne porodice neka posteljina bude čista i uredno postavljena.“

Nada je samo mahnula glavom u znak odobravanja. Mladi doktor i psihijatrica su napustili sobu ostavljajući Jusufa nevidljivim kandžama savjesti koje su vrebale iz kutova prostorije šapćući mu da je beskoristan, zao i patetično očajan. „Zašto se već jednom ne ubiješ“ – počele su sve kandže horski da govore.

Baš kada je htio da razmotri tu primamljivu mogućnost Nada mu se obratila: „Ne zamjeri, malo je čudna ovih dana. Načula sam da je ostavio muž. Kažu da je prevario sa njenom kumom. Poslije toga sigurno joj je teško da se vrati u normalu.“

Iako nije htio da vodi razgvor Jusuf je odgovorio: „Pa zar ona nije psihić? Zašto sama sebi ne pomogne? Sigurno je pročitala knjiga koliko ih ja u životu nisam vidio. Ono što bi savjetovala drugima neka sada savjetuje sebi.“

Nada se suosjećajno osmijehnula. „Nije to isto. Ima ljudi, i to ne samo doktora i profesionalnih pomagača, kojima je lakše da pomognu drugima nego sami sebi. I to ne zato što sebi ne bi mogli da pomognu, nego zato što su njihove oči previše dugo bile okrenute izvana i sada je sasvim nemoguće da pogledaju iznutra. Ako to urade boje se da ne oslijepe. A bolje i krnjav vid, nego biti potpuno bez vida.“

Trudio se da prati tok razgovora, ali nije bio sasvim siguran da je baš najbolje razumije. Zato je odlučio da šuti. Kada ga odvezala, protrljao je ruke i noge, a ona je prešla na drugu stranu prostorije da pripremi i uredi krevet.

„Hmm .. postoji li mogućnost da me izmjeste odavde?“ – upitao je Jusuf.

„Trenutno traže u koju komunu da te pošalju. Poslali su neke dopise, ali još uvijek nema odgovora. Sve je tako pretrpano. Ali dok traje proces detoksikacije sigurno će nešto pronaći.“

Kada je čuo riječ detoksikacija sjetio se časa biologije u školi. Riječ mu je tada, kao i sada, djelovala glupo i pompezno, poput onih krupnih dama iz Engleske koje nose ogromne šešire bespotrebno. Dakle, ekstravagantno i beskorisno. Detoksikacija – prirodan proces neutralizacije ili eliminacije otrova iz ljudskog tijela. A šta kada je otrov u duši? U umu?

„Mislio sam na drugu prostoriju. Ne volim baš cimere. Ja sam ti poput vuka samotnjaka.“ – izjavio je Jusuf.

Nada ga pažljivo osmotrila. Oči su mu upale u očnu duplju, a ispod njih su se nalazili veliki teški podočnjaci, obrazi su bili crveni, ruke mršave na kojima su se jasno ocrtavale vene. Zubi mu još uvijek nisu propali. Bio je prava slika i prilika izgubljenog i tužnog čovjeka. Nada je susojećala s njim, iako je znala da nije smjela. Učili su je o ovome na fakultetu. Emocije se u posao ne nose. Ali, nije mogla protiv sebe. Zar iko može protiv sebe? Zar to nije tako neprirodno?

„Žao mi je, ali večeras ćeš u svoju jazbinu morati primiti još jednog vuka.“ Završila je sa pripremama. „Ko zna, možda postanete i dobri prijatelji“ – uz osmijeh mu je odgovorila.

Jusuf je okrenuo očima. Previše je on ljudi upoznao da bi vjerovao da dobri prijatelji postoje. To je iluzija i ljudski konstrukt. Egzistencijalno smo uvijek sami. Tako je oduvijek. Zašto imamo potrebu da se samozavaramo – to su pitanja na koje doktorica Edina treba da da odgovor.

„Pokušaj odspavati sada“ – rekla je Nada zatvarajući vrata za sobom.

