Tko drukčije kaže, kleveće i laže

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Čak i u akademskoj zajednici gdje barem postoji ideja zajedničkog konsenzusa dolazi do razilaženja u mišljenjima i različitih interpretacija
Tko drukčije kaže, kleveće i laže_62d0bb0b4b4a9.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Kako i zašto je došlo do toga da se fact-checkeri predstavljaju kao nepristrani i objektivni novinari koji “provjeravaju činjenice“ i drže monopol na Istinu, dok raspolažu istim resursima kao i većina drugih ozbiljnijih medijskih organizacija?

Tekstu koji ćete pročitati nedostaje kontekst, a djelomično je ili u potpunosti netočan. Da odmah to riješimo u početku, u skladu sa Sudom “infodemije“ u kojoj živimo. Izraz je skovan za vrijeme pandemije koronavirusa kako bi označio prezasićenost informacijama, medijski kupus u kojem živimo, nesposobni razlikovati prave i alternativne činjenice, istinu i fake news. Barem je tako bilo dok poput Supermena nisu uletjeli fact-checkeri. Oni se predstavljaju kao nepristrani i objektivni novinari – dakle, nije riječ o klasičnom novinarstvu već “provjeravanju činjenica“ koje smatraju preduvjetom demokracije i povjerenja građana u institucije.

“Nezavisna” medijska interventa?

Začetke fact-checkinga možemo pronaći još u 1980-ima za vrijeme predsjedničkih izbora u SAD-u, no o njemu u današnjem smislu riječi možemo govoriti od 2003. godine kada su u SAD-u osnovani FactCheck.org, a 2007. PolitiFact i Washington Post Fact Checker. Slične inicijative javile su se u to doba i u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Nizozemskoj. Neki fact-checkeri nastajali su kao dio postojećih medijskih struktura, dok su neki osnovani od strane nezavisnih novinara i nevladinih organizacija. Tako su u Hrvatskoj 2015. godine Hrvatsko novinarsko društvo i GONG pokrenuli Faktograf.hr, a u regiji nastaju i bratski portali Istinomjer.ba i Istinomer.rs. Iste godine u SAD-u osnovan je International Fact-Checking Network s ciljem povezivanja svjetskih fact-checkera pod isti krov.

Na taj vagon uskočio je i Facebook uspostavivši suradnju s nezavisnim fact-checkerima radi provjere informacija koje kruže Facebookom, Instagramom i Whatsappom. U Hrvatskoj je za to zadužen Faktograf, pa malo koji čitatelj već ne poznaje nekoga kome je barem jedna objava na Facebooku označena kao (djelomično) netočna ili kojoj “nedostaje kontekst“, a neki su u više navrata suspendirani s društvenih mreža na određeno vrijeme. Način na koji se Facebook u suradnji s fact-checkerima bori protiv dezinformacija je takav da se problematične objave prijavljuju i provjeravaju. Ako se potvrde kao “fake news“ – smanjuje im se doseg i publika, te dobivaju oznaku (djelomično) netočne informacije. Stranicama koje ih šire također se smanjuje doseg i oduzima mogućnost monetiziranja te oglašavanja sadržaja. Požalite li se na ovu odluku, žalbu će vam pregledati isti oni koji su je donijeli.

Više je razloga za nepovjerljivost spram onoga tko sam sebe pozicionira iznad drugih, uvjeren da je njegova istina jedina ispravna. Čak i u akademskoj zajednici gdje barem postoji ideja zajedničkog konsenzusa dolazi do razilaženja u mišljenjima i različitih interpretacija, što smo mogli vidjeti i tijekom pandemije. Isto je u politici, umjetnosti, Crkvi… Pa po čemu bi u novinarstvu situacija bila drugačija?

