Skretničari istine

Tendenciozno zaboravljanje i neznanje je nastavljeno, ali u potpuno drugačijem kontekstu.
Predrag Trokicić
Predrag Trokicić
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Odlomak iz autorkine knjige „25 godina (ne)suočavanja sa prošlošću – slučaj Srbija“, koja uskoro izlazi u izdanju Fabrike knjiga, uz podršku forumZFD-a.

Tokom juna 2022. godine Viši sud u Beogradu je potvrdio optužnicu Tužilaštva za ratne zločine protiv 4 hrvatska oficira ratnog vazduhoplovstva zbog ratnog zločina protiv srpskog civilnog stanovništva, učinjenog nakon operacije Oluja na Petrovačkoj cesti u avgustu 1995. Optužnica ih tereti za ubistvo 13 civila, od kojih su 6 bili deca.

Ova vest je u Srbiji prošla relativno nezapaženo. To je povod za podsećanje na podatke o stavovima građana Srbije o suđenjima za ratne zločine. Ona pokazuju da su građani tokom 25 godina od završetka rata sistematski zaboravljali ratne događaje na prostoru bivše Jugoslavije i sve manje verovali da se do istine, a zatim i pravde, može doći institucionalnim putem.

***

U Srbiji se posle 2000. kontinuirano istražuju stavovi građana o raspadu Jugoslavije, ratovima i zločinima iz ovog rata. Ta istraživanja su važna jer nam pokazuju raširene predstave i stavove o ratnim zločinima u svakodnevnom životu. Oni znatno utiču na izbor političkih predstavnika u Narodnu skupštinu. Ti predstavnici zatim povratno utiču na kreiranje dominantnog javnog stava o ratnim događajima.

Istraživanja o kojima je ovde reč su inicirali, sprovodili, a zatim objavljivali predstavnici civilnog društva. Drugih istraživanja nije bilo, za šta bi razlog mogla biti nezainteresovanost državnih institucija da se ozbiljnije bave odnosom građana prema ratnoj prošlosti. Ali, ima razloga da verujemo da su institucije vrlo zainteresovane, ali ne da istraže, nego da kreiraju poželjno mišljenje. Državne institucije su pokazale i naknadno odsustvo volje da već sprovedena istraživanja iskoriste u svrhu društvenih intervencija – političkih, obrazovnih, diplomatskih i drugih – koje bi doprinele zadovoljenju pravde i izgradnji osnova za trajni mir. Njima su rezultati istraživanja suštinski odgovarali.

Ovde ćemo posebno obratiti pažnju na stavove građana koje je istraživao i objavljivao Beogradski centar za ljudska prava (BCLJP),1 a zatim i na nedavno sprovedena istraživanja dnevnog lista Danas.2

Istraživanja BCLJP u periodu 2003-2006.

BCLJP je prvo istraživanje o stavovima građana objavio u maju 2003, posle usvajanja Zakona3 o saradnji s Međunarodnim tribunalom za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (u daljem tekstu: Međunarodni krivični tribunal, Tribunal, Haški tribunal, Haški sud). Nova istraživanja su uzastopno sprovedena i u narednim godinama. Tako smo dobili niz od 4 istraživanja u kojima je bilo moguće pratiti razvoj stavova građana o ratovima i ratnim zločinima.

Za razumevanje početnog istraživanja BCLJP važno je znati da je ono objavljeno po izručenju Slobodana Miloševića Haškom tribunalu 28. juna 2001. i nedugo posle početka suđenja Miloševiću, koje je u početku na nacionalnoj televiziji pratilo preko 60 odsto građana.

Imajući u vidu navedeni kontekst, pitanja iz istraživanja su prevashodno bila usmerena na odnos ispitanika prema Haškom tribunalu, karakteristike suda i poverenje u sud i sudski postupak. Ali se iz odgovora jasno da zaključiti i kakva je početna percepcija ispitanika o ratu, ratnim zločinima, optuženima za ratne zločine i kolektivnoj odgovornosti za učinjene zločine. Istraživanja iz 2004, 2005 i 2006. godine su, pored odnosa prema Tribunalu, uključila i istraživanje sećanja na rat, ratne događaje i zločine, kao i odnos ispitanika prema postupcima za ratne zločine pred domaćim institucijama i Haškom tribunalu.

Sva istraživanja su, što je od posebne važnosti za ovu analizu, obuhvatila i vezu stavova ispitanika sa njihovim političkim opredeljenjima.

Haški tribunal – od bezbednosne pretnje do problema malog značaja

U trenutku sprovođenja prvog istraživanja, u maju 2003. godine, građani su zauzeli stav da je Haški tribunal najveća bezbednosna pretnja za Srbiju. Ovakvo uverenje je delilo čak 40 odsto građana. Odmah iza Tribunala se našao NATO, za koji je 39 odsto građana verovalo da predstavlja bezbednosnu pretnju. Uprkos tome što je NATO bombardovanje Jugoslavije bilo još uvek sveže u pamćenju građana, kao i atentat na predsednika Vlade Srbije iz marta 2003, Tribunal je zauzeo prvo mesto na listi najozbiljnijih pretnji.

Doživljaj Haškog tribunala kao bezbednosne pretnje je 2003. bio najveći među pristalicama Srpske radikalne stranke (73 odsto) i Socijalističke partije Srbije (64 odsto). Pristalice Demokratske stranke Srbije su se neznatnom većinom slagale sa ovim stavom (52 odsto). Među pristalicama Demokratske stranke i tadašnjeg G17+ je bilo najmanje ispitanika sa ovakvim stavom, ali je i dalje više od četvrtine njihovih glasača Tribunal opažalo kao bezbednosnu pretnju.

Navedeni rezultati nam pokazuju ne samo početni usaglašeni osećaj građana, već i prilično saglasje u smislu njihove političke opredeljenosti. Uz određene razlike i odstupanja, najveće političke stranke su kod svojih birača izgradile konsenzus oko ovog pitanja, naročito kada je reč o strankama tzv. starog režima.

Posle 2003, istraživanja nisu registrovala promene u percepciji Tribunala kao bezbednosne pretnje po zemlju. Ipak, zaključno sa 2006. podaci su potvrdili da se, prema mišljenju ispitanika, saradnja sa Haškim sudom nalazi nisko na listi najznačajnijih problema. Saradnju sa Tribunalom je kao najveći problem 2004. označilo tek 10 odsto građana, a ovaj procenat je 2005. i 2006. bio još manji: 7 odsto.

Vidimo da od 2003. do 2006. ispitanici različito vide postojanje Tribunala i saradnju sa njim. Percepcija se kreće od ozbiljne nacionalne pretnje do manje važnog nacionalnog problema.

