Zadnjih 500 metara do vrha Ararata sam plakala od sreće

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
‘Nema gospođo sve su pokupovali, ko nikad u životu planine nije vidio u koroni je odlučio da postane planinar.’
Sanela Kapetanović: Zadnjih 500 metara do vrha Ararata sam plakala od sreće_630ea20381fd5.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Novinarka i TV lice, Sanela Kapetanović, pored ljubavi prema novinarstvu ima još jednu posebnu ljubav – planinarenje. Oduvijek je voljela provoditi vrijeme u prirodi pa je često šetala po Čavljaku, Bukoviku, Trebeviću. A prvi odlazak na ozbiljnije planinarenje dogodio se slučajno. Pojavila se korona, pandemija i lock down. Nakon što je planinar Zehrudin Isaković objavio svoj vodič Planine Bosne i Hercegovine – 50 izabranih uspona Sanela ga je pozvala u emisiju da priča o njemu. Nakon emisije zamolila ga je da i nju nekad pozove na planinarenje. I pozvao je. Popeli su se na Hadžihasanov vrh (1964 mnv) na Hranisavi. Kad joj se otvorio horizont pred očima i vidjela svu ljepotu, zaljubila se. Nakon toga uslijedilo je nekoliko sjajnih tura sa Zehrudinom i ekipom na Prenj, Visočicu, Čvrsnicu.

– I nekako samo krene, počneš da pričaš s ljudima o planini, malo pomjeriš fokus sa anksioznosti koja nas je sve morila u tom periodu. Nekad u martu naredne godine pozvao me prijatelj da krenem s njegovom ekipom na planinu Zec, u posjetu izvoru Vrbasa. Super je bila tura i divna ekipa, tako sam postala ponosna članica neformalnog ‘Društva u raspadu’. S njima sam i danas, a baš smo mnogo koraka nanizali skupa, da sve ne nabrajam. Da ne bi bila priča o mom početku planinarenja patetična ispričat ću vam kako je taj proces duhovito opisala jedna gospođa u prodavnici sportske opreme. Približavala se zima pa se ispostavilo da moram kupiti ozbiljnije cipele i dok sam stidljivo, potpuno neupućena šta mi treba, probavala i birala gojzerice dogodilo se da sve koje mi se dopadaju nemaju u mojoj veličini. Ona, valjda umorna nakon što za treće molim da provjeri imaju li u nekoj njihovoj drugoj radnji u gradu, kaže: ‘Nema gospođo sve su pokupovali, ko nikad u životu planine nije vidio u koroni je odlučio da postane planinar.’, kaže nam kroz smijeh Sanela na početku intervjua.

Zanimljiv naziv Društvo u raspadu, to je planinarsko društvo ili?

– Neformalno planinarsko društvo bez ikakve birokracije, komercijale i unaprijed zadatih formalnosti. Nekoliko njih koji su osnovali takvu ekipu, bez brige o formi a s jasnim planom, bili su ranije članovi nekih planinarskih društava pa čak i u nekim upravnim odborima i na nekim pozicijama. Kad je postalo zamarajuće, to da birokratija diktira neki tempo i smjer, jednostavno napustili ta društva počeli sa bliskim prijateljima hodati i tako počela da im se širi raja. U društvu koje je opsjednuto administracijom, pečatanjem, ovjeravanjem u više primjeraka to je stvarno utopistička oaza mira. Kad sam im se pridružila to je bila već uhodana ekipa slobodnjaka ljubitelja prirode, poput recimo Kene, Kenana Berberovića, koji godinama planinari i istražuje sam. Imao je želju da vrati planinarima stazu do Lupoča – vrha na Treskavici. Put je bio nesiguran zbog mina, pa je on strpljivo i temeljito godinama pravio strategiju, nabavljao mape u BH MAC-u, odlazio sam i krčio put. Na kraju je s Društvom u raspadu organizirao markiranje staze i finalno krčenje i sad je opet Lupoč dostupan planinarima uz oprez i strogo poštivanje markacije. Keno ne želi o tome javno govoriti jer je po prirodi samozatajan i skroman, ali evo prilike da ja spomenem. Bude tu  ozbiljnih tura za koje je nužna dobra organizacija i procjena mogućnosti tu Ifet, Edin, Keno, Hamo to rade na način da nama ostalima djeluje rutinski i nekako lagano. Usput je nastao naziv, pa logo, onda majice, zastave, bedževi niko od toga ne zarađuje a svi uživaju u druženju, osjećanju pripadanja ekipi i zajedničkim iskustvima. Idemo mi i sa drugim društvima ponekad na ture, bude i to super. Jednom na Volujku, kaže nam neki planinar: A znam za vas nekad ranije smo se sreli, imate neki super naziv nešto kao ‘Niđe veze’ društvo. Eto ideje ako neko želi da osnuje još neko neformalno slobodarsko društvo.

