Christian Schmidt

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ali, Bošnjače, ovo nije dovoljno za naš uspjeh na Ovome i naš spas na Drugome svijetu!
AFA3EB24-3AE9-4BF0-AEE7-32D0F017344B
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

U Bosni su loši momci za pohvalu a dobri momci za pokoru

Nije nikad bilo lahko upratiti sva zbivanja u Bosni i sve izvještaje međunarodnih promatrača i „sudija“ o Bosni, o Bošnjacima i o njihovim susjedima, ali ovih dana je stvarno teško upratiti šta se, zaista, događa s Bosnom i šta o Bosni misle njeni domaći i svjetski tutori.

To je tako prije svega zato što se zbivanja u Bosni ovih dana redaju tako brzo da ih ni Brzi Gonzales ne može stići. Redaju se, također, i politički sporazumi i (ne)sporazumi tako žurno i tako hitro da ih ni hitri i žurni visoki predstavnik Kristian Šmit (Christian Schmidt) ne može uredno zabilježiti.

Ali, ima izuzetaka, gdje Kristian Šmit ipak na vrijeme zapaža, bilježi i izvještava svijet o Bosni, Bošnjacima i njihovim susjedima, od kojih je jednom presuđeno za genocid u Srebrenici, a drugome za „udruženi zločinački poduhvat“ (UZP) u Ahmićima. Obojica su, međutim, optuženi pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu za agresiju na nezavisnu i suverenu Republiku Bosansku.

Naime, u 152. tačke, visoki je predstavnik Kristian Šmit podnio svoj izvještaj o Bosni Vijeću sigurnosti UN-a za period od 16. aprila do 15. oktobra 2022. god.

Bosna je, dakle, na dan drugog novembra, 2022. god. stajala, kao na Sudnjem danu, pred svjetskom porotom, gdje ju je glavni kadija hem tužio hem joj sudio, bez šefadžije i bez prava da se sâma brani od (ovo)svjetske nepravde.

Šmitova priči o Bosni pred Vijećem sigurnosti imala je sve dramske oznake: ekspoziciju, zaplet, kulminaciju, peripetiju osim raspleta. Zbog toga, bosanska drama ima da traje zapletena na domaćoj i svjetskoj pozornici sve dok se sama (binefsihi) ne rasplete, ako se ikad rasplete.

A zašto bi se bosansko klupko raspletalo kad je njenim susjedima lakše da love u mutnom, poput srpskog patrijarha Porfirija, koji je kao „mirovnjak“ već više puta pohodio Bosnu da joj još malkice zamuti vodu jer, veli Prvoslav Perić: – Svi znamo da su se kroz povijest granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se granice u budućnosti neće mijenjati. Danas Srbi imaju dvije države – Republiku Srpsku i Srbiju i nastavit ćemo se boriti za naše jedinstvo – uzviknuo je srpski patrijarh Porfirije, pod rođenim imenom i prezimenom Prvoslav Perić.

Miroljubivo od srpskog patrijarha Porfirija – nema šta!

Vjerovatno je to bio povod da visoki predstavnik Kristijan Šmit u svom izvještaju o Bosni pred Vijećem sigurnosti UN-a izdvoji u tačci 71. srpskog patrijarha Porfirija pohvalom mirovnjaka: – 71. U ovoj zatrovanoj atmosferi, početkom jula patrijarh srpski Porfirije prenio je snažnu pomirljivu poruku na srpskoj komemoraciji u Bratuncu. Ovaj i nekoliko sličnih apela ostali su izuzetni i, na moju žalost, dosta zanemareni u javnosti.

Tako je govorio Zaratustra (Also sprach Zarathustra) o srpskom patrijarhu Porfiriju u Vijeću sigurnosti UN-a, kao mirovnjaku, koji ne samo da ne priznaje presuđeni srpski genocid nad Bošnjacima – muslimanima u Srebrenici, već veliča i slavi presuđene ratne zločince, koji obitavaju u Srbiji te blagoslovi ratni zločinački plijen na dan devetog januara u Banjoj Luci.

No, savjest čovječanstva ima i drugo lice, ono koje se ne iskrivljuje pred ogledalom bosanske povijesti, a to je lik i djelo odgovornog, savjesnog i časnog Sergeja Brammertza, glavnog tužitelja sudskog Mehanizma u Hagu, koji ima hrabrost da kaže: popu pop, a bobu bob.