Mogući uzrok opadanja tenzija u stavovima prema Tribunalu možemo dovesti u vezu s promenom političkih okolnosti 2004. Posle republičkih izbora održanih u decembru 2003, u Narodnu skupštinu kao najbrojnija politička snaga ulazi Srpska radikalna stranka (SRS). Manjinsku podršku Vladi od 2004. do 2007. daje Socijalistička partija Srbije (SPS). Dakle, na političkoj sceni dolazi do ozbiljnog jačanja stranaka tzv. starog režima. Politika ovih stranaka prema Tribunalu se, čak i u istraživanjima o kojima je ovde reč, naziva antihaškom. S obzirom na to da je polazno istraživanje utvrdilo da su birači SRS (78 odsto) i SPS (76 odsto) najbrojniji zagovornici nesaradnje s Tribunalom, moguće je da je upravo promena političkih snaga u Skupštini relaksirala percepciju bezbednosne pretnje kod većine građana i gurnula saradnju s Haškim sudom na marginu prioritetnih društvenih problema.

Informisanost o organizaciji i radu Tribunala

Videli smo da su građani Haški tribunal 2003. doživljavali pre svega kao bezbednosnu pretnju. Ipak, u početnom istraživanju je 64 odsto građana tvrdilo da sebe smatra malo ili nimalo obaveštenim o radu Tribunala. Ovakav rezultat je u narednim godinama delimično promenjen, pa su ispitanici iz godine u godinu tvrdili da su neznatno bolje obavešteni. Ipak, zaključno sa 2006. više od polovine građana (57 odsto) i dalje je sebe smatralo malo ili nimalo upoznatim s organizacijom i načinom rada Tribunala.

Istraživanje iz 2004. je ustanovilo da uz slabu opštu informisanost 69 odsto građana ne prati tok suđenja u Hagu. Takođe, da su sa institucijom Tribunala najmanje upoznati i da suđenja najmanje prate mladi ispitanici (18-29), žene i građani nižeg obrazovnog nivoa. Ovi podaci su ostali nepromenjeni do 2006.

Sva 4 godišnja nacionalna istraživanja su težila da identifikuju da li se stavovi građana o Tribunalu tokom godina menjaju i ako da, u kom pravcu. Rezultat je pokazao da je promena bila pretežno u negativnom smeru, odnosno u smeru smanjivanja razumevanja i podrške za saradnju s Tribunalom.

Saradnja sa Haškim tribunalom

U početnom istraživanju 2003. godine 85 odsto ispitanika je smatralo da treba sarađivati s Haškim tribunalom. Ipak, samo 15 odsto njih je smatralo da je ova saradnja potrebna da bi se došlo do pravde. Razloge za podršku saradnji većina ispitanika videla je u uslovu za reintegraciju Srbije u svet i da bi se izbegle sankcije. Do 2006. podrška saradnji pada na 69 odsto. Treba napomenuti da je procenat onih koji smatraju da je saradnja potrebna zbog dostizanja pravde tokom 4 godine ostao stabilan (oko 15 odsto).

S druge strane, uprkos većinskom stavu o potrebi da se sa sudom sarađuje, građani su isto tako većinski smatrali da Srbija ne treba da sarađuje u nekim pojedinačnim slučajevima. Konkretno, da ne treba da sarađuje u pronalaženju Karadžića i Mladića iz dva dominantna razloga – zbog toga što veruju da oni nisu krivi za zločine za koje su optuženi i jer smatraju da u Haškom tribunalu neće imati pravično suđenje.

Izjašnjavajući se o tome da li optuženi treba sami, odnosno dobrovoljno da se predaju Haškom tribunalu, građani su u istraživanju 2003. većinski smatrali da treba da se predaju. Taj stav je u raskoraku s opštim stavom da država ne treba da sarađuje u pronalaženju odbeglih optuženika. Čini se da je ispitanicima bilo bitno da državne institucije ne budu te koje će optužene izvesti pred sud, ali da nemaju ništa protiv da se optuženi sami predaju. U istraživanju iz 2005. čak pronalazimo podatak da ispitanici (67 odsto) smatraju da državne institucije treba strpljivo da pregovaraju s okrivljenima o dobrovoljnoj predaji, ne bi li se izbegla hapšenja i izručenja.

Razlozi za podršku saradnji sve vreme ostaju pretežno pragmatični – integracija u svet i izbegavanje sankcija. Kontinuirano, sa 14 odsto na 19 odsto 2006. raste i broj građana koji smatraju da sa Tribunalom ne treba sarađivati ma koliko to koštalo zemlju. Podršku ovakvom stavu najviše pokazuju glasači SRS i SPS.

Dve trećine građana je 2004. misiju Haškog tribunala tumačilo nekom od teorija zavere sveta protiv Srba i Srbije. Kao dominantne oblike zavere, ispitanici navode uspostavljanje novog svetskog poretka na čelu sa SAD, optuživanje Srba da bi se opravdala NATO agresija na SRJ i svaljivanje krivice za sva ratna stradanja na Srbe, što bi Srbiju dovelo u zavisnost od međunarodne zajednice. Trećina ukupne populacije je 2004. verovala da će Haški tribunal ostvariti neku od navedenih misija. Istovremeno, ispitanici su većinski (57 odsto) odgovarali da ne znaju koji konkretan događaj je uticao na formiranje njihovog mišljenja o svrsi haških suđenja. Narednih godina nisu se detaljnije ispitivali stavovi o ciljevima haških suđenja.

Tokom 2005. prvi put se istražuje stav ispitanika o priznanju krivice okrivljenih Srba u Haškom tribunalu. Čak 73 odsto građana je smatralo da je do priznanja došlo zbog očekivanja da će im ono omogućiti umanjivanje kazne, a ne i zbog stvarnog preuzimanja odgovornosti i pokajanja. Ovakvo uverenje je 2006. umanjeno za 10 odsto, ali je i dalje ostalo većinsko.

Opšta podrška saradnji s Tribunalom iz oportunih razloga, težnja za uskraćivanjem saradnje u slučajevima Mladić i Karadžić, podrška ideji dobrovoljne predaje i privrženost teorijama zavere bez jasnih osnova dobro opisuju konfuziju u stavovima građana u početnim istraživanjima. Ta konfuzija je, čini se, uzrokovana svešću o neizbežnosti saradnje s Tribunalom, s jedne strane, ali i temeljnim nepoverenjem u sud i strahom od katastrofalnih i ponižavajućih ishoda takve saradnje po naciju, s druge.

Nepoverenje u Haški sud

Iako je većina građana u svim sprovedenim istraživanjima sebe ocenila kao nedovoljno informisane o Haškom tribunalu, malo je onih koji nisu imali mišljenje ili su odbili da izraze svoj stav o njemu. Prema prvom istraživanju, većina ispitanika (58 odsto) smatrala je da je Haški sud pristrasan i da je tužilaštvo koje je podiglo optužnice neobjektivno. Preko 80 odsto građana je smatralo da su optuženi srpske nacionalnosti u nepovoljnijem položaju u odnosu na sve druge optužene.

Tokom 2004. raste (sa 58 na 69 odsto) broj onih koji nemaju poverenja da će Haški tribunal optuženim Srbima suditi nepristrasno. Ista raširenost uverenja o nepravičnosti će se zadržati i tokom 2005. i 2006. Međutim, oni koji su promenili svoj stav ne mogu da navedu konkretan razlog za tu promene, te je najdominantniji odgovor da su suđenja „nerealna i nepravična“.

