Dritanova retorika

Srebrenica je postala poligon na kojem se rješavaju crnogorski, ali i šire regionalni odnosi.
Dritanova retorika genocida_62ce18082aa34.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Jučer se obilježilo 27 godina od srebreničkog genocida. Komemoracija i dženaza žrtvama zločina koje su snage Vojske Republike Srpske pod vodstvom Ratka Mladića počinile nad podrinjskim Bošnjacima, već odavno nije posvećena tim žrtvama i njihovim obiteljima, nego bosanskohercegovačkoj i regionalnoj dnevnoj politici. Tako je bilo i jučer. Dan poslije 11. jula većina medijskih reakcija i komentara na društvenim mrežama posvećena je crnogorskom premijeru Dritanu Abazoviću i njegovom govoru na samoj komemoraciji i rečenici: “Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima, i nisu ga počinile vojske nego politike, politike zla, politike smrti i politike prevara.”

Bez ikakvog interesa da branim mladog crnogorskog političara čije su političke ambicije očito veće nego njegovi politički i retorički kapaciteti, njegova izjava je tek nespretan i nemušt pokušaj da o Srebrenici govori u univerzalnom, a ne nacionalnom diskursu. Međutim, loš izbor riječi i rečenične konstrukcije i to upravo tog 11. jula i to baš na mjestu na kojem su se događala smaknuća bošnjačkih dječaka i muškaraca, a i poraz međunarodne politike zaštite “zaštićene zone”  Srebrenica, od Abazovića je u par sekundi napravilo “albanskog četnika” i trbuhozborca politika Aleksandra Vučića i službene Srbije.

Ubrzo je pretis lonac crnogorskih političkih tenzija koje traju još od izbora u kolovozu 2020. eksplodirao na mjestu koje je najmanje prikladno za to. Srebrenica je postala poligon na kojem se rješavaju crnogorski, ali i šire regionalni odnosi: kriza tamošnje vlasti i parlamentarne većine, involviranje službenog Beograda u unutarnje odnose u Crnoj Gori i ostatku regiona, potpisivanje temeljnog ugovora kojim se uređuju odnosi između države (Crne Gore) i Mitropolije crnogorsko-primorske (Srpske pravoslavne crkve), Otvoreni Balkan, bosanskohercegovački izbori i što sve ne.

Intencije mladog Abazovića da vješto manevrira između svega toga svakako postoje, ali teško je povjerovati da je došao u Srebrenicu na nagovor svojeg tobožnjeg političkog oca Aleksandra Vučića da izvrijeđa žrtve, Bošnjake. A tako bi nekako glasila ekstremna verzija kritika i osuda Abazovićevog govora. Odnosno one jedne njegove rečenice izvučene iz konteksta ostatka govora koji je u skladu s prigodom i očekivanjima.

Međutim, Abazovićeva izjava, koliko god bila izraz retoričke nespretnosti ili stilske ograničenosti, ipak je simptomatična. I to ne zato što je dokaz da je Abazović vučić u janjećoj koži, nego jer pokazuje tu stalnu tenziju između nacionalnog i univerzalnog diskursa o genocidu, odnosno o  žrtvama. Naime, Abazović je pokušao da o Srebrenici progovori kroz univerzalističke i pomalo apstraktne termine poput ljudi (umjesto Bošnjaka) kao žrtava ili politika (umjesto konkretne Vojske Republike Srpske) kao izvršioca genocida. I umjesto da time poentira, njegova jedna rečenica je izazvala snowball efekt i postala primjer negiranja činjenica vezanih za genocid u Srebrenici u kojem su ljudi ubijeni baš zato što su Bošnjaci. Pritom je upravo to stalno pregovaranje između genocida kao temelja nacionalnog identiteta i genocida kao temelja zaštite globalnih, univerzalnih ljudskih prava nešto što je karakteristika suvremenih komemorativnih praksi i politika i na postratnom Balkanu.

Prema sociologinji Lei David i tezama iz njene knjige “Prošlost nas ne može izliječiti”, upravo nacionalni diskurz i potreba da se genocidi (i Srebrenica, ali i Jasenovac) i njihovo žrtvoslovlje iskoriste u izgradnji nacije ili pak nacionalne politike uvijek na kraju prevladaju. A Abazovićev pokušaj da jednom rečenicom preskoči taj zov nacionalnog i zakorači u univerzalno, trijumfalno je fejlao izazvavši reakcije koje pokazuju da što godine prolaze, to jačaju tendencije nacionalizacije kulture sjećanja. I to pogotovo u društvima u kojima ne postoje ni sistemska politika pomirenja, a ni infrastruktura koja bi to omogućila; u društvima u kojima se svaki zločin i svaka žrtva može lako iskoristiti i postati zalog za neke nove, buduće i tuđe žrtve.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.