Začudo, brzo je utonuo u san. Tijelu je očito trebao odmor. Sanjao je opet nju. Opet mu je došla na san. Njegova majka. Smiješi mu se. Sjede na klupi u parku dok Jusuf halapljivo jede slatkiše. Blaženstvo se obavilo oko njih. Poput nekog nevidljivog balona u kojem se nalaze samo oni. Sretno je uzdahnuo, a kada je skrenuo pogled ugledao je djevojčicu crnih krupnih očiju kao ugarak i smeđe tanke kose kako držeći nešto u ruci ljutitim koracima ide prema njima. Balon je najednom pukao. Jusufu je srce počelo jako udarati. Djevojčica je bila bijesna, krupne suze kapale su iz očiju tako brzo da je Jusuf osjetio svu gorčinu tih suza. Zato su suze slane. U njima se stapa naša tuga, gorčina, bijeda, frustracija. Sjetio se da kad sljedeći put bude plakao od sreće, ako se to ikada desi, morat će da proba te suze. Možda suze sreće imaju okus trešanja kakve je volio. Ili možda šećerne vate. Taman kad se htio pomoliti Bogu da mu jednom podari da plače od sreće, djevojčica je iz ruke izvadila iglu, njegovu iglu, i hitrim koracima usmjerila se prema njemu. Uspio je da promuca žao mi je i baš kad je bila tik do njega probudio se opet vrišteći. Da se nije probudio, možda bi iza sebe ugledao ženu neobične pojave, ženu koja je ličila na majku djevojčice.

„Opa, ovdje je baš veselo“ – dobacio je grubi glas.

Nada koja se već navikla na Jusufovo vrištanje nije obraćala pažnju pa je novog klijenta usmjerila ka njegovom krevetu. Jusuf ga je nabrzinu odmjerio. Nije izgledao kao narkoman. Doduše, imao je tikove, ali je bio urednog izgleda.

Vidjevši kako ga posmatra obratio se Jusufu.

„Premještaj. Čist sam već 52 dana. Doduše nije mi rekord, ali ide na bolje.“ Onda je počeo da se rasprema. Izvadio je hrpu knjiga i posložio ih na stolić do sebe.

Narkoman koji čita – pomislio je Jusuf. Nešto s ovim tipom definitivno nije u redu. Bacio je pogled na knjige „Moj put izliječenja“ ; „Tama u nama i kako je savladati“; „Bog čeka na tebe“; „Nisi izgubljen ako vjeruješ“ i zadnja koju je poljubio i postavio na vrh – Sveti Kur’an.

Gori od narkomana knjiškog moljca bio je narkoman vjernik. Jusuf se podrugljivo osmjehnuo.

„Dobri naslovi. Mora da te prate meleki. Odmah da znaš meni je nane rekla da kod mene nema onog dobrog, napustio me, a na njegovo mjesto je došao loši. Tako da sad umjesto dobrog i lošeg na svojim ramenima imam dva loša.“ – rekao je Jusuf.

Sjedajući na krevet zaškiljio je prema njemu. Onda je napućio usne i rekao: „Pa nije baš da ti je nane obrazovana žena. Mora da ni u mejtaf nije išla. Jer da jeste sigurno takve gluposti nikada ne bi izgovorila.“ Digao je ruke kao da se brani: „Uz svo dužno poštovanje“.

„Inače moje ime je Davud. A kako se ti zoveš?“

Jusuf.

„Oh, kakva imena. Znaš li da su naša imena zapisana u Kur’anu?“

Jusuf je odmahnuo glavom. Išao je na vjeronauku samo zato što je morao, a kada je malo stasao odustao je od tog predmeta čak iako mu je on popravljao prosjek ocjena. Sigurno je da su o tome učili u školi, ali on je vjerovatno po običaju bio u svom svijetu. Kada su učili o džennetu i džehenemu došlo mu je da povraća. Brinuo je za svoju majku. Nije je dugo poznavao, ali je znao da je dobra osoba. Pitao se u kojem svijetu je ona završila. Čuo je komšije koji su ogovarali da za one koji dignu ruku na sebe nema mjesta u džennetu. Nije htio da se njegova mama prži u džehnemu. Dovoljno je gorjela na ovom šugavom svijetu. Naveče se molio Bogu, odnosno, kao da ga je više ubjeđivao da je njegova mama bila najbolja osoba na svijetu i zato što je bila prava mama da joj mora dati mjesto u džennetu. Ona je voljela prirodu i cvijeće, zaslužuje to. A onda bi zaspao u suzama ponavljajući riječi džennet, džennet.

„Kažu da je bitno kakva imena dajemo djeci. Da nas na neki čudan način ta imena kroz život i određuju“ – nastavio je Davud.

Jusuf se zaintrigirao. Pitao se šta piše u toj svetoj knjizi o njegovom imenu. Nije mogao izdržati pa je upitao: „Stvarno? Pričaj mi onda o tom Jusufu da vidimo da li smo slični“.