Upitani o tome u čemu se konkretno ogleda pristrasnost suda, ispitanici daju različite odgovore – da je najviše optuženih Srba, da je značaj optuženih Srba i njima izrečenih presuda veći u odnosu na druge optužene. Ispitanici na ovo pitanje daju i generičke odgovore, koji su gotovo identični postavljenom pitanju. Među takve odgovore spada i onaj da je sud pristrasan jer su optužnice neobjektivne i jer je sud manje objektivan prema Srbima. Takvi odgovori nam ne omogućavaju uvid u stvarne osnove uverenja o pristrasnosti. Ispitanici su se zadržavali na opštim odgovorima ili na odgovorima koji u pravnom smislu nisu indikacija pristrasnosti. Na primer, broj optuženih Srba ne može biti merilo da će sud u konkretnom slučaju biti pristrasan, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je za optuženja odgovorno tužilaštvo, a ne sud koji ne utiče na broj optuženih.

Imajući u vidu ovakve odgovore ispitanika, čini se da oni, slično kao i u drugim segmentima istraživanja, ne mogu da definišu konkretan osnov za svoj stav. Uprkos tome, gaje čvrsta uverenja da je sud pristrasan i neprijateljski nastrojen prema optuženima srpske nacionalnosti.

Stavovi o domaćim institucijama za ratne zločine

U istraživanju 2004. ispitanici su prvi put odgovarali na pitanja koja se tiču domaćih mehanizama za ratne zločine. Većini građana (58 odsto) bilo je poznato da u Srbiji postoje posebne pravosudne institucije za ratne zločine, ali među njima čak njih 64 odsto nije znalo o kojim institucijama je reč. Tokom 2005. i 2006. povećao se broj građana koji umeju da prepoznaju neku od specijalizovanih pravosudnih institucija za ratne zločine u Srbiji, mada zaključno sa 2006. i dalje više od polovine ispitanika nije umelo da ih prepozna.

Godine 2004. većina građana (96 odsto) smatrala je da je malo ili nimalo upoznata s radom domaćeg tužilaštva za ratne zločine. Ovakva ocena je uglavnom ostala nepromenjena tokom 2005. i 2006.

Uprkos neobaveštenosti o domaćim pravosudnim institucijama za ratne zločine i načelno niskom poverenju u pravosuđe, oko 70 odsto građana je smatralo da bi bilo bolje da se okrivljenima sudi u Srbiji. Kao razloge za taj stav građani uglavnom navode da bi suđenja pred domaćim sudovima bila pravičnija, da bi to ubrzalo postupak, kao i da bi postupak do donošenja presude bio efikasniji. Većina građana smatrala je da na presude domaćih sudova ne bi uticala nacionalnost optuženog i da bi većina medija o ovim suđenjima izveštavala objektivno.

Istovremeno, manje od polovine građana (43 odsto) verovalo je 2003. da bi domaće tužilaštvo imalo hrabrosti da pokrene sve potrebne postupke i da će sudije odoleti pritisku javnosti (46 odsto). Samo 32 odsto građana je verovalo da bi tužilac za ratne zločine mogao da odlučuje nezavisno od Vlade, odnosno od političkog uticaja. Ista uverenja građani su zadržali i tokom naredne dve godine.

Ispitanici su natpolovično (64 odsto) prepoznali da bi javnost morala da bude mnogo bolje informisana o radu domaćih institucija za ratne zločine, ali je ovaj procenat pao na 60 odsto do 2006. Tek oko 20 odsto ispitanika je smatralo da u medijima postoji dovoljno informacija za one koji žele da se informišu o ovoj temi. Taj procenat je do 2006. pao na 15 odsto građana koji smatraju da u medijima mogu da se informišu na adekvatan način. Sedamdeset dva odsto građana je smatralo da je medijsko prisustvo predstavnika tužilaštva za ratne zločine u javnosti nedovoljno da bi se upoznali s njegovim radom i aktivnostima.

Dakle, kada je reč o domaćim pravosudnim institucijama za ratne zločine, vidimo da ih građani nedovoljno poznaju, da nisu upoznati s njihovim radom i da smatraju da nemaju dovoljno prilika da budu bolje informisani. Uprkos tome, kao i većinskom nepoverenju u odvažnost i samostalnost tužilaštva i nezavisnost suda, gotovo dve trećine građana veruje da optuženima za ratne zločine treba da se sudi u Srbiji.

Imajući u vidu prethodno iznete dominantne stavove o Tribunalu, u kojima mnogi građani suđenja pred međunarodnim sudom vide kao planirano kolektivno poniženje i nacionalnu sramotu, možemo zaključiti da se suđenja pred domaćim sudovima, ma kakva ona bila, doživljavaju kao manje zlo i prilika da se neizbežno poniženje i sramota dogode na „domaćem terenu“ i time umanji obim njihovih negativnih posledica.

Da li suđenja mogu dovesti do utvrđivanja i prihvatanja istine?

Godine 2004. ispitanici su prvi put odgovarali na pitanje da li suđenja, bilo ona pred Haškim tribunalom ili domaćim sudovima, mogu dovesti do istine i njenog konačnog prihvatanja. Čak 75 odsto građana je smatralo da je suočavanje s događajima u ratovima važno za budućnost zemlje, ali su po razlozima za ovakav stav podeljeni u dve oštro suprotstavljene grupe. U prvoj (38 odsto) su oni koji smatraju da je suočavanje važno da bi pokazalo da Srbi nisu krivi i kako bi se skinula krivica s budućih generacija, dok su u drugoj grupi (37 odsto) oni koji smatraju da je suočavanje važno kako bismo prihvatili svoj deo odgovornosti i tako obezbedili bolju budućnost, dobre odnose sa susedima i mesto u međunarodnoj zajednici. Do 2006. se sa 75 na 64 odsto smanjio broj onih koji smatraju da je suočavanje s događajima u ratovima važno za budućnost zemlje. Među onima koji su i dalje iskazivali taj stav opstala je podeljenost na dve suprotstavljene grupe.

Godine 2004. većina građana (55 odsto) smatrala je da bi suđenja pred domaćim sudovima doprinela saznavanju istine. Ipak, tek 40 odsto je verovalo da bi javnost u potpunosti prihvatila svaku istinu koja se otkrije pred domaćim sudovima. Skeptičnost u pogledu otkrivanja istine i njenog prihvatanja se povećavala tokom naredne dve godine. U istraživanju 2006. tek 39 odsto građana je verovalo u mogućnost saznavanja istine sudskim putem, dok je samo 26 odsto smatralo da bi javnost u potpunosti prihvatila sudski utvrđenu istinu. Istovremeno, na 44 odsto je porastao broj ispitanika koji su smatrali da domaća suđenja ne mogu pomoći saznavanju istine, jer ona nikada neće stići do običnih građana.

Na pitanje da li smatraju da je moguće da na prostoru Jugoslavije dođe do novih sukoba, ispitanici u odgovorima 2004. većinski smatraju da to nije moguće. Međutim, čak 22 odsto građana je smatralo da je novi sukob moguć u narednih 10 godina, a 12 odsto da će to biti moguće onda kada „Rusija opet bude u vrhu svetskih sila“. Ovakvi odgovori pokazuju da je među ispitanicima postojala svest o nedovršenosti jugoslovenskog konflikta koji ima potencijal da ponovo eskalira, naročito ako se odnos između „velikih sila“ promeni.

