Friška jesen.
Pod cipelama,
kao pilići kad načnu jajčanu opnu,
krckaju loptice žireva.
Žuto, smeđe, jarko –
kao sad ispod Vincentove četkice!
Sjedam na zidić,
i uživam u mûku, posvemašnjem.
Kad, eto ga k meni,
šepesa starac,
još lohotniji od mene.
Volio bih da míne,
dok pričam sa tišinom,
a njemu je, vidim, do eglena.
Pita kako sam, pa se,
i bez odgovora,
žurno,
na samog sebe,
nadoveže:
ima sedamdeset i tri ljeta, veli.
i dvadeset i sedam (27!) srčanih udara.
Dvadeset ih nije ni osjetio –
prebrojali ih hećimi,
kamericom,
kad su ga vraćali natrag,
s tamnih obala Lete.
Udaralo ga najednom, i svuda:
u šumi, šetnji, krevetu.
Dvaput se razvodio,
djeca i unuci,
ali je uglavnom sâm.
No neće, dok je napolju svjetla
da sjedi u gluhotinji.
Izbifla, i ode svojim putem.
Uzmem štap,
polako ustanem,
namjestim protezu,
pa i ja lagano kući.
U svoje zidove, a sve
po onom sagu od žireva.
I poslije dugo dumam:
o, bože, kako je život
ponekad lijep!