Davud je sa zadovoljstvom nastavio pričati. Bio je stvoren za učitelja. Sve je oponašao, imitirao kao da je i sam bio prisutan u tom vremenskom periodu. Jusuf isprva nije pronalazio nikakve sličnosti sa sobom, ali pošto mu je priča bila zanimljiva nije htio da prekida Davuda. Bio je zadivljen kakve je sve nezgode Poslanik Jusuf prošao kao dijete, kako je imao težak početak, ali na kraju je ipak dočekao lijep kraj. Sretni završeci ipak postoje – pomisilio je Jusuf. Kao da mu je ova priča ulila neku skrivenu nadu. Kao da je na momenat povjerovao da sve ovo može biti drugačije. Kada mu se priča slegla kako u glavi tako i u srcu prepoznao je sebe u tom Jusufu. On je bačen u bunar, sada ga evo prodaju, ako bude strpljiv, mogo strpljiv i pametan možda na kraju završi ne kao ministar financija kao što je bio Poslanik Jusuf. Njemu bi bilo drago da završi kao čovjek koji se više ne drogira i drugima ne čini zlo. Sa jednostavnim poslom, daleko od ljudi. Slika takvog sebe u budućnosti spustila se kao žig na njegovu dušu.

Zaboravljajući na Davuda nakon pola sata od lekcije koju je održao Jusuf ga je upitao, a ti? Šta je s Poslanikom Davudom?

Dok mu je cimer pričao o Poslaniku Davudu, Jusuf nije mogao pronaći nikakve poveznice između njih dvojice. Kada je završio priču, Davud je razočarano progovorio: „Znam šta misliš, nemamo baš neke sličnosti. Osim, da i ja u životu imam moćnog Sulejmana. Samo što je meni moj otac, a ne sin. I nevjernik je. Umjesto džinima on vlada svojom porodicom koju tretira kao sluge. Umjesto Belkise on ima stotine drugih žena zbog čega je moja majka neprestano tužna. Umjesto govora sa životinjama on svakodevno razgovara sa svojom sujetom i pohlepom. Da, baš nemam sličnosti sa Davudom. Ali to je samo danas. Sutra možda budem mudar i snažan kao on.“ – završio je s izlaganjem Davud.

„Stvarno misliš da su ljudi poput leptira? Da se iz gusjenice mogu pretvoriti u leptira?“ – upitao je Jusuf.

Malo se zamislio, a onda odgovorio. „Vjerujem. Da, vjerujem. Znam da se to za razliku kod leptira dešava vrlo rijetko, ali ipak se dešava.“

Nije mogao da odoli pa ga je ponovno upitao: „A vjeruješ u Boga?“.

„Da“ – brzo i apsolutno uvjereno odgovorio je Davud.

„Dobro. Pitaj ga onda zašto nam ovo radi“ – zlovoljno je odgovorio Jusuf.

„Vidi prijatelju. Nije nama Bog ovo uradio. Nego mi sami sebi. Samo što ja imam srca da to priznam, a tvoj ego traži krivicu u Njemu. Znam, tako je lakše. Prošao sam tu fazu. Ali grdno se varaš. Izbor je uvijek i isključivo naš. A mi smo ovo izabrali.“

Sjetio sam se koliko sam dugo razmišljao o izborima. Koliko me ta tema morila. Onda sam čuo sebe kako ogorčeno postavljam pitanje: „Pa zašto nas Svojom moći nije onda spriječio?“

„Ahh… „ – umorno je, kao da ponavlja neki stari poznati monolog odgovorio Davud. „Prvo, zašto bi nas sprječavao? Mudrost i luckasta ljepota je u tome da biramo sami. Da nije tako, već bismo bili u džennetu, jer Bog Milostivi ne bi dozvolio da niko od nas pati.“

„Pa koja je naša svrha onda“ – haman cvileći – kao da traži odgovor na hiljadu puta postavljeno pitanje – izustio je Jusuf.

„Možda je naša svrha u tome da smo opozit.“

„Ne razumijem“ – rekao je Jusuf. Očekivao je neke druge odgovore, kao što su da pronađemo svoj put, da radimo dobra djela, sve drugo, ali ne i ovo što je čuo.

„Pa eto tako. Možda mi postojimo kao suprotnost, kao lekcija, kao pouka drugim ljudima kakvim putem ne smiju ni za živu glavu krenuti.“

Nakratko se zamislio. „Ako je tako onda je naša svrha u konačnici ipak dobra“ – rekao je Jusuf.

„Eee“ – blago se osmijehnuo Davud.