Veži konja gdje ti aga kaže

Počnimo od materijalne baze: kako očekivati objektivnost od proizvoda američke kuhinje koji radi pod palicom Facebooka? Uzmimo za primjer Faktograf jer je “naš“, premda je pogon za proizvodnju istine puno širi. Tako Faktograf financiraju NED (koji ovisi o Bijeloj Kući i američkom Kongresu), Državno tajništvo SAD-a tj. Buzin, Europska Unija, Europska komisija te Facebookov Third Party Fact-Checker program. A plaćamo ih i mi, građani, putem potpora AEM-a. Dovoljno je preletjeti članke vezane uz aktualni napad Rusije na Ukrajinu da bi se osjetila suptilna zapadnjačka nit. Kada se ne bave vojnim strategijama i sudovima kako Ukrajina nije isprovocirala rusku invaziju (fact-check fact-checka: izjava koja se “opovrgava“ u naslovu nije izjavljena) i kako bi se Hrvatska trebala baviti Ukrajinom, ili relativiziranjem uloge Azov bataljona i pozdrava “Slava Ukrajini“ na temelju izjava dvaju ukrajinskih povjesničara, fact-checkeri se bave trivijalnim temama i tračevima. Možda kako bi se stvorio dojam nepristranosti i prikrila šuma drvećem? Neka me netko fact-checka ako sam u krivu, no kako drugačije objasniti ovu ekskluzivu koja raskrinkava, eto, i anti-rusku propagandu: “Rusija ipak „nije poslala pretilog generala u rat u Ukrajini“. Fact-checkeri tako su još i saznali da pretili general nema 58 godina kako se dosad vjerovalo, već 67, a po njegovim aktivnostima na društvenim mrežama na kojima dijeli recepte i inspirativne citate – ništa ne upućuje na to da je na ukrajinskom frontu. Spavaš li mirno, Jelena Jurišić?

Čak i u člancima koji nemaju veze s ruskom invazijom na Ukrajinu, već samo perpetuiraju narativ korporativnog mainstreama (pa i onda kada ih “prozivaju“), što se može vidjeti i u korištenju iste terminologije, iskaču neprijatelji fact-checkerskih sponzora. Tako se recimo u članku “Netočno je da Google blokira informacije o cjepivima, GMO-u i lijekovima“ navodi kako Google doista nije nigdje službeno objavio da će ograničavati pristup anti-vakserskom sadržaju. Čitate li dalje od sugestivnog naslova, saznat ćete da Facebook i Youtube zato blokiraju opciju plaćanja anti-vakserskih oglasa, što je u svijetu marketinga i društvenih mreža ravno pokušaju onih turista od neki dan da voze kajak po buri oko Selca, pa ih otpuhalo do Krka. Čitate li dalje, vidjet ćete da članak ničim izazvan naprasno završava “studijom Američkog žurnala javnog zdravstva“ prema kojoj “neutemeljene rasprave o štetnosti cjepiva“ potenciraju – ruski botovi.

Sličan okršaj s “pro-ruskim botovima“ pod krinkom ispravljanja činjenica vezanih uz pandemiju koronavirusa dogodio se u proljeće 2021. godine. Tada je RTL objavio da se u Sarajevu žrtve pokapaju u masovnim grobnicama, a Faktograf.hr je vijest označio kao netočnu. Zanimljivo je da je RTL-ova “vijest“ u tom članku okarakterizirana kao “propust“, dok je prozivka RTL-a od strane portala Logično.hr okarakterizirana kao veći problem: “Dezinformatori s portala Logicno.com, jedan od glavnih izvora antivakserske propagande u javnom prostoru, iskoristili su propust RTL-a konstatiravši da se radi o “fašističkoj propagandi” s ciljem opravdanja “svoje fašističke agende i uvođenje besmislenog policijskog sata.” Dakle, prema Faktografu: mainstream medij RTL koji je samo sa svojim televizijskim kanalom na trećem mjestu po gledanosti u Hrvatskoj, proširi vijest o nepostojećoj masovnoj COVID grobnici u Sarajevu i to se zove “propustom“. S druge strane, Logično.hr – medijski mrav u usporedbi s RTL-om – prozove RTL zbog ovog “propusta“ i dobije mamićevsk… pardon, objektivnu i nepristranu fact-checkersku dijagnozu: dezinformatori, glavni izvor antivakserske propagande, pa maltene i medijsko-ratni profiteri.

