Da li se bosanstvo pretvara u Jugonostalgiju?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Mnogima od njih Bosna i njena historija smeta, pa pokušavaju sve što je bosansko bataliti, a to je da je u Bosni živio jedan narod – Bošnjaci, jedan jezik i jedno pismo.
_63c605ea0e364.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Bosanstvo je lojalnost državi Bosni, domoljuban državotvoran osjećaj i ne smije ga se brkati s nacionalnim identitetom. Bošnjaci, Srbi i Hrvati nacionalno su formirani i žive u više susjednih država kao autohtono stanovništvo. Kod nas su se, zbog više razloga, formirale nacije preko granica država na bazi vjerske pripadnosti, a onda su Srbi i Hrvati ulazili u Bosnu kako bi je svojatali. Zbog toga se u Bosni nije formirala jedinstvena nacija. U susjednim državama, prije nacionalističkih pokreta u 19. stoljeću, izvršeno je etničko čišćenje, nametnuta jedna dominantna vjera kao katalizator formiranja nacija. Kod nas su se nacije stvarale na etnokonfesionalnom principu, ne unutar državnog okvira kao u nekim zemljama Evrope, i SAD-u. Oblikovanje bošnjačkog nacionalnog identiteta započelo je austrougarskom okupacijom, u dobroj mjeri dovršeno za vrijeme socijalističke Jugoslavije, unatoč otporima u samoj Komunističkoj partiji, pogotovo kada se odlučivalo o nacionalnosti Bošnjaka. Prvo muslimani sa malim (m), a onda Muslimani sa velikim (M).

Agresija na Bosnu i Hercegovinu 90-tij je ubrzala historijski hod i u tim uvjetima agresije i genocida i nakon skoro jednog stoljeća vraćen je i priznat historijski naziv naroda – Bošnjaci.
Tragovi prisutnosti drugih i drugačijih temeljito su brisani, satirani, a nastavni programi saturirani krivotvorinama i mitologijom. Nacionalna geneza u državama bivše Jugoslavije ne smije se poistovjećivati s genezom američke ili australske nacije.

Bosanci su građani samostalne, međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Ovo stoji na papiru, jer većina Bosanaca na popisima se izjašnjava kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Oni napustiše bosanstvo, a i samu Bosnu koju bi međusobno (po)dijelili. Oni bi da Bosna cijela bude iz tri dijela. Svi oni govore kada velika Jugoslavija nije mogla opstati zašto bi opstala Bosna – mala Jugoslavija?
Ako je historijski dokazano da je 19. stoljeće vrijeme stvaranja nacija, kako onda da i Srbi i Hrvati brkaju te pojmove i tvrde da su u Bosni oni bili nacionalni Srbi i Hrvati. Istina je da su Bosnu od 7. stoljeća naseljavali Slaveni, od 9. stoljeća katolici i pravoslavci. 10. i 11. stoljeća vlada bosansko kraljevstvo. 11. i 12. stoljeća kraljevstvo Ugarske. Od 12. stoljeća Bosna dobiva neovisnost. Bosna je ostala neovisna do 1463. godine, a onda su je okupirale Osmanlije da bi je 1878. godine okupirale Austro – Ugarska.. Od 15 stoljeća u Bosni žive i muslimani, jer su nakon dolaska Osmanlija u Bosnu, i katolici i pravoslavci masovno i bez prisile pralazili u islam. 14. i 15. stoljeća u Bosni je živjelo od pola do jednog miliona izmješanog stanovnika. Od 17. stoljeća povećan je broj pravoslavaca, a pretežno u istočnim dijelovima Bosne.

Iz ovoga se može zaključiti da su svi vladari srednjobosanske Bosne, svi banovi, kraljevi Bosne nisu mogli biti ni Srbi, ni Hrvati, nego Bosanci (dinastija Kotromanića), a posljednja bosanska kraljica Katarina Kotromanić je umrla u Rimu.

Srpsko – hrvatski historičari, političari – gus(l)ari neprekidno pokušavaju izbrisati historiju Bosne, a onda i Bosnu. Jer ako uspiju promijeniti historiju, onda će im biti lakše mijenjati i geografiju. Znaju da im to neće poći za rukom jer su se zapetljali u kudelju lične laži.
Svaki kamen u Bosni je historija, od onog sitnog u rijekama do onog ogromnog na zemlji poput stećaka. Zato je glupo pitanje, a još gluplji odgovor srpsko – hrvatski historičara, političara – gus(l)ara: „Čija je Bosna, čiji je Tvrtko i čiji su ljiljani?“

Mnogima od njih Bosna i njena historija smeta, pa pokušavaju sve što je bosansko bataliti, a to je da je u Bosni živio jedan narod – Bošnjaci, jedan jezik i jedno pismo.

Srpsko – hrvatski historičari, političari – gus(l)ari imaju, a ne primjećuju „Dunning – Krugerovu bolest“, kao dvostruko prokletstvo ili nerealno pozitivno uvjerenje o sebi. Njima najviše smeta da je u Bosni ostao jedan narod koji je preživio i genocid, a ipak se i dalje bori da opstane i sašuva domovinu Bosnu i Hercegovinu. Oni samo žele da budu svoji na svome, Bosna i Hercegovina im je domovina, jezik im je bosanski simboli su im ljiljani. Bošnjaci muslimani su narod izrastao u naciju koji živi i autohton je u Bosni i Hercegovini i susjednim državama, Sandžaku, Kosovu, a veliki broj i u dijaspori i svi se oni osjećaju kao jedno tijelo.