„Ali onda na neki uvrnut i bizaran način činimo haman i dobro, zar ne? Ako nekome budemo primjer kakav ne treba biti i taj neko uzme pouku baš od nas, onda moramo biti nagrađeni zbog toga .. ne mora nagrada biti džennet, ali neka makar ne bude ni džehnem. Znam da smo previše loši da bi bili u dženetu, ali isto tako znam da smo dovoljno dobri da ne odemo u džehenem.“

„Gledaj prijatelju. Sud u konačnici pripada Bogu. Gledaj da očistiš svoje srce i da činiš zaista dobra djela. Mi najbolje znamo kako se opasno kockati. A onaj svijet je vječan i trebaju nam dobri ulozi.“

Ubrzo je došla Nada, podijelila im terapiju i ugasila svjetla što je bio znak da je vrijeme za spavanje.

Jusuf je legao i pomišljao kako je pravo čudo da danas nije doživio krizu. Doduše, trpio je velike i užasne tjelesne bolove, ali fokus i misli su mu bile u nekom drugom svijetu. Davud se ispostavio kao dobar cimer. Možda je pogriješio što je odabrao put samotanjaka, „ali hejj nikad nije kasno Jusufe iz bunara“ – obraćao se sam sebi prije nego što se izgubio u zemlji snova.

Ujutro je pozvan na prvi razgovor kod doktorice Edine.

Ušao je sporim koracima, jedva povlačeći noge koje su bolno pulsirale. Već sam pogled na njen bijeli mantil počeo je da ga uznemirava. Bijela boja je posjećala na nešto čisto i božansko. I tako bi ostalo da ta boja nije bila uprljana crvenom. Onog dana kada se vratio kući umoran sa treninga očekivao je da mu je mama već napravila njegov omiljeni smoothie, ali umjesto toga pronašao ju je u kupatilu u bijeloj kadi sa tamnim crvenim mrljama. Od tog dana mrzio je bijelu boju. Saznao je da na ovom svijetu nema čistote i da sve kad tad postane zaprljano.

„I Jusufe, odakle ćemo početi“ – ovaj put glas joj je bio smireniji i izgledala je naspavano.

Kao da neko drugi iz njega progovora uhvatio je sebe kako govori.

„Od razvoda.“

Podigla je obrve i rekla: „U dosjeu ne piše da ste bili u braku. Je li to bila neka vanbračna zajednica pa ste se razišli?“

Znao je da treba da šuti, ali nije mogao narediti svom jeziku da ne govori: „Mislio sam na vaš razvod.“

Isprva kao da ga nije čula, a onda joj je brzo preko lica prešla mračna sjena. Škrgućući zubima procijedila je: “Ovdje nismo da pričamo o meni, nego o vama.“

„Ima ljudi“ – nastavio sam čudeći se samom sebi odakle moj mozak uopšte zna i prima ove riječi – „znate, koji u svojim njedrima nose zmije koje kada otruju sve što su u blizini mogle otrovati usmjere se na ono jedino što je preostalo. Usmjere se na unutrašnjost njedara. A za takvu vrstu otrova ne postoji protuotrov. Oslobodite ih, prije nego što i sebe otrujete.“

Stao sam. Gledao sam u čudu u nju, nesvjestan svih riječi koje sam izgovorio. Ništa nije rekla. Pozvala je Nadu i tražila od nje da me vrati nazad u sobu. Mislio sam da ću osjetiti njen gnjev i bijes, ali ništa se od toga nije desilo. Lagao bih kad bih rekao da nisam strepio od njene osvete, ali se ni narednih dana ništa nije desilo. Samo je moj slučaj preuzeo drugi doktor.

Kada sam se vratio u sobu nisam zatekao ni Davuda ni njegove stvari. Zabrinuo sam se i prije nego što sam uspio da bilo šta pitam Nada je rekla da je došao njegov otac, jer mu je pronašao smještaj u komuni u drugoj državi. Rekla je da je Davudu bilo žao što ne može ostati da se sa mnom pozdravi, ali da mi je ostavio poklon. Iz ladice njegovog stolića izvadila je knjigu. Bio je to Časni Kur’an. Knjiga i priča o Jusufu koja će me pratiti do kraja mog života.

Tako je to s ljudima. S nekima živimo godinama, a ne uspiju dirnuti našu dušu, a neke sretnemo na djelić zemaljskog vremena i već nas prepoznaju. Možda iz ezela.

Godinama poslije pokušavao sam da pronađem Davuda, ali svaki put bezuspješno. Jednog jutra dok sam na krilu držao kćerkicu na facebook-u sam neočekivano pročitao kako je pronađen mrtav ispod gradskog mosta daleko odavde. Predozirao se. Sklopio sam oči, a ispred mene se pojavila slika Davuda koji se pretvara u bijelog leptira koji napokon oslobođen od svega leti dženetskim perivojima.

Smaila Balić Rahmanović

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.