TAEDIUM VITAE
Htio sam da govorim o njoj
Mislio sam da će riječi utrnule na papiru
Vrisnuti njenom ljepotom, ili
Snagom dječije volje za životom
Igrom.
Njene su usne kap jutarnje rose
Talasi Jadrana pjene se u kosi
O osmjehu pjesme pjevane su žudne
Evo i ja pjevam
Ja koji se borim s osjetima svojim.
Ljubavi su moje umirale
Nestajale, nudile se
I ti koja si tako blizu
I daleko u isti mah
Tu da osjetim ti dah
Predaleko sto zima u nizu.
Živim život bez ikakve nade
Vodim s tobom ljubav bez ljubavi
Sve se plašim
Očajavam
Čini mi se da su mi riječi toliko slabe
Klonule
Pokisle.
Mala!
Učini da Stvoritelj u meni oživi
Da starost mojih gorkih uspomena
Crne dame samoće
Najzad umre i uvene
A mladost, nova ljubav
Rodi se i odraste
Posljednje što je sirotinjski živjelo
Rođeno mojom čežnjom i tvojom neobzirnošću
Umire sa ovom pjesmom
Jer…Ne!
Ovo nije pjesma veselih slavuja
Uz koju se proljeće uspinje
Rađa
Ovo je krik crnih sila
Što kolaju grudima mojim.
SAMO TI
Ništa mi više trebalo ne bi
U noćima ovim
Osim tebe i vremena.
Ostajem k’o zgažena ruža
Na ovom putu za nadu
Gnjevan zbog truleži bremena.
Moja želja da nestanem
Zaboravim milo Lagatore
Minula je davno
Sad mi i potoci o ljubavi zbore
Dok žubore
A kućice trošne
Zvijezde u zrcalu njiva
Gore.
Pijani sveče
Zalud su bile moje simpatije
I luda želja
Majke za sinom, sestrice za bratom
Ostala je u Lagatorima
U izvorima.
Godine su mnoge prošle
Koraci mi bjehu žustri
Razdragani
Pred kućom tvojom šljivici pusti
Dobro mi znani.
Grobna je tišina
Al’ neko me zove
Tuđem pragu mami
Pogled se lomi na šljivovoj grani.
Nebesa! Ti!
Drhtave su ruke klonule niz tijelo
Spokojno ti vjetar mrsi bujnu kosu
Nestaju planine, prisoje se topi
Suza se bola spavaćicom prosu.
U avliji česma potmulo šapuće
Crne se kose rasule po licu
Kap sam vode na napukloj njivi
Vrhovi mi crni razdragano kliču.
Ljubavi moja
Musafir mi samo snovi
Roditelji bagremovi
A sve ostalo
Prijatelji, zdravlje, selena i sjena
Jerebasma kruška što nad krovom zri
Ti, samo ti.
POČINAK TUGE ZALJUBLJENIH
Tebi
Koja si majka slabosti
Što u smiraj dana
Miluju mi dušu.
Zabluda
Koju uzalud pokušavam da odagnam
Sve moje patnje
Malodušnost zore prema prvom pijetlu
Sve je uzalud.
Pobjeđuješ
Ostavljaš nejaku pticu ranjenu
Razapetu na hladnom mramoru.
Tražim
Zahtijevam
Zapovijedam
Voli!
Oživi to srce što je krvlju mojom
Gusul učinjeno
Nebrojeno puta.
Zagonetno ti smjeran pogled
Izgubljen u šumi Jasikovca
Bez slave
Bez moći
Pronaći ću
Pročitaću ga
S varkama dana kad akšamu pođe.
Tek kada ga nađoh
Shvatih da sam slijepac
Da su mi oči pokrivene grijehom
Ništa vidno
Pa ni sjaj u njemu
Ne vide.
Mjesecima zavjere
Kovali su džahili
Ali Boga niko nikada ne osramoti
Sramota je za čovjeka
Nepravda za pravovjerne
Od pamtivijeka.
Toliko smo se uživjeli
Jedno u drugo
Nepravde
Ni koraka dalje
Oprost samo od Boga tražim
A nikako da shvatim
Da osim tebe
Ja nikoga nemam.
Poroka nemam
Čovjek ih nikada
Svjestan neće biti
To su samo umišljeno besporočni
Izmislii
Boljima od sebe.
Izlaza nema
Iz ovog života
Kad god se poželi
Bekstvo u nepoznato
Kapija se nađe ali suviše kasno
Tad shvatimo da se život
Spustio niz konopce svoje
I na njihovim zavescima
Očekuje dan
Rastanka i proživljenja.
Svjestan sam
Težine govora svojih
Svoje trke za razumom
Sebe
Kao ptice grabljivice.
Pritisla me osveta života
Ognjevi i vrela
Kako protiv sebe?
Kako se otrgnuti od mučenja
A nepovrijediti
Neoskrnaviti
Ljepotu tvog tijela?
Omogući mi
Dozvoli
Da živim
I volim.
