Strah od Abdulaha Sidrana

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Obrazovani ljudi koji su konačno razobličili Gorski vijenac sada su njegovi izdajnici; doveli su ga ovaj u bezizlazan položaj – o, teško njemu! –, i on sada mora u svom bježanju objasniti kako je uopšte saznao o njima.
29C37DE9-CC65-44C9-AF0B-4D562FF45719
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Jedno od rijetkih osjećanja koje u trenutku mijenja naš um, naš karakter, jeste strah. Urođeno nam je, ne moramo se truditi da ga naučimo. Kroz razvoj možemo samo učiti čega nas treba biti strah. Recimo da čitav život provodite u prijateljstvu sa komšijama a onda iznenadne društveno-političke pretumbacije dovedu vašeg komšiju sa kamom u ruci na vaša vrata. Vaš um se u trenutku mijenja po pitanju čega vas treba biti strah.

Osjećanje straha kod živih bića u djeliću sekunde stvara amigdala, moždana struktura, koja ima zadatak da reagira na vanjski poticaj. Antilopa ugleda lava, amigdala daje komandu: bježi! Neuronski impulsi ne putuju u centar za analitičko mišljenje i donošenje zaključaka, već direktno u muskulaturni sistem (mišići i kosti) odgovoran za sprint ili borbu.

Osjećanje straha nas dovodi u smiješnu situaciju ako se ispostavi da je naša amigdala sasvim pogrešno odreagirala, jer je neku bezazlenu situaciju ocijenila kao smrtonosnu za nas, pa nas je natjerala na bježanje. Dok šetamo sa familijom stazama nekog parka, iz grma uz strašnu riku skoči lav na nas. Strah nas preplavi, ali nestane u trenutku kad shvatimo da je u pitanju snimanje TV- skrivene kamere.

Neopravdano osjećanje straha može kod posmatrača izazvati niz negativnih osjećanja – srama, prezira, gorčine, ljutnje…

Evo primjera:
Novinarka RTVCG Tamara Nikčević je uvela u studio ni krivog ni dužnog akademika Abdulaha Sidrana, posadila ga na optuženičku klupu, i sa dominantne pozicije – koju si je priuštila –, počela rešetati ubogog starca. Svojom tihom i glasovnom agresijom, svojim sugestivnim izjavama, a posebno insertima ciničkog smijeha (ne pitanjima, a, to ne!) suvereno je usmjeravala tok misli isprepadanog Avde, koji se borio sam sa sobom kako da ono o čemu ima jasne stavove okrene naopačke i artikulira ga ispred opasne Tamare.
– Interpretacije, koje slušamo posljednjih decenija, to je zaista nepodnošljivo! – prijeteće je podviknula razjarena Tamara, misleći na književne kritike Gorskog vijenca, koje se tu i tamo ponekad pojave u medijima.

Akademik je zanijemio. Očekivao je napad, ali projektil direktno u centar ga je izbacio iz sfere stvarnosti i književne teorije. Bljedilo na licu mu se pojača, pojave se neprijatne hladne kapi znoja uz gubitak glasa. Amigdala je dala komandu: bježi bolan, čovječe! I on počne bježati – prvo oprezno i lagano, a onda sve hrabrije i brže. Staza mu je već otprije poznata – to je put mahinacija i intelektualne akrobatike:
– Ima jedna važna stvar tu… (tuc-muc)… postoje ljudi mnogo kompetentniji od mene da tu stvar razlažu… (trt-vrt)… nećemo lako iz mišljenja obrazovanih ljudi, koji su u tu materiju temeljito ušli istjerati misao po kojoj je u Gorskom vijencu… (prc-Meduna)… na neki način… (hm-hm)… koncipirana ta ideja istrage.

Avdo izdavi sve ovo ne gledajući Tamaru, već sve u pod tražeći najkraći put prema spasonosnom izlazu. Obrazovani ljudi koji su konačno razobličili Gorski vijenac sada su njegovi izdajnici; doveli su ga ovaj u bezizlazan položaj – o, teško njemu! –, i on sada mora u svom bježanju objasniti kako je uopšte saznao o njima. Zato on drhtavim glasom i zamuckujući nastavlja objašnjavati teoriju obrazovanih ljudi, koji su u materiju Gorskog vijenca temeljito i protivzakonito ušli:
– Istraga jeste jednako onome što se devedeset druge dogodilo u cijeloj Bosni; pogrešno je smatrati da je genocid izvršen samo u Srebrenici, genocid je izvršen u cijeloj Bosni…
– Da, da, – sladostrasno uz osmjeh upada Tamara.
– Genocid je instrument cijelog tog ratovanja, njegove metode su identično primjenjivanje na cijeloj njenoj teritoriji.

Avdo uteče! Tamara se zadovoljno ponamješta u fotelji, a on počinje sa izlaganjem svog stava o Njegoševoj Istrazi poturica:
– Dakle, ovako: postoji zakon i u nauci i istoriji, a ja tvrdim da on važi i u književnosti, koji se zove kongruencija; to znači skladanje vremena. U ono doba, u kojem je vladika Petar Petrović Njegoš pisao nije čak ni govorio o svojoj epohi, nego je pomaknuo sto godina unazad. Pojmove iz našeg doba nemamo pravo projicirati u ono doba, moramo otići u ono doba, pa pojmove koristiti onakvim, kakvim su onda nosili smislove…

Tako akademik Avdo jednim bistrim i hrabrim potezom presječe Gordijev čvor zvani Gorski vijenac, i jednom zauvijek stavi tačku na tu zamršenu temu. Ili konačno umače dosadnoj Tamari, kim biler.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.