Kreiranje istine u skladu s interesima sponzora odvija se bukvalističkim fact-checkanjem koje zadire u područje interpretacije i zaobilazi srž problema u rangu onoga da “UN ne promovira dobrobiti gladi“ ili da “antivakseri neosnovano uspoređuju borbu protiv COVID-19 s nacizmom“. Budući da se fact-checkeri vole žaliti da im nedostaje kontekst, spomenimo da je autorica teksta dvaput cijepljena, ne podržava ruski napad na Ukrajinu, ne čita portale koji zadiru u teorije zavjere i ne piše ovaj tekst za stolom ispod slike Orbana i Putina na zidu – za što se često optužuje one koji izraze skepsu prema ideji da postoji jedna istina i da su fact-checkeri njeni nosioci. Evo “normalnijeg“ primjera: Faktograf.hr je 8. srpnja ove godine objavio članak pod naslovom “Prosvjednike u Nizozemskoj ne uhićuje vojna policija, niti im konfisciraju traktore“ – samo dan nakon što su objavili članak “Da, farmeri u Nizozemskoj prosvjeduju. Ne, mediji to ne skrivaju“ koji završava medijskim izvještajem o tome kako je “policija zapucala na prosvjednike“. Dakle: pucaju, ali ne uhićuju. Huh, dobro je!

Tko je zadnji, neka ugasi svjetlo

Na kraju krajeva, nije toliko problem u političkoj agitaciji ili ideološkoj obojanosti koliko u skrivanju istih pod plaštem objektivnosti i nad-ideologičnosti “fact-checkinga“. Takav pretenciozni kompliment lakše bi se, a i dalje teško, mogao dati Wikipediji nego kolektivu novinara koji tvori samo još jedan medij u nizu, a koji se u proizvodnji Istine poziva na druge novinare koje je sam proglasio vjerodostojnim izvorom. Fact-checkerski portali raspolažu istim resursima kao i većina drugih ozbiljnijih medijskih organizacija. Njihova istina nije bogom dana niti proizlazi s trona na koji su se sami postavili, pa otkuda njihov monopol na Istinu i pozicija objektivnosti proizlaze? Objektivnost se gubi već u samom selektiranju tema i pitanja, pri čemu se ovaj proces ne manifestira samo u onome što se odabere, nego i u onome što se ne odabere – svjesno ili nesvjesno.

Fact-checking se danas također poistovjećuje s tzv. post-truth erom ili erom post-istine. Infodemijin bratski termin označava današnji svijet kao onaj u kojem ne postoje jasne granice između istine i laži. Točnije, za vijesti i informacije koje se plasiraju postaje manje bitno da su činjenično točne, dok se one koje igraju na osjećaje i osobna uvjerenja šire poput požara. Dalo bi se o tome da li je i sam pojam post-truth ere zavaravajuć jer je prikrpan na razdoblje Donalda Trumpa/pandemije/društvenih mreža, kao da nekredibilnost masovnih medija i institucija nisu otprije postojeći problem na koji se sad samo igra kreiranjem “nezavisnih provjeravatelja podataka“. U tom je smislu prikladan opis Rudija Dornbuscha da će “kriza dolaziti puno sporije no što mislimo, ali kad stigne, osjetit ćemo ju brže nego što smo mislili“, a radikalniji opis post-truth ere dao je povjesničar Timothy Snyder opisavši ga kao: pred-fašistički.

Ostaje pitanje koja je zapravo uloga fact-checkera. Istražiti činjenice i izvore, prenijeti istinite informacije – zar to nije nešto što bi svi mediji trebali raditi? Ofrlje prevesti i složiti kolaž od par kartica teksta s dva-tri izvora pa nalijepiti naslov koji nema veze sa člankom – zar to nije nešto što već (skoro) svi rade? Po čemu je onda bilo koji fact-checkerski medij predsjednik razreda?

Kada se konačno i nezavisni fact-checkeri kompromitiraju i izgube povjerenje javnosti (ako se to već nije dogodilo), hoćemo li onda uvesti checkere fact-checkera? Pa checkere checkera fact-checkera? Hoćemo li ih nazvati onime što zapravo jesu – novinarstvom ništa drugačijim, ni manje pristranim od onog u redakcijama od Glasa Slavonije do CNN-a i RT-a? Ne-ideološkom ideologijom, navodno politički neutralnom a zapravo duboko politiziranom? Ili ćemo postati dio poražavajuće statistike o nepovjerenju građana u medije: odustati od svega, zatvoriti butigu i zaključiti poput jednog druga kojeg je Faktograf blokirao na društvenim mrežama: “Žalosna je pomisao da se netko u 2022. godini informira u medijima.“

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.