U odgovorima o suđenjima kao putu do istine možda i najbolje vidimo fazu u suočavanju s prošlošću u kojoj se većina građana nalazila 10 godina od završetka rata. Ohrabrujuće deluje da je dve trećine građana tada smatralo da je suočavanje s događajima u ratovima važno za budućnost zemlje. Međutim, polovina tu budućnost vezuje za suočavanje sa sopstvenim zločinima, dok druga polovina – sasvim suprotno – suočavanje izjednačava sa dokazivanjem da Srbi nisu krivi. Tek tako bi se, veruju pripadnici druge grupe, skinula krivica sa budućih generacija. U ovim odgovorima, koji ostaju nepromenjeni tokom više godina istraživanja, možemo primetiti osnov duboke društvene podele koja opstaje do danas. Iako postoji konsenzus oko toga da buduće generacije treba osloboditi odgovornosti, ne postoji konsenzus oko toga da li se to može učiniti saznavanjem istine, uključujući i krivicu predstavnika srpskog naroda ili samo utvrđivanjem odsustva krivice optuženih Srba.

Indikativno je i da tek četvrtina ispitanika smatra da sudski utvrđena istina zaista može biti prihvaćena kao istina. Ovo ide u prilog prethodnom zaključku, da u vremenu o kome je ovde reč, većina građana nije bila spremna da se suoči sa svakom istinom, već samo sa onom koja je prihvatljiva, koju je u tom trenutku bila spremna da čuje.

Sećanje na rat, ratne događaje i ratne zločine

Istraživanje sprovedeno 2004. je obuhvatilo i pitanja o upoznatosti s događajima vezanim za ratove na teritoriji bivše Jugoslavije u periodu 1992-95, pošto je od početka ratova prošlo više od decenije.

Odgovori ispitanika su pokazali da je njihovo sećanje selektivno i da su stavovi prema ratnim događajima pristrasni u zavisnosti od toga ko je učinilac, a ko žrtva zločina. Znatno veći procenat građana je bio spreman da tvrdi da je čuo za ratni događaj, verovao da se on zaista odigrao i bio spreman da ga svrsta u ratne zločine onda kada su žrtve tog zločina Srbi. U događajima u kojima su učinioci zločina bili Srbi, bez obzira na lični identitet okrivljenog, ispitanici su bili skloniji da ne veruju da se takav događaj desio. Ukoliko i veruju da se desio, skloniji su da ga kvalifikuju kao neminovnost rata. Ovakvi stavovi su konzistentni u svim godinama u kojima su ispitivani.

Primera radi, 2004. godine 85 odsto građana je čulo je da su Hrvati ubili mnogo civila u vreme operacija Oluja i Bljesak, 82 odsto je verovalo da je to istina i 75 odsto da je to ratni zločin.  Sa druge strane, tek nešto više od polovine populacije je čulo da su paravojne jedinice i pripadnici JNA ubijali civile u Vukovaru, a samo 18 odsto građana je verovalo da je to istinit događaj i da je u pitanju ratni zločin. Slično tome, 71 odsto građana je čulo je da su Muslimani držali Srbe u logorima u BiH, 66 odsto je verovalo da je to istina, a 53 odsto je smatralo da je to ratni zločin. Nasuprot tome, tek polovina populacije je čula da je Sarajevo bilo pod opsadom preko 1.000 dana, a samo 16 odsto građana je verovalo da se opsada zaista dogodila i da je to ratni zločin.

Tokom 2005, broj onih koji su čuli da se dogodio zločin koji su učinili pripadnici srpske nacionalnosti je umanjen u proseku oko 5 odsto, da bi zatim ovaj broj 2006. uglavnom stagnirao. Jedini izuzetak od ovog pravila je sećanje na pogibije civila u Sarajevu, koje bledi značajno sporijim intenzitetom u odnosu na druge događaje.

Većina građana nije znala koliko je bilo stradalih i izbeglih u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije, ali je velika većina (84 odsto) smatrala da su Srbi podneli najviše žrtava i učinili najmanje zločina (71 odsto).4 Ovi rezultati se nisu bitnije promenili u istraživanjima 2005. i 2006.

U poređenju sa podacima iz 2001. o percepciji ratnih događaja,5 izuzev ratnih zločina u Srebrenici, znatno manji broj građana je izjavio da je čuo za ratne događaje na teritoriji SFRJ. Uz izuzetak pogibije civila od snajperskih napada u Sarajevu, smanjio se i procenat građana koji veruju da su se navedeni događaji zaista dogodili.

Odgovori o sećanju na ratne zločine potvrđuju da je Srbija do 2006. bila većinski nespremna da čuje o događajima i žrtvama u kojima su učinioci zločina bili Srbi, a žrtve druge nacionalnosti. U skladu sa ovom nespremnošću, razvili su se i mehanizmi negacije zločina koja se, između ostalog, manifestovala i kroz zaborav. Da je to zaista tako, pokazuje nam činjenica da domaći ispitanici nisu istim intenzitetom zaboravljali zločine koji su učinjeni prema Srbima, već je zaboravljanje bilo selektivno i usmereno samo na one događaje i činjenice koje je većina kolektiva prepoznavala kao neprijatne i neprihvatljive.

Istraživanje BCLJP 2009.

Beogradski centar za ljudska prava je 2009, posle trogodišnje pauze, sproveo novo istraživanje. To istraživanje je ovde izdvojeno kako zbog vremenske distance u odnosu na prethodna istraživanja i uvida u promenu stavova građana tokom tri godine, tako i zbog promene političkih okolnosti.

Naime, od 2008. je promenjen odnos snaga u Narodnoj skupštini. Stranke tzv. starog režima su oslabljene u odnosu na prethodni parlamentarni period. SRS više nije bila pojedinačno najjača politička snaga, dok je SPS ušao u Vladu u kojoj je dominantnu ulogu imala Demokratska stranka. Time je, uz kadrovske promene unutar stranke, SPS u očima javnosti donekle ublažio svoj ranije čvrsti antihaški put. Ovome je doprinela i činjenica da je Slobodan Milošević preminuo 2006. u Hagu, te za SPS saradnja sa Tribunalom u vezi sa suđenjem Miloševiću više nije bila aktuelna. Predsednik Republike u drugom mandatu bio je Boris Tadić, ujedno i predsednik DS. Predstavnici, ali i birači DS su od početka 2000-ih bili pretežno pozitivno opredeljeni prema saradnji sa Tribunalom. Stoga je izbor nove Vlade, sa istovremenim mandatom predsednika Tadića, mogao uticati i na stavove o ratovima i ratnim zločinima u opštoj populaciji.