Zbog čega je planinarenje posebno?

– Zbog osjećanja slobode, zadivljujućih prizora, očaravajućih mirisa. Zbog tišine. U nekim trenucima osjećaš bukvalno da te na ćelijskom nivou oporavlja. Posebnosti doprinose i ljudi s kojima planinariš. Ja imam sreću da sam u Društvu u raspadu upoznala toliko divnih ljudi da ih osjećam svojima, bliskim i dragim prijateljima, pa ću ih sigurno spominjati često u ovom  razgovoru.

Koje planine u BiH su najprivlačnije za planinarenje?

– Ne bih sad da pametujem jer nisam neka iskusna niti dugogodišnja planinarka, niti sam još obišla sve naše planine. Idem tamo gdje Ifet i Edin isplaniraju, nekad i neko od ostale raje predloži turu i obavijeste nas na Viber grupi Planina only. Još se nije dogodilo da mi se nije svidjela tura. Meni su sve privlačne. Volim Treskavicu, zadivljuje me Prenj, Zelengora je čarobna… Ma, ako mene pitate nema je neprivlačne. Da ne zaboravim dragi Trebević, tamo mi je najdraže iskustvo novogodišnji uspon. Prvi januar, ledeno jutro, sve bijelo a na vrhu Djed Mraz dočekuje novogodišnji pohod, malo promrznutm, ali nasmijan. I da ne zaboravim noćni uspon. Grad baš lijepo izgleda kad se pogleda noću s Trebevića. Svijetluca.

Iako nisi obišla sve, mora ipak postojati jedna, ona najdraža… 

– Volim sve naše planine, ali oduvijek mi je posebna Treskavica. Davno sam bila na Kazanima u podnožju Treskavice i sjećam se da sam mjesecima poslije zadivljeno pričala o toj vodi koja je po svojoj mjeri oblikovala korito iznad planina. Možda sam tad prvi put i poželjela planinariti, ali nisam. Moram priznati da sam malo i zazirala zbog mina. Očaravajuća mi je zato što je blagonaklona prema posjetiteljima, nudi vodu na bezbroj izvora, prirodna jezera za kupanje ljeti, šumu i hladovinu, livade s odličnim izborom čajeva i borovnice. Sad, ima i tu surovu stranu pa bi je trebalo poštovati, kao uostalom prirodu uopće. Osim toga, kao i sve kod nas puna je memorije. U kompilaciji bosanske ratne lirike Ovdje živi Conan koju je priredio Miljenko Jergović je pjesma Damira Ovčine Treskavica o dijelu te memorije, negdje nestalom hladu, vojnicima koji ključaju pod najlonima i konjima koji se bacaju niz klisure. Osjećam i to kad mislim o Treskavici. Stvarno sam bila sretna kad je raja iz Društva u raspadu najavila da idemo na Treskavicu, prvi put to je bila Mala Ćaba/ Đokin toranj – najviši vrh Treskavice. Poslije smo je često obilazili. Prošle godine provela sam rođendan s Društvom u raspadu u Lednici, pećina s ledom usred jula. Ljepota.

Interesantno je da si se nedavno vratila sa uspona na Ararat. Zašto je za Ararat posebna planina?