Bosanstvo kao nacionalni identitet stvarno se nudi samo Bošnjacima, dok kod pripadnika drugih dvaju naroda izaziva otpor i reakciju. Ako je cilj pojačavati domoljubni osjećaj, onda će nacionalno afirmirani Srbi i Hrvati imati problema s nametanjem bosanske nacije i, paradoksalno, sve će se više udaljavati. To udaljavanje se već i dogodilo, za njih je prestao osjećaj za Bosnu i Hercegovinu, oni su tu da bi preko njih susjedne države urušavali Bosnu i Hercegovinu. Njihovo bosanstvo, gdje ne postoji, lojalnost državi, već pripadnost nacionalnoj političkoj zajednici i ne kosi se s nacionalnim osjećajem srpstva ili hrvatstva. Između njih nema niti sukoba jer su državotvorni i nacinalni identitet komplementirani, sa susejednim nacionalnim državama.

Oni tvrde da je to proizvoljno i neutemeljeno nametanje bosanstva u javnom diskursu pretvara se u jugonostalgiju bez osnove i dodatno produbljuje podjele. Jer da je stvarno postojalo bratstvo i jedinstvo, bi li Bošnjaci doživjeli ovakvo stradanje u posljednjem genocidnom ratu? Da nije bilo mržnje koja se skrivala pod tepih, a koja je ’90-tih isplivala na površinu, ne bi znali da i Srbi pravoslavci i Hrvati katolici koji su tvrdili da su Bošnjaci od njih nastali, da su krvna braća, prelazeći na islam. A onda su nad tom svojom braćom vršili progone i ubistva, genocid širom Bosne i Hercegovine. Zbog toga je potrebno opet se osvrnuti na osnove identiteta kako bi se izbjeglo ponavljanje zabluda, nesreće i genocida. Mada su pokušali zatiranje Bošnjaka i ratom nisu to ostvarili, a izrastanjem Bošnjaka u apsolutnu većinu stanovništva te njihovom afirmacijom kao nacionalnih manjina u susjednim državama, bile su potrebne druge metode odnarođivanja. Nametnuta je nova diskusija o „zajedničkom jeziku“ i „bosanskoj naciji“.

Ovo su radili kako bi zbunili Bošnjake, a to bi služilo srpskoj i hrvatskoj velikodržavnoj politici, stvarajući identiitirane dileme i odgađajući nacionalnu konsolidaciju i punu afirmaciju. Sličnih trendova nema kod Srba i Hrvata. Svi „građanski“ i lijevi faktori javne scene u obama narodima ne pomišljaju na propitkivanja vlastitog nacionalnog identiteta.

Mislim da će trud biti uzalud ako samo Bošnjaci pokušavaju nametnuti bosanstvo, baš kao ni jugoslavenstvo, kao nacionalne odrednice ništa se ne postiže, čak se stvara dodatni animozitet drugih dvaju naroda mada i među njima ima veliki broj onih koju su za „građansku“ Bosnu i samim tim i za bosanstvo.

Ništa više nakon Dejtonskog (ne)sporazuma nema niti će biti od zajedništva. Nema zajedništva oko jezika, ili bosanske nacije triju vjera, jer to neće naći odjeka kod Srba i Hrvata, već samo kod Bošnjaka, oni nemaju rezervnu državu, a to im usporava njihovu konačnu nacionalnu emancipaciju kao nosivog sistema države i garanta njezinog opstanka. Započete procese pune nacionalne afirmacije Bošnjaka, od imena, naziva jezika, kulture, civilizacijskog doprinosa do tradicije, treba dovršiti, ali na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, a ne u nekom od entiteta ili kantona u kome je veći broj Bošnjaka.

Bošnjaci ne smiju sebi dozvoliti da prebacuju političke i druge negativne stvari s jedne strane entitetske linije na drugu, ali ne i preko granica država u kojima žive. I tako u nedogled. Ovo bi bio povratak u goru budućnost.

Mnogi se uzbude kada se pomene bosanstvo i jugonostalgija. Jugonostalgija ne mora uvijek imati negativne konotacije. Riječ nostalgija izvorno se koristila za opisivanje intenzivne čežnje za domom, zavičajem koju su osjećale osobe koje su na dulje vrijeme bile razdvojene od svojih prijatelja i obitelji. Mada je neki definiraju kao „sentimentalnu želju za prošlošću“, ali ne za nekim političkim i državnim sistemima, nego za prohujalim dobrim vremenima. Među Bošnjacima je bilo i bit će jugonostalgije, jer su živjeli širom bivše Jugoslavije, a sada žive u državama koje su bile u sastavu bivše Jugoslavije, ili širom svijeta u dijaspori, a žele da imaju neprekidne međusobne veze, a tu je od pomoći i nostalgija.

A da li se bosanstvo pretvara u jugonostalgiju?

Odgovor bi bio: Da nije moguće, jer se radi o neutemeljenom nametanju koje bi još više produbljivalo podjele. Državotvoran osjećaj ne smije se brkati s nacionalnim identitetom. Za Bošnjake nema rikverca u prošlost, oni moraju naprijed u budućnost, u EU, jer sa sobom mogu ponijeti i bosanstvo.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.