Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Stefani sam primijetio već prvog dana u tom kafe baru, među desetinama profesora i studenata. Nisi je mogao ne primijetiti. Ne toliko po izgledu, iako se i izgledom izdvajala: djevojka oko 25 godina, visoka, vitka, tamnoputa, guste kovrdžave ,,afro“ frizure. Pažnju je privlačio njen pogled. Odsutno-prisutan, kao da nešto traži iako zna da to što traži nije tu u blizini i da se možda ne može nigdje ni naći. Tim pogledom, podsticala je u čovjeku želju da to nešto potraži zajedno s njom, šta god to inače bilo. Bilo je očigledno da je svi poznaju. Sa svima bi razmijenila po koju riječ, pozdrav, osmijeh, a sa nekima bi sjela i vodila duge razgovore. Tako je jednog dana sjela i za moj stol. Imala je talenat da smjesta stvori srdačnu atmosferu, pa smo već poslije par minuta razgovarali kao stari znanci.
- Znam da ste Vi profesor. I Vi znate da ste profesor. Ne znam kada i kako ste shvatili da ste baš to – profesor! – ali, kako god bilo, velika je sreća znati ko si. Najveća! Na moju nesreću, ja se još pitam: Ko sam ja? Cijeli život mijenjam identitete, cijeli život tragam za onim pravim – mojim! Za moje roditelje i brata bila sam kćerka i sestra. Za njih sam to i danas. Za druge sam bila jedna od djevojčica iz susjedstva, pa učenica, pa studentkinja. Udala sam se i postala sam supruga. Rodila sam troje djece i postala sam majka. Ostavila sam studije, posvetila se mužu i djeci; postala sam domaćica. Ostavila sam ih prošle godine. Ni u jednom od ovih identiteta nisam prepoznala sebe. Muž me je shvatio. Moram znati ko sam ja. Moram otkriti svoj pravi identitet. Dogovorili smo se da on preuzme brigu o djeci tri godine. Nadam se da ću za to vrijeme pronaći sebe – svoj pravi identitet. Možda sam na pravom tragu. Upisala sam se na kurs za glumu i čini mi se da bi to moglo biti ono pravo. Da sam ja zapravo glumac.
Nije rekla ,,glumica“. Uz priče o pluralitetu identiteta i fluktuirajućim identitetima, evo i priče o dženderima (žanrovima, rodovima), koja poriče razlike polova. Počeo sam s tim:
- Stefani, možda jesi glumica ali glumac sigurno nisi. Muško i žensko nisu dženderi nego polovi. Čovječanstvo je rod – ljudski rod. Na engleskom džender (gender), na francuskom žanr (genre), izvedeno je iz latinskog ,,rod“ (genus). Muško i žensko su polovi unutar roda – ljudskog roda. Planeta Zemlja jeste zajednička planeta svih živih bića, ali ima Sjeverni i Južni pol, a ne sjeverni i južni džender. I magnet i struja imaju polove, a ne džendere: pozitivni i negativni, plus i minus.
- Ne slažem se, ali svejedno, kakve to veze ima sa mojim pravim identitetom? Fluktuirajući identiteti, pluralitet identiteta – Vi to znate bolje od mene profesore – može se desiti da u tom haosu cijeli život ne pronađem sebe.
- Ne traži ono što već imaš i što ne možeš izgubiti. Ti si ti! A = A. To je formula identiteta. Fluktuirajući identitet je besmislica, oksimoron. Pluralitet identiteta je nemoguć pojam. Ne može se mijenjati identitet, ne možeš ne biti ona koja jesi, ni biti danas druga a ne ona koja si bila juče. Lična karta zapravo ne predstavlja tebe, nego podatke o tebi! Koliko god ličnih karti promijenila, ti si ova ista koja jesi, koja si bila, koja ćeš biti kad napuniš 90 godina. Ona ti koja se rodila, biće ista ona ti koju će sahraniti. Kćerka, sestra, učenica, studentkinja, supruga, majka, glumica: ništa od toga nisi ti. To nisi ti – to su tvoje uloge. I da nisi udata, i da nemaš ni muža, ni djecu, ti bi bila ti. Šta god radila, koliko god se udavala i razvodila, ti ćeš uvijek biti upravo ta koja jesi. Obrati pažnju: bićeš ta ista koja jesi, a ne: takva ista kakva si sada! Tvoje ime je Stefani ali ti nisi isto što i tvoje ime. Promijeni sto imena, identitet će ti ostati nepromijenjen. Identitet je jedan – uloga ima mnogo. Ti tragaš za svojom ulogom, tvoje uloge su tvoja odjeća. Tražiš onu koja će ti najbolje pristajati. Kad ti se nešto ne sviđa, obučeš nešto drugo. Ali za razliku od odjeće, neke uloge ne smiješ mijenjati, čak i ako ti se ne sviđaju. Možeš htjeti da budeš drugačija ali ne i da budeš. Ostavila si muža i djecu, kao što bi ostavila odjeću koja ti je dosadila, da bi obukla nešto što ti se više dopada. I s njima i bez njih, ti si ista. Sebe možemo promijeniti, ali ne i zamijeniti.
Od tog dana, Stefani više nije došla u kafe bar. Tri mjeseca kasnije, dobio sam kratku poruku: ,,Ona koja se vratila, ista je ona koja je otišla. Sve su mi haljine i dalje tačne“.
Nasmijao sam se: nikada se ne bih sjetio tako jakog dokaza!
