Ljubomora

Zar je moguće da se još uvijek šuti na toliki razmjer mržnje i zločina bez kazne?
_63e063e6c08f5.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Jer vjerujemo,
U Boga
Jedinoga,
U stvorenja
Svjetlosna
Koja
Stvorio je,
U Objave sve i
Knjige Njegove,
U Poslanike sve
Poslane
Nama od Njega,
Da sve stvoreno
Ima Dan svoj
Sudnji,
Da sve dešavanja
Što je,
Zbiva odobrenjem
Njegovim.
Jer vjerujemo,
Ljubomora je.

Bilo je ljeto i vozio sam na pravcu od Prijedora prema Banjaluci. Malo nakon Kozarca, prošao sam Omarsku, poznatu i po najzloglasnijem logoru kojeg su organizirali, možda osvještali i eksploatisali za masovno ponižavanje i uništavanje Bošnjaka u proteklom “bratoubilačkom” ratu. Malo poslije Omarske u susret se kretala povorka, pravoslavna sahrana. Obzirom da je brza magistralna cesta i vozila se brzo kreću, zaustavio sam vozilo ukraj ceste i sačekao da prođu sveštenstvo, pokojnik i porodica. Imao sam potrebu da tako ispoštujem pokojnika i porodicu. Gospođa koja je očigledno bila prva po žalosti mi je naklonom glave pokazala da je zahvalna na mojoj gesti. Uzvratio sam blagim naklonom glavom i krenuo dalje. Vrtilo mi se u glavi mnogo toga ali sam sebe uvjeravao da sam postupio ispravno, da je to sasvim u redu i da trebam vjerovati u dobro zbog takvog odnosa.

To što nam se vrti po glavi je upravo ono što nas čini (ne)čovjekom. Ovih dana mi se vrti po glavi i Amir ef. Mahić, hafiz bošnjačke dobrote, i šta ga je sve spopalo. Saslušao sam njegove obje hutbe. Dok sam slušao prvu hafizovu hutbu, zamišljao sam kako se Grmeč zatrese a Kozara zaljulja od siline ljutnje na jednog insana. Čovjek Amir zna stanje svoga naroda što se nastanio u dolini podno Grmeča i Kozare. Pošto ima odgovornost očigledno je i popustio pritisku. Znajući žrtvu koju je dao, golgotu koju je prošao, nadajući se nekim olakšicama, vjerujući u svoj pozitivni zalog i kod jednih i drugih ponadao se da ga razumiju. Međutim jedni mu ponovo prebaciše da je zli turski osvajački konvertit a drugima kojima pripada mora se pravdati jer ih je podsjetio šta im je posao. Podlost prema čovjeku Amiru je srećom kratko trajala. Sedam dana poslije, hafiz pokaza svoju i veličinu naroda nastanjenog podno Grmeča i Kozare. Sa zadnjom izjavom u protekli petak Amir raspoluti misiju svog poslodavca na vrijeme prije i poslije njega. Amir hafiz je markirao Point of no return u procesu uspravljanja kičme svoga naroda i dijaloga sa drugima. Amir je otvorio prostor da mu se kolege profesionalci mogu nadmetati u dobru i zastupati svoje istine i pred onima koji drugačije misle. I to bez grižnje savjesti da ih neko optuži za radikalizam i fundamentalizam. Zadnjom hutbom je hafiz Amir pokazao šta znači biti predani Božiji rob i saosjećati sa onim šta radi, šta govori i šta njegove riječi ostvarivaju. Slušajući zadnju hafizovu hutbu, zamislio sam kako mu se ponosna Kozara i gordi Grmeč drhteći naklanjaju a (po)daleki Igman ljubomorno postidi pred veličinom iskrenog čovjeka. Kozari i Grmeču hafiz otvori i pokaza vrata pokajanja a svom Igmanu pokaza primjer kako se dijalog stvara i vodi.

Dok se emocije razabiraju sjetim se još nečega što govori o narodu koji je naseljen podno Grmeča i Kozare. Pričali su ljudi iz Prijedora o nanesenoj nepravdi braći, intelektualcima, društvenim radnicima, do rata uticajnim u svojim sredinama, poznatim i uzoritim. Dok su u smrt prve odvodili takve intelektualce, narod se nadao da će sa time završiti i njihove muke. Međutim ta vatra je popalila sve podno Kozare i Grmeča. Ova dva brata su odvedena i ubijena sredinom devedeset i druge. Porodica i danas traga za njihovim tijelima. Nema ih. Naprosto kao da nisu ni postojali na dunjaluku, ni jedna kosčica im nije pronađena. Opšte je poznato da porodice ukopavaju samo po jednu pronađenu i identifikovanu kost, samo da bi bilo kakav psihički i duševni smiraj dobile. Tako i ova porodica strpljivo čeka dok dušebrižnici zamjeraju traganju jednog insana Amira. Zamjeraju što traži izvor svojoj tragediji i zlu koje ga je zahvatilo i narod njegov. Dok dušebrižnici kritikuju, prijete i ponižavaju čovjeka Amira na sve nestale se još uvijek šuti. Zar je moguće da se još uvijek šuti na toliki razmjer mržnje i zločina bez kazne? Kakave ideale slijediš kada ranjenom uskraćujes da traži svoj mir pa i na način da pokuša pronaći razloge zla koje mu je naneseno.

Ideali koji potiču saučesništvo u šutnji na zlo su sami zli. Ideali koji potiču prkos i gordost nad stradalim i napaćenim ne potiču dobro. Ta prkos ideologija pohlepno isčekuje svoju novu priliku. Neka oproste porodice nestalih, neka oproste normalni ljudi ali ti ideali što potiču šutnju nad zlom možda potiču i kanibalizam. Kada je bedem šutnje o zlu i zločinu neprobojan i sumnja na ljudožderstvo se otvara. Nestali ljudi su postojali, svjedoci kažu da su odvedeni i ubijeni, pa zar je moguće da tih ubijenih ljudi nema ama baš nigdje. Prešućivanje zla i nedostatak pravih informacija šta se zbivalo, ko su ubice, gdje su tijela umorenih, lažno saosjećanje i izostanak iskrene empatije prema stradalima sumnju u ljudskost multiplicira. Drugačije razumijevanje je teško sabrati sve dok se ne sazna istina o pravim izvorima zla i onome što je počinjeno narodu nastanjenom podno Grmeča i Kozare. Ostaje nam samo vjerovanje da onaj koji učini trun dobra da će ga i vidjeti i onaj koji učini trun zla da će ga isto tako vidjeti.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.