– Uspavani vulkan, kupa pod vječnim snijegom i mitska planina koja se u biblijskoj Knjizi postanka označava kao mjesto gdje se nasukala Noina arka poslije potopa, to sam izguglala prije polaska i zvučalo mi je kao dovoljno posebnosti za vidjeti i doživjeti. Istovremeno, izazovno je kao najviši vrh u Turskoj, na granici s Iranom i Armenijom pa je posebno iskustvo doživjeti prostor i ljude. U Dogubayazitu ljudi baš nisu na turiste kako bi se na prvu pomislilo. Istovremeno, veoma su ljubazni. Obišli smo i Ishak – pašinu palatu i uživali u pogledu na reljef koji asocira na Noinu arku. Na povratku iz Dogubayazita u Van, iako je bilo užurbano, uspjeli smo iskoristiti kratku pauzu za kupanje u jezeru Van. Iako je na oko 1600 mnv voda je neočekivano topla i ugodna, pomalo i slana kažu ovi koji su je probali. Na internetu piše da je alkalne pH vrijednosti i dosta slano zbog čega ne zamrzava zimi, unatoč oštrim zimama. Nismo nažalost uživo vidjeli Van mačku koja je simbol ovog grada, ali možda nekad, ko zna.

Kako je prošla ekspedicija?

– To je nezaboravno iskustvo. Mislim da nisam bila ni potpuno svjesna gdje idem kad sam se početkom godine prijavila za tu ekspediciju. Da budem potpuno iskrena nisam mogla sama ni procijeniti da li sam spremna za to budući da nikad ranije nisam bila na sličnom pohodu. Kad se počelo razgovarati u grupi o tome pitala sam naše vodiče Ifeta, Edina i nekoliko ostalih prijatelja da li bih ja to mogla. Ifet mi je odmah rekao: Naravno, obavezno se prijavi! I hvala mu na tome. Bilo nas je 25 na tom pohodu zajedno s rajom iz Goražda i Bihaća. Svi nosimo jedinstvena iskustva, koja ćemo sigurno pamtiti dugo. Četiri dana u planini, između 3200 mnv i 5137 samo po sebi je uzbudljivo, osjećaj obasutosti zvijezdama ako tokom noći izađete iz šatora, na dnevnom svjetlu pogled se prostire na Iran i Dogubayazit iz baznog kampa. I onda svakodnevno planinarenje i postepeni uspon, uz prevazilaženje kako fizičkih tako i mentalnih barijera do vrha. Mislim da je za sve nas ekspedicija bila uspješna, nezaboravno iskustvo i za nekoliko onih koji nisu stigli do vrha. Imali smo i dosta problema od dijareje koja nas je većinu morila u različitim intervalima, do vulkanske prašine koja se nakuplja dok dišete pa onda u nekom trenutku krene krvarenje iz nosa, pa nedostatak sna zbog adrenalina a pomalo i kofeina iz čaja. Zadnji uspon je prilično težak jer je polazak u 02:00 poslije ponoći, buđenje u 01:00 – doručak i polazak, a objasnili su nam da je to zbog tajminga dolaska na vrh oko 07:00 jer kako jutro odmiče na vrhu postaje sve vjetrovitije tako da je već u kasno jutro skoro nemoguće stajati uspravno zbog jakog vjetra.

Kad si nabrojala sve te poteškoće, čini se kao poprilično težak uspon. Kakva je priprema potrebna prije takvog uspona? 

– Različita su iskustva grupe, neki su se bez problema popeli, neki su odustali da ne usporavaju grupu, neki su odustali zbog drugih da se ne vraćaju sami do kampa, Edin je odustao ispod samog vrha jer je njegova supruga Emina imala simptome pothlađivanja i u svemu tome ja vidim da smo uspjeli kao grupa. Jedni drugima smo bili podrška, ohrabrenje i oslonac, zato osjećam da smo svi savladali dosad najveći uspon naše ekipe. Tako da je individualan osjećaj težine uspona, što dosta zavisi i od faktora na koje ne možemo utjecati, poput naprimjer vremenskih prilika. Mi smo imali mnogo sreće i sjajno vrijeme. Ono na što se može utjecati je neka fizička i mentalna spremnost na izazove koje prihvataš kao neminovnost takvog pohoda. Mi planinarimo jednom sedmično, a mjesec ili dva prije polaska na Ararat intenzivirali smo ture po našim planinama. Recimo neka kružna tura na Zelengori dužine blizu 30 kilometara ili jednodnevna tura na Volujku s usponom na Veliku Vlasulju 2336 mnv i Trzivku 2333 mnv. Tako smo se pripremali.

