„Mi nismo ono što jesmo!“- zamišljeno sam katapultirao, baš kao da je lična,
tvrdnju jedne zabrinute gospođe, prosutu poput klikera, u sokacima između kamenih relikta.
Baš tako.
Pakosti su postale još samo jedno univerzalno zlo osigurano za ljudsku prehranu.
Stidimo se pokazivanja dobrote i preostalih vrijednosti srozanog univerzuma:
isuviše su tmasti rasjeci u cjelinama ovoga vijeka koji pokušava(mo) nekako preživjeti!
Da li smo to poput osa zabili glavu u rupu gnjile kruške Svijeta,
a naše stražnjice ponudili vremenu, da nas gleda i prezire?!
Da li je onda ovo uobrazilja stvarnosti, kvaran otisak sa rashodovanog šapirografa,
krezub tekst sa pisaće mašine bez glavnih slova, samo puki mimezis?
Ili je preobrazba imanentna: nekada na bolje – nekada na lošije.
Dovoljno ili ne?- odluke su zamaskirane i ustremljene prema nejasnom i dolazećem.
„Mi smo ono što nismo trebali postati!“ – prihvatam pa obznanjujem,
nalik hiromantu, nalakćenom nad špil karata, nevoljko ispaljujući grumen istine iz sebe.
Baš tako.
Kako, na tlu punom fabričkih i tenkovskih groblja, stvoriti dunjalučki nadrazum?
Kako, kad ni razuma u dunjalučkom nerazumu nema, pa ga i istomišljenici teško pronalaze?!
Zaista, kakva li to bašta rađa, a da nije natorena, plijevljena, zalivena?!
Sjeme, nasumice pobacano, ižđikljava nasumice – više sretno nego odnjegovano.
Pa ipak, i takvi se plodovi broje, zar ne?!
Stoga, umjesto vojnog šljema ili revolvera, na čelo trebamo postaviti kažiprst.
Drugi prst će nam prvo kazati da se zamislimo nad obavljenim, a pokvarenim.
I nad onim što trebamo uraditi na saniranju stanja u provizoriju sastavljenom od ratnih igara.
Na nekoj novoj raskrsnici trebamo probrati put prema čovjeku i uloviti odlično neriješeno,
barem u sudijskom (ne)vremenu.
Lucidni će ovaj protrahirani manevar skolastički nazvati trajanjem,
a oni pragmatični i prilagodljivi makijavelističkim baratanjem sa stvarnošću.
Ovime neka bude završen iskaz.
Cijel, za ovaj put, ali ne i potpun.
Dobru nadu će ekshumirati grleni kikoti potomaka nepatvorene čistoće,
i rečenice, u pola glasa, dupke pune preuranjene razboritosti.
Uzgon će pripomoći džezva kafe-bosanke i fildžani,
planski sakriveni kako bi se neki od nas posve ugodno iznenadili.
Počitelj, ljeto 2022.