Informisanost o radu Haškog suda i saradnji sa njim

Upoznatost građana sa organizacijom i načinom rada Haškog tribunala je u odnosu na prethodna istraživanja porasla, ali je 50 odsto građana i dalje bilo malo ili veoma malo upoznato sa njegovim radom. Čak 49 odsto ispitanika nije znalo da odgovori na pitanje koji su oblici saradnje Srbije sa Tribunalom, dok je trećina prepoznavala samo hapšenje i izručenje optuženih. Blizu dve trećine građana smatralo je da javnost ne dobija dovoljno informacija o postupcima za ratne zločine pred Haškim tribunalom – da te informacije u potpunosti nedostaju ili da se mediji ovom temom bave površno. Dugogodišnje odsustvo informacija se dobro ogleda i u odgovoru na pitanje: kome najviše verujete kada su u pitanju informacije o suđenjima za ratne zločine pred Haškim tribunalom? Ispitanici u 54 odsto slučajeva tvrde da ne veruju nikome, a tek trećina veruje medijima.

Procenat građana koji smatra da treba sarađivati s Tribunalom nastavio je da se smanjuje i 2009. je iznosio samo 55 odsto (nasuprot 85 odsto iz 2003). Deo populacije od 15 odsto koji smatra da s Tribunalom treba sarađivati da bi došlo do pravde, ostao je nepromenjen. Broj onih koji smatraju da ne treba sarađivati, ma koliko to koštalo zemlju, porastao je na 39 odsto (sa 14 odsto 2003).

Protivnici saradnje kao najznačajnije za svoj stav navode iste razloge kao i ranije – da je sud nepravedan, pristrasan i neobjektivan, kao i da optužuje i sudi samo Srbima. Ispitanici ostaju dosledni u oceni pristrasnosti suda i smatraju da su optuženici srpske nacionalnosti u lošijem položaju od ostalih (70 odsto) i da je sud naklonjen optuženima svih drugih nacionalnosti.

Kada je reč o pojedinačnim predmetima, više od trećine građana nije znalo da navede za šta je optužen Radovan Karadžić, dok je nešto više od trećine prepoznavalo da je optužen samo za genocid. Natpolovična većina (62 odsto) protivila se Karadžićevom hapšenju i izručenju, a većina (55 odsto) je smatrala i da Karadžić nije kriv za zločine koji mu se stavljaju na teret. Iste odgovore ispitanici daju i u slučaju Mladić.

Upitani o motivima nekih haških optuženika da priznaju krivicu, povećan broj ispitanika u odnosu na početna istraživanja smatra da je do priznanja došlo zbog pritiska tužilaštva i suda ili zbog očekivanja blaže kazne. Samo 8 odsto građana je smatralo da je do priznanja došlo zbog stvarnog osećaja krivice i iskrenog pokajanja.

Iako su građani na izborima glasali za političke stranke koje su bile naklonjene ili makar naklonjenije procesu suočavanja s prošlošću u odnosu na stranke starog režima, prethodna brižljivo građena uverenja o Haškom tribunalu kao nacionalno pristrasnom, sa kojim zbog toga ne treba sarađivati, nastavila su da se produbljuju. U međuvremenu ispitanici nisu postali značajno bolje informisani o radu Tribunala, niti o konkretnim postupcima, ali to ih nije sprečavalo da se sve oštrije protive hapšenjima i izručenjima domaćih optuženih.

Treba primetiti da su stranke tzv. starog režima do 2008. stavove građana koristile za legitimizaciju svoje antihaške politike. Na ovom pitanju je građen konsenzus vlasti i građana. Promenom političkih okolnosti, nova vladajuća većina je nasledila javno mnjenje koje je bilo pripremljeno jedino i samo za protivljenje saradnji sa Tribunalom. Zbog toga je bilo koji postupak u pravcu saradnje ili otvaranja ratnih tema vodio gubitku političke podrške i potencijalnom povratku stranaka starog režima na vlast.

Da li suđenja mogu dovesti do utvrđivanja i prihvatanja istine?

Godine 2009. broj onih koji smatraju da suđenja pred Tribunalom neće doprineti saznavanju istine porastao je na 54 odsto. Kao osnovni razlog za taj stav ispitanici navode da prava istina nikada neće doći do građana. U prethodnim istraživanjima smo videli da su građani bili skeptični prema sudski utvrđenoj istini, odnosno nisu verovali da ona može biti opšteprihvaćena. U ovom istraživanju se prvi put pojavljuje većinski stav o mističnoj ratnoj istini, onoj koja je po svojoj prirodi takva da nikada i ne može doći do običnog stanovništva.

Dok su u početnim istraživanjima ciljevi rada Tribunala za dve trećine građana bili povezani sa nekom od teorija zavera, nepunih 10 godina kasnije podaci pokazuju da su se i sami ratni događaji u svesti ispitanika transformisali u sličan oblik teorije zavere – nedokučivu istinu koju običan čovek ne može da sagleda, niti dokaže. Ovakav stav, o istini koja je nesaznatljiva, logično vodi ka zaključku o nepostojanju potrebe da se istina utvrđuje u bilo kakvom formalnom postupku. To potvrđuje i podatak da je 2009. čak 71 odsto ispitanika tvrdilo da suđenja pred Haškim tribunalom ne mogu da doprinesu procesu pomirenja u regionu.

Stavovi o domaćim institucijama za ratne zločine

U istraživanju iz 2009. većina građana smatra da je pravosudni sistem Srbije sposoban za suđenja za ratne zločine, ali tek trećina smatra da je potpuno sposoban za tako nešto.

U odnosu na 2006. broj građana koji je malo ili nimalo upoznat sa radom domaćeg tužilaštva za ratne zločine porastao je sa 50 na 79 odsto. Preko 70 odsto građana nije znalo da navede nijedno suđenje za ratne zločine koje se odvija pred domaćim sudovima. Blizu polovine ispitanika (44 odsto) smatralo je da iz medija ne dobija dovoljno informacija o postupcima za ratne zločine pred domaćim pravosudnim organima. Dodatnih 14 odsto smatra da se mediji ovim temama bave bez ulaženja u suštinu problema.

Građani su podeljeni oko toga da li tužilaštvo za ratne zločine ima hrabrosti da pokrene sve potrebne postupke, uključujući i one protiv visokih oficira vojske i policije. Njih 45 odsto smatra da Tužilaštvo nema hrabrosti da pokrene sve postupke, dok preko 20 odsto ne zna odgovor na ovo pitanje. Tek četvrtina veruje da je tužilac za ratne zločine samostalan u svom radu, a više od polovine veruje da radi pod direktnim uticajem vlasti. Svemu ovom treba dodati i stav ispitanika da pripadnici vojske i policije nisu spremni da otkriju pojedince iz svojih redova koji su činili ratne zločine.

Većinski stav, da domaće pravosuđe i druge državne institucije ne ulivaju poverenje kada je reč o sposobnosti da sprovedu suđenja za ratne zločine, u odnosu na prethodna istraživanja, samo se produbljivao. Sumnje u nezavisnost rada domaćih sudova za ratne zločine vidimo i kada ispitanici odgovaraju na pitanje šta misle o presudama domaćih sudova u kojima je utvrđena krivica optuženih Srba. Iako većina veruje takvim presudama, čak 39 odsto i u ovom slučaju misli da je postupak sa takvim ishodom morao biti nepravičan.