Ako Zaratustru – Kristijanu Šmitu nije mnogo toga jasno u Bosni, gospodinu Sergeju Brammertzu je sve jasno više, bolje i preciznije nego mnogim Bošnjacima/Bosancima, među kojima ima i onih koji bi za dinar prodali din, a za trun vlasti, prodali bi patriotske slasti.

Slušaj pažljivo, Bošnjače, i dobro pamti govor bosanskog šefadžije Brammertza pred svjetskom porotom, koji o Bosni i njenim susjedima svjedoči bez straha i pardona:
– U Srbiji, građansko društvo (civil society) je prigrlilo atmosferu negiranja (ratnih zločina) i slavljenja (zločinaca) koju su stvorili političari. Više od 150 murala Ratka Mladića izbrojano je samo u Beogradu. U Republici Srpskoj, visoki zvaničnici, uključujući i premijera, hvalili ratne zločince osuđene pred Haškim tribunalom.To nisu riječi i djela na marginama, već u političkim i kulturnim centrima regionalnih društava. Slavljenje ratnih zločinaca i revizionističko negiranje nedavnih zlodjela je postalo preovlađujući pravac, kazao je Brammertz.

– U Hrvatskoj predsjednik Hrvatske Zoran Milanović nastavlja da dovodi u pitanje da je u Srebrenici počinjen genocid. Hrvatske vlasti obavijestile su me, ranije ove godine, da procesuiranje njihovih državljana smatraju pitanjem nacionalne sigurnosti. Taj stav pretvara pravdu u političko pitanje, a trebalo bi da ona bude samo nezavisna sudska procjena dokaza u skladu sa zakonom. Prije nego što se pridružila EU, Hrvatska je predvodila unapređenje pravde i efikasne pravosudne saradnje u regionu. Na žalost, više ne igra tu ulogu, upozorio je Brammertz.

Ali, Bošnjače, ovo nije dovoljno za naš uspjeh na Ovome i naš spas na Drugome svijetu!

Niti je to dovoljno za uspjeh i spas naše Bosne na Balkanu i Europi!

Potrebno je da pojačano budemo i budni i proaktivni na lokalnoj i svjetskoj sceni. A čini mi se da nismo ni budni ni proaktivni onoliko koliko od nas traži ovo vrijeme i ovo mjesto.

Uz sva naša nesnalaženja, imamo i nesnalaženje Kristijana Šmita, koji ne razlikuje kruške od jabuka u Bosni ili se pravi da ne zna razliku između dobra i zla, između pravde i krivde.

Zato, ne treba od Šmita očekivati da rješava pitanje našeg opstanka i ostanka ovdje i sada u Bosni i Hercegovini. Mi to moramo riješiti sâmi sa sobom za sebe, ako Bog da.

Znamo li kako?

Naravno da znademo mnogo bolje i efikasnije od svih bjelosvjetskih izviđača po Bosni, koji su dolazili i odlazila, a da ništa nisu riješili, već dodatno zamrsili bosansko klupko, koje sada mi sâmi moramo razmrsiti jer ovo je naša zemlja Bosna, jer ovo je naša sudbina „biti ili ne biti.“

Upamti to Dobri Bošnjaninu!

Uvijek ti je tako bilo i uvijek će ti to tako biti – do tebe je i od tebe je kakva će Bosna biti – slobodna ili porobljena!

POSTSCRIPTUM

Naivno vjerujući da Nijemcu Kristjanu Šmitu znače njemačka priznanja „Thedor-Heuss“ (2007) i „EugenBiser“ (2008), koja sam dobio kao bosanski reisu-l-ulema, tražio sam prijem kod njega čim je nastupio na dužnost Visokog predstavnika u našoj zemlji. Imao sam namjeru da mu objasnim, iz mog višegodišnjeg iskustva sa bivšim visokim predstavnicima od Carlosa Westendorpa do Paddy Ashdowna, gdje je došao, šta ga očekuje i šta bi mu trebali biti prioriteti, ali Šmit nije imao vremena za mene. Morao je hitro otići u Beograd na poklonjenje srpskom patrijarhu Porfiriju. Otuda nisam iznenađen Šmitovim hvalospjevom srpskom patrijarhu Porfiriju pred Vijećem sigurnosti UN-a. Vjerovatno je to putokaz kako će trebati hvaliti poglavara Ruske pravoslavne crkve patrijarha Kirila nakon što se i u Ukrajini, kao i u Bosni, okonča agresija Rusije potpisivanjem mirovnog sporazuma u nekom novom ala Daytonu.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.