Književnost i humanost grade ljepše svjetove 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Književnost mu je dala posebnu dimenziju plemenitosti jer kroz svoju poeziju i prozu pretočio je sva životna iskustva i to ga čini jednim od najprestižnjih pisaca sa naših prostora.
Ilustracija: Helena M. Cintra
Ilustracija: Helena M. Cintra
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Kao gost Zavičajnog kluba “Bihor” imao sam tu lijepu priliku i čast da se popričam sa istaknutim bšnjačko-crnogorskim književnikom Faizom Softićem. On pripada plejadi onih čija je književna ali i humana riječ prešla svoj trnoviti i muhadžirski put od sjevera Crne Gore do Luksemurga. O Faizu Softiću ovaj put neću govoriti kao književniku, već kao intelektualcu i humanisti koji je posvećen svim svojim prijateljima i čija riječ samo dobrim i dobro zrači. Faiz Softić je i glani i odgovorni urednik revije “Bihor” koja nas uvjek obraduje mnogobrojnim zanimljivim i značajnim tekstovima kako onim iz dijaspore tako i onim lijepim i zavičajnim temama iz Crne Gore.

Dovoljno je reći Faiz Softić, svim našim iseljenicima u Luksemburgu ali i onima sa drugih prostora i država da znamo o kome se radi. Njegovo ime puni integritet ali i humanistička misao i djelo svrstavaju ga nesumljivo u jednog od najznačajnih dobrotvora koji je iskreno posvećen i duboko emotivan na ljudske patnje, stradanje, potrebu da se pomogne nekome i da se neko podrži i kada se čini da nema izlaza. Zapravo moja iskrena priča nije samo o njemu ovo je priča o svim našim ljudima i iseljenicima i svima onima koji čine ZK-Bihor to sveto ime koje nama u Crnoj Gori puno znači a koje predstavlja jednog od najljepših svetionika ma koliko bure i oluje bile nemilosrdne. Poznavati Faiza Softića je čast i privilegija biti dio ZK-Bihor je najljepši spoj na putevima koji vas vode u neku ljepšu i svijetliju budućnost. Kroz svoj dugogodišnji kako književni tako intelektualni i humanistički angažman Softić je pun dobrote i plemenitosti, ako na ovaj način otkrijete sebe i upoznate njega onda shvatate što je istinska dobrota i plemenitost je pređeno životno iskustvo kroz cijelo njegovo biće, nam pomaže da naša svjesnost može otvoriti naša srca. Insan ne mora uvijek da se nađe na nekoj od životnih raskrsnica zbunjenosti i neriješenosti da bi se sjetio da ga čovjekoljublje, bezuslovno davanje i briga o drugima uvijek i nepogrešivo odvedu do najspokojnijih dana i noći. To je urođeno, kod Softića a treba ga i oživjeti kod mnogih drugih. Ne moraju se čekati organizovane akcije države ili tuđe molbe i prijedlozi, treba podijeliti ovdje i sada bezuslovno, bez straha za sjutra i sa oproštajem za juče. Faiz Softić je prešao i teške opsade Sarajeva, topove (koje ni danas ne voli) u toj mračnoj tmini velikog grada dijelio je sa prijateljima onaj najbolji dio sebe. Čovjek koji dijeli sa drugima pa makar i ono malo što ima ne gubi, naprotiv, ostaje mu izobilje zdravlja, oslobođenja i spokoja na svim nivoima duha i duše a time i tijela. Takav čovjek, kao i onaj koji daje svoje vrijeme i dijeli svoje znanje bude poseban u svakom pogledu.

Književnost mu je dala posebnu dimenziju plemenitosti jer kroz svoju poeziju i prozu pretočio je sva životna iskustva i to ga čini jednim od najprestižnjih pisaca sa naših prostora. Faiz Softić nije svoje dobro drugima činio da bi dobio ostvario ili postigao zasluženu nagradu ili priznanje on je to radio (i još uvijek radi) jer je duboko u sebi zna i danas zna da sami čin plemenitosti je najuzvišenji čin svakog insana. Faiz Softić je autentičan i postojan karakter. Od one vrste karaktera koji nastaju i očvrsnu kroz životna iskušenja: iskušenja beskrajne radosti porodice, i savlađivanja tuge i brige takođe prema drugima. Njegovi životni uspjesi i priznanja, nisu ga promijenili ostao je dosljedan svom jakom karakteru. On je od onih intelektualaca koji nisu nikada nisu oblačili niti jednu (tuđu) košulju kolektivističkih identiteta bili oni nacionalni, etnički, religijski, jezički, književni. Nikada nije podlegao sopstvenosti, gubitka ličnih, individualnih uvjerenja i sloboda, i ponajprije, prava na dosljednostednost i vjernost moralnoj savjesti u sebi i opštem dobru iznad svega. Plemenitost je Softićev životni habitus, ona uporna identičnost sa samim sobom, plemenitost koja se ne stiče samo porijeklom, niti samo snagom volje, već naprosto jeste njegov karakter. Plemenitost jeste ona fina gospostka crta intelektualca i posebna elita dobra i dobrote.

U našim čestim i mnogobrojnim razgovorima Faiz Softić mi je prenio mnogobrojne blistave misli između ostalog: “Život je pun prepreka, valova, oluja, gromova, uspona i padova. Snagu dobrote i humanosti ne može imati svako, to je ipak nešto uzvišenije na čemu ste odgajani i što nosite od malena. Vjerujem da svi možemo biti bolji insani književnost i humanost grade ljepše i bolje svjetove. Mostove koji sami izgradimo moramo sami i čuvati jer su to mostovi prijateljstva među svim narodima.” Rutger Bregman u svojoj knjizi „Čovječanstvo: istorija koja uliva nadu” govori o ljudskoj prirodi kao iskonski dobroj. Ne samo da su ljudi po prirodi dobri već u radikalnim situacijama u kojima je ta dobrota najviše na probi, ljudi prije pribegavaju žrtvi za druge nego sopstvenom opstanku, upravo takav je heroj ove naše priče. Sa više ovakvih insana i sami bi bili bolji.

Za kraj ove kalendarske godine ostavio sam ovaj tekst o Softiću to je moj tračak nade o svim onim dobrim ljudima koje sam srijetao ove godine. Jer jedino kroz dobra ovakvih insana i sami postajemo bolji. Zaslužio je Faiz i mnogi drugi da ih pomenem ali svako će se prepoznati u ovom tekstu to je priča o brojnim našim: Softićima, Brčvacima, Luboderima, Latićima, Čekićima, Markovićima, Čekićima, Kurpejovićima, Dacićima, Musićima, Hajdarpašićima, Canovićima, Rastoderima, Martinovićima, Čavorima, Radnjićima, Ristićima, Vuksanovićima, Dekovićima, Mustafićima (a pomenuo sam samo dio) koji su svoju plemenitu misiju na ovoj planeti učinili svojim brojnim humanim djelima ljepšim. Za sami kraj mudri citat kineskog filozofa i pisca Lao Cea koji je zapisao: ”Pazite na svoje misli; one postaju riječi. Pazite na svoje riječi; one postaju djela. Pazite na svoja djela; ona postaju navike. Pazite na svoje navike; one postaju karakter. Pazite na svoj karakter; on postaje tvoja sudbina.”

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.