Ovi podaci potvrđuju prethodno iznetu tezu da su suđenja za ratne zločine pred domaćim institucijama za većinu građana manje zlo od suđenja pred međunarodnim sudovima. Iz odgovora ispitanika je jasno da oni ne veruju u sposobnost ni jednih ni drugih da utvrde istinu i ne samo to – oni prvi put većinski tvrde da im je istina, kao običnim građanima, nedostupna nezavisno od aktivnosti bilo kog suda.

Sećanje na rat, ratne događaje i ratne zločine

Kao i u prethodnim istraživanjima, mada procentualno nešto manje u poređenju sa 2006, ispitanici (77 odsto) smatraju da je u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije srpski narod podneo najviše žrtava. Ispitanici smatraju da su Slovenci učinili najmanje zločina, dok su odmah iza njih Srbi. Prema mišljenju većine, najviše zločina su učinili Hrvati i Albanci.6 Takvi rezultati su konstanta od početka istraživanja.

Slično kao i u istraživanjima do 2006, građani su najbolje informisani i najviše veruju u istinitost događaja u kojima su stradali Srbi, uključujući i uverenje da su ti događaji ratni zločini. Kada je reč o zločinima koje su učinili pripadnici srpskog naroda, postoji blagi porast onih koji su čuli za ove događaje, naročito kada su u pitanju zločini nad civilima u Vukovaru, Sarajevu i u Srebrenici. Godine 2009. je 77 odsto ispitanika izjavilo da je čulo za zločin u Srebrenici.

Iz navedenog je jasno da se 2009. donekle zaustavio proces kolektivnog zaboravljanja. Međutim, imajući u vidu sve druge odgovore ispitanika, ovo sećanje opstaje zajedno sa nepoverenjem u međunarodne i domaće pravosudne institucije, nepoverenjem u sve izvore informacija i uverenjem da „običnom građaninu“ istina o događajima kojih se građani sećaju nikada neće biti dostupna.

Saradnja u regionu i proces pomirenja

Kao 2006, isti broj građana (66 odsto) smatrao je da je suočavanje sa događajima u ratovima važno za budućnost zemlje, sa istim podeljenim razlozima za taj stav – suočavanje koje bi trebalo da pokaže da Srbi nisu krivi i suočavanje kako bismo prihvatili svoj deo odgovornosti.

Godine 2009. ispitanicima je prvi put postavljeno pitanje da li onima koji su kršili ljudska prava barem na neko vreme treba zabraniti mogućnost da vrše javne funkcije. Čak 81 odsto ispitanika se složilo sa tim predlogom, iako u istraživačkom pitanju nije precizirano da ratni zločini predstavljaju jedan od najtežih oblika kršenja ljuskih prava. Stoga se i u samom istraživanju navodi da u tumačenju podataka treba voditi računa o tome da nije jasno šta ispitanici podrazumevaju pod kršenjem ljudskih prava.

Građani su podeljeni i oko pitanja da li suđenja pred domaćim sudovima doprinose procesu pomirenja – tek trećina smatra da doprinose, dok nešto više njih (45 odsto) smatra da ona ne mogu doprineti procesu pomirenja. Istu podeljenost primećujemo i kada su u pitanju izvinjenja državnih zvaničnika – oko 40 odsto građana smatra da ona doprinose pomirenju, a isto toliko da ne doprinose. Većina (60 odsto) smatra da izvinjenja treba da budu obostrana.

Možemo zaključiti da 2009. većina građana i dalje priželjkuje suočavanje sa ratnim događajima zarad budućnosti, ali da mesto tog suočavanja sve manje vide u sudski utvrđenoj istini. Ispitanicima je takva istina sumnjiva ne samo sa stanovišta autentičnosti, već i sa stanovišta sposobnosti da donese kakvo-takvo pomirenje među nekada zaraćenim stranama. Ideja regionalnog pomirenja i izvinjenja im je bliska, ali samo ako su ovi gestovi recipročni, odnosno obostrani.

Istraživanja dnevnog lista Danas 2017. i 2020.

Dnevni list Danas je tokom 2017. i 2020. sproveo dva istraživanja sa ciljem da utvrdi u kojoj meri su građani Srbije obavešteni o ratovima, ratnim zločinima i suđenjima za ratne zločine. Ova istraživanja su u znatnoj meri uporediva sa istraživanjima Beogradskog centra za ljudska prava sprovedenima do 2009. Istraživanja iz avgusta 2017. i novembra 2020. ovde posebno izdvajamo ne samo zbog njihove aktuelnosti, već i zbog toga što su sprovedena na nešto drugačiji način nego prethodna – putem ličnog intervjua „licem u lice“. Ova istraživanja nam nude noviji i metodološki drugačiji uvid u stavove građana.

Informisanost o suđenjima za ratne zločine

Većina ispitanika, 59 odsto, 2017. je smatrala da je pretežno loše informisana o suđenjima za ratne zločine, dok je 2020. ovaj procenat porastao na 63 odsto. Sličnu percepciju ispitanici imaju i kada je u pitanju opšta obaveštenost o suđenjima za ratne zločine, mada su 2020. bili nešto kritičniji prema sopstvenoj informisanosti u odnosu na opštu neobaveštenost.

Objektivnost medija u izveštavanju o pitanjima povezanim sa suđenjima za ratne zločine većina ocenjuje kao nepostojeću, malu ili osrednju (62 odsto 2017. i 66 odsto 2020). Građani većinski smatraju da RTS treba da prenosi suđenja za ratne zločine, u celini ili u najvažnijim segmentima (54 odsto 2017. i 53 odsto 2020).

Ispitanici se dominantno (55 odsto 2017. i 54 odsto 2020) ne informišu o ratovima i suđenjima za ratne zločine, dok se oni koji to čine informišu najviše putem televizijskog programa (32 odsto 2017. i 31 odsto 2020). Internet se nalazi na drugom mestu sa tek 10 odsto građana koji koriste ovaj izvor za informisanje o ratnim temama.

Takvi rezultati nam pokazuju da su građani prilično svesni svoje i nacionalne neinformisanosti o ratnim temama, a naročito o ratnim zločinima. Ali vrlo jasno definišu da mediji nisu objektivni u izveštavanju o ovim pitanjima. Pozitivnu promenu u pravcu poboljšanja sopstvenog informisanja građani su izrazili natpolovičnim očekivanjem da nacionalna televizija, odnosno javni servis, prenosi suđenja za ratne zločine koja su u toku.

Stavovi prema Haškom tribunalu

Objektivnost Haškog tribunala dve trećine građana i dalje ocenjuje kao nepostojeću, malu ili osrednju. Ovaj rezultat je u skladu sa procentom onih koji su od 2003. do 2009. smatrali da je Haški sud pristrasan. Na pitanje šta konkretno zameraju Tribunalu – 43 odsto ispitanika 2017. ostaje bez odgovora, dok oko 16 odsto navodi antisrpski karakter suda i neobjektivnost. U ukupnom rezultatu, zamerke na rad tribunala ima 45 odsto svih ispitanika (uz napomenu da su te zamerke opšteg i nedovoljno specifičnog karaktera), dok većina, odnosno 55 odsto ovakve zamerke nema.7

Ispitanici tvrde da je Tribunal malo ili nimalo doprineo saznavanju istine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji (45 odsto 2017. i 51 odsto 2020), dok oko trećine smatra da je sud to uspeo prilično, donekle ili delimično.