Pored priprema najvažnija je dobra ekipa. 

– Mislim da je to možda najbitniji dio za ovakvo putovanje. Zapravo imam dosta povjerenja u sad već prijateljice i prijatelje iz Društva u raspadu. Planinarimo jednom sedmično skupa već duže od dvije godine i nekako smo fino srasli. Vrlo često se po povratku skuplja smeće,koje su ostavili drugi i nosi do prvog kontejnera. Osjećala sam da i u nepredviđenim okolnostima možemo računati jedni na druge. Mogla bih o svima njima napisati esej ali da baš ne ostavim utisak sekte. Postoji nepisani etički kredo prema prirodi i prema ljudima bez mnogo pametovanja. Naprimjer, jednom godišnje je obavezna akcija pošumljavanje, u tome sudjeluju i djeca, na stazama se usput sklanjaju prepreke, trudimo se biti zahvalni na svemu što nam priroda pruža i na barem minimalan način uzvratiti dobrim.  Odemo prošle zime na Bjelašnicu na Hojtu, na najhladniji dan u godini mislim da je u Sarajevu bilo oko – 15 stepeni. Gore zviždi mraz oko nas. Dok sam uslikala nekoliko fotografija ruka mi se zaledila i nema šanse da se ugrije. Hare dodaje svoje rezervne tople rukavice, Hamo vadi iz ruksaka grijače za ruke, nešto kao vrećica čaja, pa to protrese malo i ono počne grijati i grije narednih šest sati. Prvi put sam to vidjela. Na Zelengori neko drago pseto nam se pridružilo na turi i neko ugleda da ima na sebi zakačenog krpelja. Hamo iz ruksaka vadi neku spravu i spašava psa od napasnika. Kad imate u ekipi takvog lika morate se osjećati barem duplo sigurnije. Ifet i Azhar su zdušno sa mnom tragali po bespućima interneta dok mi nismo pronašli adekvatne zimske gojzerice. Spremamo se za Ararat, ljeto zvizdan, i Edo i Hamo javljaju kupili grijače, nema zime na Araratu. Edin se javlja evo njegova torba za posuditi, Emina ima viška flis, Adnan koji ne ide s nama ovaj put na Ararat piše na grupi i nudi sve od opreme a ima dosta toga jer je početkom godine bio na Kilimadžaru, Edo ima dvije vreće za spavanje jedna nova za posuditi. Mirela i Dženana su doktorice pa, osim onog osnovnog što će svako sebi, znaju šta treba ponijeti za svaki slučaj, u šta smo se također uvjerili. Emina nas toplo dočeka na aerodromu. Tako da je ekipa veoma bitna, a moja je sjajna.

Kako uopće izgleda plan i organizacija ekspedicije?

