S druge strane ulice
prema meni ide starac
sa psićem na uzici.
Mali,
krivih nogu, a glava k’o u buldoga.
.
Starca znam od ranije,
iz drugog kraja kvarta.
“Promijenili ste rutu”, velim.
“Ma jok”,
veli mi on,
i pokazuje veliku šljivu ispod oka.
“Juče me nokautir’o jedan. Zbog psa.”
I prstom pokaže malog.
“?”
“Ma ne, ne ovog mog!
Ovaj je miran k’o bubica,”
veli,
a buldog-patuljak
samo što nije skočio ná me.
“Nego,
njegov bio odvezan,
pa mu ja prigovorio.
A on, mladić u punoj snazi,
odmah: tup!”
I tužno dodade:
“Pa sad,
barem par dana,
biram drugu džadu.”
I odgega,
tegleći okoprčnog za sobom.
Sjednem na zidić,
pred ulazom –
– petarde i uplašeni prhut ptica –
i mislim na ono davno doba kad su nas,
sve sa pionirskim maramama,
učili da onoga,
da rata,
više nikad ne smije biti.
Nikad je vrlo čudna riječ.
