Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Nakon višegodišnjih pregovora, turska opozicija je krajem prošle godine konačno smogla snage sklopiti savez pod imenom “Altılı Masa”, u prevodu “Šestorka za stolom”. On se sastoji od šest političkih stranaka, čija se saradnja prije samo nekoliko godina činila nezamislivom.
Njihovi najvažniji ciljevi su: prekinuti dugogodišnju dominaciju vladajuće Erdoganove stranke AKP i vratiti zemlju u parlamentarni sistem kako bi se predsjedniku oduzeo dio vlasti i moći. To bi također trebalo biti u skladu sa voljom mnogih birača (op.red.: Erdogan je 2018. parlamentarni sistem promijenio u prezidijalni, onemogućivši parlamentu učinkovit rad, ukinuvši funkciju premijera i prebacivši sve ovlasti na predsjednika izloživši opoziciju svojoj samovolji).
U nedavnom izvještaju turskog Instituta za istraživanje javnog mnijenja Yöneylem, 65 posto svih ispitanika bilo je za povratak na parlamentarni sistem, dok samo nešto manje od 30 posto želi zadržati prezidijalni sistem. U istoj anketi, oko 63 posto ljudi izrazilo je mišljenje da se Turskom pod AKP-om “loše upravljalo”. 58 posto svih ispitanika također je izjavilo da “definitivno ne želi glasati“ za aktuelnog predsjednika Erdogana na sljedećim predsjedničkim izborima.
Kurdska stranka zaobiđena
Šanse za svrgavanje AKP na izborima u ljeto 2023. bolje su nego ikada ranije – ukoliko opozicioni savez do tada bude mogao održati jedinstvo. U „šestorci“ su partije: socijaldemokratsko-kemalistička Republikanska narodna stranka (CHP), nacionalistički orijentirana stranka İYI, islamistički orijentirana tradicionalna stranka SAADET, koja je bila prva Erdoğanova partija, ali posljednjih decenija jedva da ima značajniju ulogu, potom Demokratska stranka (DP), kao i dvije stranke koje su osnovala dvojica bivših Erdoğanovih saboraca: stranka Gelecek u prevodu Budućnost, koju je utemeljio bivši premijer i ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu i stranka DEVA u prevodu LIJEK, koju je utemeljio bivši ministar finansija i vanjskih poslova Ali Babacan.
Kako god bio šarolik turski opozicioni savez, kurdska Narodna demokratska stranka (HDP) nije službeno u njemu. Uvezivanje kurdskih stranaka i dalje je kontroverzna tema u Turskoj. U prošlosti je već bilo nekoliko pokušaja zabrane ove stranke zbog navodnih veza s Kurdskom radničkom partijom PKK, koja se smatra terorističkom organizacijom u Turskoj, EU i SAD-u. Također nije jasno ko će predvoditi opozicioni savez u predizbornoj kampanji protiv dugogodišnjeg predsjednika Erdoğana.
Jedan šef stranke, dva gradonačelnika
Trenutno se govori o tri moguća kandidata opozicionog saveza. Glavni favorit je čelnik najveće opozicione Republikanske narodne stranke (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu. On sam je već signalizirao svoju spremnost da se stavi na čelo saveza. Pod njegovim vodstvom stranka je ostvarila istorijske pobjede na lokalnim izborima 2019.: kandidat CHP-a pobijedio je u dva najveća grada u zemlji, Istanbulu i Ankari. Obje metropole prethodno su desetljećima bile pod vlašću Erdoganove AKP. Međutim, Kılıçdaroğlu nikada nije kao kandidat pobijedio na izborima. Kritičari sumnjaju i pitaju se ostavlja li on dovoljno snažan dojam da bi mogao biti protukandidat i protuteža Erdoğanu.
Možda je zato i Kılıçdaroğluov stranački kolega Ekrem İmamoğlu mogući kandidat na mjestu vođe opozicije. On je jedan od dvojice gradonačelnika iz redova CHP, koji su pobijedili na izborima i vlada metropolom Istanbulom već tri godine. İmamoğlu je omiljen kod mnogih ljudi i njegova popularnost nadilazi okvire stranke. U svojoj političkoj komunikaciji predstavlja se kao gradonačelnik koji zastupa sve slojeve stanovništva. No, argument protiv İmamoğlua je to što je posljednjih godina nekoliko puta bio na odmoru tokom kriza ili katastrofa, što je u javnosti žestoko kritizirano.
Mansur Yavaş, drugi pobjednik izbora 2019., također uživa popularnost na funkciji gradonačelnika glavnog grada Turske – Ankare. Od početka mandata on je stavio sebi u zadatak borbu protiv korupcije i stavljanje većeg akcenta na zaštitu okoliša, što je društvo vrlo dobro prihvatilo.
Ali Yavaş je nacionalista, što ga na prvi pogled ne čini kandidatom vrijednim potpore, pogotovo za kurdske birače. Kurdski glasovi, međutim, igraju ključnu ulogu na izborima u Turskoj. Ipak, ne može se isključiti da bi njega ipak mogli birati mnogi Kurdi i to iz strateških razloga – i zbog nedostatka alternative. Najuticajniji kurdski političar iz Narodne demokratske stranke HDP Selahattin Demirtaş i mnogi njegovi saborci su u zatvoru, a ogorčenost među Kurdima prema vladi Erdoganovog AKP-a je velika.
Drugi protuargument za imenovanje jednog od dvojice gradonačelnika za kandidata opozicionog saveza je da bi oni u slučaju pobjede na izborima morali podnijeti ostavke na sadašnjim funkcijama. Dosadašnja opozicija tako bi izgubila vlast u metropolama Ankari i Istanbulu, budući da AKP trenutno ima većinu u oba gradska vijeća, pa bi njihovog nasljednika birala iz svojih redova.
Jedan za sve, svi za jednoga?
Seren Selvin Korkmaz, politolog i direktor Istanbulskog instituta za politička istraživanja, ističe da osoba sa snažnim osobinama vođe ima ključnu ulogu u turskoj političkoj kulturi. “Građanima je najvažnije da znaju ko je njihov vođa i kako se zove. U sadašnjem sistemu samo je jedna osoba u prvom planu. Ko će imati sve te ovlasti u budućnosti? Ko je sposoban vladati? To je ono što se pitaju ljudi”, kaže Korkmaz.
Rasprava “Šestorke” odnosno novog turskog opozicionog saveza Atili Masa o ovim pitanjima je u punom jeku. Očekuje se da će ime zajedničkog kandidata biti poznato tek početkom sljedeće godine. Bez obzira ko na kraju bude kandidat turske opozicije: čini se da postoje realne šanse da se on izbori protiv Erdoğana – pod uslovom da se doista pojavi kao jedini zajednički kandidat opozicije i da njihov krhki savez potraje barem do te junske izborne noći 2023.