– Što se tiče planiranja cijelog putovanja to su za grupu mjesecima pregovarali naši Ismir, Sirko, Ifet, dok je Hamo pravio detaljan plan od finansijskog do potrebne opreme. Uglavnom, iz Sarajeva smo letjeli za Istanbul, onda za Van, gdje su nas dočekali vozači agencije iz Turske i odvezli u Dogubayazit gdje su nas dočekali naši sjajni vodiči Yildirim i Mustafa, nakon večere smjestili smo se u hotel. Navečer smo pripremili svu opremu u velike torbe za 4 dana u planini i ruksak sa dnevnim potrebama. Ujutro smo saznali da Mustafa ne ide s nama zbog, nažalost, smrtnog slučaja u porodici, a umjesto njega dolazi Murat, još jedan divan čovjek. Iz hotela u Dogubayazitu krenuli smo u nedjelju ujutro, nakon doručka. U dva kombija vozili smo se skoro sat vremena do polazne tačke gdje su nas čekali konji koji će nositi naše torbe, šatore, podloge za spavanje i opremu do baznog kampa koji je na 3200 mnv. Nakon nekoliko sati pješačenja stigli smo do baznog kampa, gdje nas je dočekao ručak dobrodošlice. Uz turski čaj, lubenicu, orašaste plodove, pa do merdžemek čorbe i ostalih tradicionalnih delicija odustali smo od planirane grupne aklimatizacije, ali su neki ipak odlučili da se popenju kojih stotinjaka metara. Dan poslije je aklimatizacijski uspon na 4000 metara a najodvažniji su dobacili i više od toga. Po povratku u bazni kamp druženje uz ručak a onda se spontano desila zabava kad se nas nekoliko pridružilo grupi iz Armenije u pokušaju da naučimo korake njihovog tradicionalnog plesa. To se onda produžilo do kasno u noć uz turske i bosanske tradicionalne pjesme. Ujutro nas je dočekala briga, Amar je cijelu noć imao temperaturu, teško je disao i osjećao se loše. On će ostati u baznom kampu, svako od nas je dodao lijekove koji bi mu mogli koristiti i dogovorili s ekipom iz kampa da ga paze. Mi smo produžili u Kamp 2 odakle smo te noći krenuli na finalni uspon – vrh Ararata. Dan poslije kad smo se vratili u Kamp 1 saznali smo da su ga ipak na konju prebacili do podnožja planine, a potom u Dogubayazit u bolnicu, imao je upalu pluća. Na sreću sve je dobro završilo, ostao je u bolnici tri dana do našeg planiranog povratka u Van pa u Istanbul.

To je fazni uspon, četiri dana se provede na planini. Koliko traje sam uspon?

Početak pohoda je iz sela Cevirme koje je na 2200 mnv do baznog kampa koji je na 3200 mnv, a sam uspon traje otprilike pet sati. Tu nas čeka osvježenje, ručak, postavljanje šatora i slobodne aktivnosti. Preskočili smo planiranu aklimatizaciju do 3600 mnv, premda su neki ipak prošetali.  Tu smo prespavali a naredni dan idemo na aklimatizaciju na 4000 mnv tu provedemo sat – dva i vraćamo se u Kamp 1. Treći dan je uspon do visinskog kampa na 4200 mnv. To je malo suroviji kamp u smislu ugodnosti. Nalazi se na višem grebenu, nema travnatih površina, manje je prostora za šatore, stiješnjeni su u kamenjaru pa je i otežan ulazak u šatore, nema poljskog WC-a pa nam Kamp 1 iz ove perspektive djeluje kao luksuzni smještaj. Vjetrovito je sve vrijeme. No tu se na sreću ne ostaje dugo, nakon dolaska, postavljanja šatora i ručka, ranije se ide na spavanje jer se prema planu budimo: sporiji dio grupe u 01:00 a drugi u 02:00 sata poslije ponoći. Doručak, punjenje termosica čajem, i polazak k vrhu. Na vrhu se nismo baš svi sastali kako je bilo planirano jer su neki došli prilično ranije u odnosu na druge i nisu mogli dugo ostati zbog vjetra, ali uglavnom smo bili tamo između 7 i 8 sati ujutro. Na vrhu se ne zadržavamo dugo, emotivno je, dijelimo sreću zajedničkog trenutka, fotografišemo se, plačemo, grlimo se, još koja fotka prije povratka. Vodiči stignu ispričati da je blizu Armenija, Azerbejdžan i Iran koji se zbog tame ne vide baš. Nakon toga, vraćamo se stazom koju prvi put zapravo vidimo jer smo je prvi put prošli noću i gledali uglavnom u gojzerice osobe ispred nas. Stižemo u visinski kamp, nakon tri do četiri sata, na osvježenje i kratki odmor. Potom pakujemo stvari i šatore koje ponovo nose konji do baznog kampa gdje se i sami spuštamo na ručak i pravi odmor. Tu smo se svi konačno naspavali. Ujutro, petog dana, nakon doručka i dugog zahvaljivanja i pozdravljanja s domaćinima u kampu pakujemo se i spuštamo u podnožje planine gdje nas čekaju kombiji za povratak u hootel u Dogubayazitu.

Šta je za tebe bilo najteže tokom ekspedicije?