Natpolovična većina ispitanika (53 odsto 2017. i 52 odsto 2020) smatra da domaći sudovi treba da nastave suđenja za ratne zločine i posle prestanka rada Tribunala, a 63 odsto da arhiva Haškog tribunala treba da bude dostupna građanima Srbije.

Ovde se takođe može uočiti znatna promena u odnosu na stavove do 2009. Iako i dalje opstaje dominantno negativni stav prema Haškom tribunalu, većina ispitanika nema konkretne zamerke na njegov rad. Uprkos višedecenijskoj lošoj reputaciji Tribunala u javnosti, 2020. oko trećina građana smatra da su suđenja u određenoj meri doprinela saznavanju istine. Određenu dozu optimizma sa stanovišta mogućeg suočavanja sa prošlošću donose i većinski stavovi o otvaranju i dostupnosti arhiva Tribunala i potrebi za nastavkom suđenja za ratne zločine po prestanku njegovog rada.

Stavovi o domaćim institucijama za ratne zločine

U istraživanju 2017. više od dve trećine građana (79 odsto) ne ume da navede neku od domaćih pravosudnih institucija za ratne zločine, dok je 2020. ovaj procenat neznatno pao, na 74 odsto. Kada je u pitanju informisanost o suđenjima za ratne zločine ispitanici ne znaju da navedu barem jedan događaj za koji se sudi ili se sudilo pred domaćim sudom za ratne zločine (85 odsto 2017. i 90 odsto 2020).

Uprkos neinformisanosti, većina ispitanika (61 odsto 2017. i 81 odsto 2020) vođenje postupka protiv optuženih za ratne zločine u Srbiji ocenjuje kao loš ili osrednji. Posebno nepoverenje građani gaje prema tužiocu i sudijama koji sude za ratne zločine, koje samo 9 odsto građana ocenjuje kao prilično objektivne i nepristrasne.

Najveći broj građana, oko polovine (47 odsto 2017. i 54 odsto 2020) slaže se sa idejom o otvaranju državnih arhiva iz 90-ih godina prošlog veka, da bi se saznala istina o prošlosti, utvrdila sudbina nestalih i sudilo odgovornima za ratne zločine. Samo 15 odsto građana ne podržava ovu ideju. Natpolovični broj ispitanika (52 odsto) podržava ideju da države regiona sarađuju u suđenjima za ratne zločine.

Ovde takođe primećujemo odgovore koji mogu predstavljati potencijal za društvenu promenu. Iako temeljno neobavešteni o suđenjima u toku i bez poverenja u pravosudne institucije (što se može dovesti u vezu i sa opštim nepoverenjem u pravosudne institucije), polovina građana je saglasna sa idejom otvaranja domaćih arhiva i saradnjom u regionu zbog utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine.

Sećanje na rat, ratne događaje i ratne zločine

Gotovo polovina ispitanika (47 odsto 2017. i 54 odsto 2020) navodi da ima saznanja o tome da su Srbi podneli najveći broj žrtava u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Ipak dobar deo njih ne zna odgovor na ovo pitanje (41 odsto 2017. i 23 odsto 2020). Kada ove rezultate uporedimo sa onim do 2009, vidimo da se percepcija Srba kao najvećih žrtava rata održala, ali da se procentualno smanjuje (sa 77 odsto 2009. na 54 odsto 2020). Kada su u pitanju saznanja o tome kom narodu pripadaju oni koji su počinili najviše zločina, većina ispitanika ne zna odgovor na ovo pitanje (52 odsto 2017. i 41 odsto 2020). Poređenja radi, u istraživanju 2009. gotovo da nije bilo ispitanika koji su tvrdili da ne znaju odgovor na ovo pitanje.

U istraživanju 2017. 40 odsto ispitanika nije znalo odgovor na pitanje šta se desilo u Srebrenici u julu 1995, dok je 44 odsto dalo odgovore koji bi se mogli definisati kao tačni (ubistva, ubistva Muslimana, genocid). Šezdeset četiri odsto nije znalo šta se dogodilo na poljoprivrednom dobru Ovčara, dok je samo 26 odsto dalo odgovor da su se dogodila ubistva ili ubistva Hrvata. Sedamdeset jedan odsto ispitanika nije znalo da pruži odgovor na pitanje koji je grad bio pod opsadom 4 godine, dok je samo 23 odsto reklo da je to bilo Sarajevo. Osamdeset dva odsto nije znalo da navede procenu broja nestalih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Čak 83 odsto nije znalo koja su mesta masovnih grobnica u Srbiji, a 94 odsto nije znalo da navede gde su se tokom rata nalazili logori u Srbiji. Slični odgovori, uz određene manje oscilacije su dati i tokom istraživanja 2020. Ove oscilacije istraživači su pripisali prisustvu ili odsustvu informacija o pojedinim događajima u medijima, ne i dubljim ideološko-vrednosnim opredeljenjima ispitanika.

Indikativno je da čak 52 odsto ispitanika 2017. nije znalo da navede mesta na kojima su učinjeni ratni zločini nad srpskim stanovništvom. Ovakav rezultat se znatno razlikuje od rezultata istraživanja do 2009, kada su neznanje i zaborav obuhvatali samo događaje u kojima su učinioci zločina bili Srbi, dok su se sećanja na događaje u kojima su Srbi bili žrtve pojačavala.

Kada je u pitanju odnos prema spomenicima kao simbolima sećanja, manjina građana (18 odsto 2017. i 23 odsto 2020) smatra da treba podići spomenik civilnim žrtvama koje su stradale od udara srpske vojske i policije.

Pitanje sećanja na rat, naročito u situaciji kada znatan broj ispitanika tvrdi da ne zna odgovore na ključna pitanja o prošlosti, nužno nas dovodi do pitanja obrazovanja kao institucionalnog mesta sećanja. U istraživanju 2017. trećina građana je smatrala da je dobar predlog da se u nastavu istorije ili građanskog vaspitanja uvrste sudski utvrđene činjenice o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, dok je oko 40 odsto građana bilo ambivalentno prema ovom predlogu (ne zna, bez odgovora, predlog nije ni loš ni dobar). Tokom 2020. je broj onih koji smatra da je ovaj sadržaj potrebno uvrstiti u obrazovni sistem povećan na 40 odsto. Nešto više od trećine građana (35 odsto 2020) se izričito protivilo ovom predlogu.

Stavovi o odgovornosti i rehabilitaciji ratnih zločinaca

U poslednjim istraživanjima je dve trećine ispitanika smatralo da osumnjičenima za ratne zločine ne treba dozvoliti da obavljaju državne funkcije (71 odsto 2017. i 75 odsto 2020). Preko dve trećine ispitanika smatralo je da nije prihvatljivo da osuđeni za ratne zločine aktivno učestvuju u političkom životu (77 odsto 2017. i 78 odsto 2020). U istraživanju 2020. ovo pitanje je prošireno, pa je 74 odsto građana odgovorilo da je neprihvatljivo da se iz budžeta Srbije finansira izdavanje knjiga čiji su autori pravnosnažno osuđeni za ratne zločine.

