Sag od žireva

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Volio bih da míne, dok pričam sa tišinom, a njemu je, vidim, do eglena.
Ilustracija: Alyona Molotova
Ilustracija: Alyona Molotova
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Friška jesen.
Pod cipelama,
kao pilići kad načnu jajčanu opnu,
krckaju loptice žireva.

Žuto, smeđe, jarko –
kao sad ispod Vincentove četkice!

Sjedam na zidić,
i uživam u mûku, posvemašnjem.

Kad, eto ga k meni,
šepesa starac,
još lohotniji od mene.

Volio bih da míne,
dok pričam sa tišinom,
a njemu je, vidim, do eglena.

Pita kako sam, pa se,
i bez odgovora,
žurno,
na samog sebe,
nadoveže:
ima sedamdeset i tri ljeta, veli.
i dvadeset i sedam (27!) srčanih udara.
Dvadeset ih nije ni osjetio –
prebrojali ih hećimi,
kamericom,
kad su ga vraćali natrag,
s tamnih obala Lete.

Udaralo ga najednom, i svuda:
u šumi, šetnji, krevetu.

Dvaput se razvodio,
djeca i unuci,
ali je uglavnom sâm.
No neće, dok je napolju svjetla
da sjedi u gluhotinji.

Izbifla, i ode svojim putem.

Uzmem štap,
polako ustanem,
namjestim protezu,
pa i ja lagano kući.
U svoje zidove, a sve
po onom sagu od žireva.

I poslije dugo dumam:
o, bože, kako je život
ponekad lijep!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.