– Meni je taj finalni uspon prilično teško pao, uz probleme s dijarejom, nedostatkom sna i iscrpljenošću već u prvom satu prilično me savladao umor i iscrpljenost a glavobolju mi je zadavalo kad god pogledam prema gore i vidim kolonu lampica koje se uspinju ispred i ne vidim im kraj. To su zapravo grupe koje su krenule prije nas sa svojim čeonim lampama. U svitanje kad smo se jasnije vidjeli Mirelu, koja je inače doktorica, rekla mi je da bih se možda trebala vratiti jer ne izgledam dobro i blijeda sam, a onda je to potvrdilo još nekoliko njih iz ekipe, premda tužna pristala sam da se vratim u visinski kamp. I tu zapravo počinje moj najintenzivniji doživljaj i Ararata i samog planinarenja. Podrška. Spremnost ljudi oko vas da vam pomognu da se vratite do kampa – to ne zaboravljate. Sigurno bih i odustala da nije bilo našeg divnog vodiča Yildirima. Nakon što sam mu opisala simptome iscrpljenosti, pospanosti i stomačne tegobe, on se raspitivao za glavobolju ili otežano disanje, kad smo ustanovili da nemam ništa od toga ali da mi nedostaje snage za dalje, on kaže da me može otpratiti do Kampa 1 i stići ekipu do vrha, ali doda da ništa od simptoma koje imam nije visinska bolest i da nije opasno pa ako želim da pokušam jer sam prošla 2/3 najtežeg puta. Mene to malo ohrabri, uz to da mi neki med s propolisom i matičnom mliječi i još nekim ljekovitim dodacima, fruktozni šećer i uspe mi dvije šolje čaja. I još mi posudi svoju jaknu jer me od slabosti počela tresti groznica. Ono po čemu ću zapamtiti tu borbu je snaga koja izdaje, teško i sporo pomijeranje prema vrhu koji mi se otvorio pred očima, povremeno njihanje kao da ću zaspati stojeći u trenucima kad se dan i noć razdvajaju, i prijateljsku ruku koju osjetim na leđima kao oslonac svaki put kad se čini da ću izgubiti ravnotežu. Dok smo vezali dereze na samom kraju uspona, na početku glečera, sunce je već izašlo. Tu u zavjetrini malo sam sjela naslonila se na ruksak i dvije – tri minute dremnula. Potpuno me oduševilo, kad sam ustala da nastavimo dalje, snaga mi se vratila. Plakala sam od tog trenutka do vrha, od sreće, od zahvalnosti.

I kakav je bio osjećaj dok si konačno stajala na vrhu?

– Ja sam zadnjih 500 metara do vrha hodala i plakala, od sreće i zahvalnosti nakon što mi se vratila snaga. Neko se požalio da ne može da fotografiše jer mu je hladno rukama, ali ja nisam osjećala hladnoću. Samo euforiju, istinsku sreću i zahvalnost. Znala sam da neću napustiti vrh prije nego se uslikam s novim prijateljem – Yildirimom, koji bez pretjerivanja nosi veliki dio zasluga za moj uspon na vrh. Na kraju, posudio mi je jaknu u kojoj sam stigla do vrha Ararata.

I koji je sljedeći vrh koji bi voljela osvojiti?

– Neka kao mantra Društva u raspadu, na koju me upravo podsjetila i Alma, jeste da mi ne osvajamo vrhove, nego vrhovi osvajaju nas i meni se to svidjelo kao ideja. Mi se penjemo i uživamo ljepoti kojom nas nagradi planina. Sad idu redovna sedmična planinarenja i druženja po našim planinama. Malo me sramota reći bila sam na vrhu Turske i Balkana, ali još nisam bila na najvišem vrhu BiH- na Magliću, tako da ima tu još mnogo za mene nepoznatog i u BiH. A gdje ćemo dalje ne znam i mnogo ne mislim o tome. Nadam se i radujem nekim novim ekspedicijama jednako kao i prvoj narednoj turi, druženju s divnim ljudima i zbrajanju impresija s Ararata. Valja sad svih tih 25 jedinstvenih iskustava prepričati iznova, ali sigurno je da smo svi bogatiji za vrijedno iskustvo koje nas je, uvjerena sam, barem malo popravilo i kao ljude.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.