Ovakav rezultat je u korelaciji sa odgovorom iz 2009, kada je 81 odsto ispitanika smatralo da onima koji su kršili ljudska prava barem na neko vreme treba zabraniti mogućnost da vrše javne funkcije.

Navedeni i izričiti stavovi većine ispitanika, o neprihvatljivosti političke aktivnosti optuženih i državne rehabilitacije osuđenih ratnih zločinaca, ohrabrujuća je sa stanovišta suočavanja s prošlošću. Ona ukazuje na distancu ispitanika prema optuženima i osuđenima za ratne zločine. Ova distanca stoji nasuprot kreiranoj političko-medijskoj slici o široko prihvaćenoj glorifikaciji ratnih zločinaca (primera radi, prilikom „čuvanja“ grafita sa likom Ratka Mladića u Beogradu).

***

U rezultatima istraživanja iz 2017. i 2020. o kojima je ovde reč vidimo postepeni povratak ideji da se istina o ratnim dešavanjima na prostoru bivše Jugoslavije može utvrditi sudskim putem. Postoji vidljiva podrška predlogu da ovakva suđenja budu emitovana na nacionalnoj televiziji i nastavljena pred domaćim sudovima i posle prestanka rada Haškog tribunala. Važno je naglasiti da su ti stavovi formirani praktično bez državne intervencije i uloženog institucionalnog truda. Odnosno, rezultati su mogli biti mnogo povoljniji da je ovakve intervencije bilo, naročito u sistemu obrazovanja.

Temeljno građena loša reputacija Haškog tribunala je opstala, ali je do 2020. u dobroj meri okrnjena, čak u meri da većina građana ništa ne zamera Tribunalu i podržava otvaranje i dostupnost njegovih arhiva.

Takozvano navijačko sećanje ili selektivno sećanje u istraživanjima Danasa je uglavnom rezervisano za stavove o tome ko je bio dominantna žrtva, a ko dominantni učinilac ratnih zločina. Tendenciozno zaboravljanje i neznanje je nastavljeno, ali u potpuno drugačijem kontekstu u odnosu na period 2003-2009.

Naime, struktura ispitanika 2017. i 2020. je sasvim drugačija od strukture ispitanika do 2009. U ispitivanjima o sećanju na ratove i ratne zločine tokom poslednjih istraživanja u značajnijem broju su učestvovali ispitanici koji tokom sukoba na prostoru bivše Jugoslavije nisu bili rođeni ili su tada bili bebe. U izveštaju istraživača 2020. se čak navodi da „bismo gotovo mogli da kažemo da je reč o generaciji očeva i majki i generaciji njihove dece“.

Istraživanja pokazuju da je upravo obaveštenost tema u kojoj odgovori ispitanika najviše zavise od starosti ispitanika. Gotovo da postoji pravilnost – navode autori istraživanja – pa su mlađe generacije daleko manje obaveštene od starijih. Najveća je razlika između najmlađih (18-24 godine) i onih koji danas imaju između 45 i 64 godine, a koji su u ratnoj deceniji imali između 15 i 35 godina. Odnos između pretežne obaveštenosti i pretežne neobaveštenosti, kod „generacije sinova i ćerki“ iznosi 20 odsto prema 62 odsto, dok je on u generaciji očeva i majki 45 odsto prema 50 odsto.

U tom smislu, kontinuirani zaborav savremenika ratova do 2009. se, s vremenom, transformisao u neznanje generacija koje u ratnim sukobima nisu učestvovale ni kao savremenici, a samim tim ni kao direktni učesnici – bilo da je reč o fizičkom učešću u ratovima ili političkom učešću u donošenju odluka.

Politički skretničari istine

Razvoj stavova građana o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, ratnim zločinima i suđenjima optuženima za ratne zločine od 2003. do 2020. se, kao što smo videli, pretežno kretao u nepovoljnom smeru. Najkraće rečeno – u suprotnom smeru od suočavanja s prošlošću. Dvadesetpetogodišnjicu završetka rata u Bosni građani dočekuju sa slabim sećanjem i temeljnim neznanjem, te s uverenjem da su institucije koje utvrđuju odgovornost za zločine nesposobne da utvrde istinu, ali i pretežno nepravične prema Srbima koji su bili najveće žrtve rata i koji su učinili najmanje ratnih zločina.

Posle uvida u istraživanja ostaje pitanje – šta je građane navodilo da se prilično sinhrono udaljavaju od ideje „savladavanja prošlosti“ tokom više od dve decenije. Na ovo su istraživanja javnog mnenja mogla da daju tek početni i delimičan odgovor.

Godine 2006. građani su prvi put odgovarali na pitanje: kada treba saopštiti i istine neprijatne za nas u vezi sa ratnim događajima, ko bi trebalo da ih iznese? Ispitanici su tada smatrali da ovakve istine u prvom redu treba da saopšte političari (32 odsto), a zatim svedoci i predstavnici medija. Godine 2009. većina (52 odsto) dala je sličan odgovor, da neprijatne istine treba da saopšte državni organi, odnosno Vlada. Istovremeno su većinski (52 odsto) zaključili da Narodna skupština uopšte ili uglavnom ne doprinosi pomirenju u regionu, dok je trećina isto tvrdila za Vladu Srbije.

U istraživanjima iz 2017. i 2020. ova tema nije istraživana, ali je jasno da u ovom periodu počinje da dominira objektivno neznanje koje može biti otklonjeno samo državnom obrazovnom politikom. Za takvu politiku je neophodna politička odluka i podrška.

Odgovori dati 2009. nam pokazuju da su političari, odnosno političari koji čine Vladu, adresa sa koje je, po mišljenju građana, u prve dve decenije od završetka rata mogla da dođe istina, pa čak i ona neprijatna. Mogli bismo čak reći da su, u datoj situaciji, s takvim zadatkom i očekivanjima, političari i Vlada bili mesto poverenja. Ali to se nije dogodilo. Političari uglavnom nisu saopštavali neprijatne ratne istine. Kako su govorili o ratu i ratnim zločinima zaključno sa 2020. ključna je tema analize koja sledi.

Fabrika knjiga, jesen 2022.

 

________________

  1. Istraživanja su sprovedena 2003, 2004, 2005, 2006 i 2009.
  2. Istraživanja su sprovedena 2017. i 2020.
  3. Pun naziv Zakon o saradnji Srbije i Crne Gore sa međunarodnim tribunalom za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine („Sl. list SRJ“, br. 18/2002 i „Sl. list SCG“, br. 16/2003).
  4. Ispitanici veruju da su jedino Slovenci učinili manje ratnih zločina od Srba.
  5. U cilju praćenja promena, u istraživanju 2004. korišćeni su rezultati istraživanja javnog mnenja Srbije, „Istina, odgovornost i pomirenje“ koje je Strategic Marketing realizovao za B92 u maju 2001.
  6. Pitanje je uključivalo zločine učinjene zaključno sa 1999.
  7. Ovo pitanje nije ponovljeno u istraživanju 2020.
The following two tabs change content below.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.