Đački sastanak

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Suze su bile njene. Sjećala me se iz osnovne škole – prepoznala me nakon četrdeset godina.
Fotografija: Peščanik
Fotografija: Peščanik
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Opet sam u Potočarima. Imena uklesana u bijelom mermeru ista su. Mijenjaju se slike koje prizovu. Danas tražim drugove iz osnovne škole. Skoro svi su ovdje. Alfabetski rasuti, pa ih skupljam koračajući s kraja nizova uklesanih u kamenu. Zastajem. Čitam. Šutim.

Saib Ibrahimović, ispisan je ispod imena njegovog oca Sakiba. Kao i mnogi drugi očevi, sinovi i braća, ubijeni su u julu 1995. Razmišljam da li su ubijeni zajedno, na istom mjestu ili su završili na različitim stratištima i u različitim masovnim grobnicama?! Siječe mi dah misao da su možda stajali jedan pored drugog dok su vrele kugle hitale ka njima. Saib je moj prvi školski drug. Upoznali smo se prvog dana škole u prvom razredu. Dodijeljeni smo jedan drugom kao školski drugovi. Nekim sličnim abecednim redom, kao što je redano i ovdje u Potočarima, stavili su nas istu đačku klupu.

Prvu školsku godinu, dijelili smo tu klupu i (p)ostali pravi drugovi. Saib je bio dobar fudbaler. Pogotovo golman. Birao me u svoj tim na velikim odmorima, a ja sam mu pomagao oko matematike i pisanja. Jedini u razredu imao je narančastu odnosno crvenu kosu, lice posuto istobojnim pjegama i nebeski svijetloplave oči. Jednog vikenda sam, kod Saiba, kao sedmogodišnjak prvi put samostalno išao u goste – na spavanje. Saib je živio u malom selu nedaleko od Drine, oko tri kilometra od moje kuće. Bio je to izlet u drugačiji svijet. Upoznao sam Saibovu familiju: oca, majku, nanu i njegovu mlađu sestru. Upoznao sam i psa Pandžu, kratkonogog umiljatog jazavičara, na kojem sam mu ponajviše zavidio. Saibova mati je napravila krompirušu od narendanog krompira. I to mi je bilo novo otkriće: moja majka je sjeckala krompir u kockice. Kasnije sam tražio da i moja mati pravi pitu od narendanog krompira. Nije to bilo isto. Niti sam ikada kasnije jeo onako dobru krompirušu kao kod Saibove kuće.

Gledam u Saibovo ime u Potočarima i prisjećam se naših đačkih uspomena. Ne znam u koliko fragmenata u sjećanju još uvijek živi taj stidljivi dječak plamene kose? I u koliko dijelova je bilo razbacano njegovo tijelo u masovnim grobnicama? Kad su ga ekshumirali, mogli su ga lako prepoznati po toj kosi – samo jedan do dva posto ljudi na svijetu ima Saibovu boju kose. Uvijek kad sretnem te rijetke crvenokose ljude diljem svijeta, sjetim se Saiba, svog prvog školskog druga.

Nastavljam okupljati svoj razred. Tu pri kraju, na desnoj strani, pod slovom U je Uzunović Dahmo. I on je, kao i Saib, ispod imena svojeg oca Amila. Ista pitanja o njihovim zadnjim trenucima vrte mi se u glavi. Dahmo je bio najveći među nama pa je već u petom osnovne izgledao kao gimnazijalac. Tako se i ponašao, bio je ozbiljan i odrastao. Ne znam kako je dobio nadimak Fićo, ali smo ga svi tako zvali. Nije se ljutio i blagonaklono se odnosio prema nama kao djeci koja tek trebaju nadoći. Sjećam se da sam odlazio i Fićinoj kući, kao i on mojoj, iako smo živjeli nekoliko kilometara dalje jedan o drugog. Džananović Esnaf bio je iz istog sela kao i Fićo. I on je ovdje, u lijevom dijelu spomen ploče. Prije nekoliko godina jedna plavokosa žena me zaustavila u Sarajevu i predstavila se kao Esnafova mlađa sestra. Prepoznao sam Esnafa u njenim crtama lica. Suze su bile njene. Sjećala me se iz osnovne škole – prepoznala me nakon četrdeset godina. Pričali smo o Esnafu. I nama. Esnaf je bio plavokos, kao i sestra, sa zvrkom na čelu što ga je činilo uvijek prirodno začešljanim nastranu. Sjedio je u trećoj klupi do prozora s Esadom Hasanovićem. I Eso je ovdje u Potočarima. S ocem Hakijom. Eso je bio odličan fudbaler, možda i najbolji u razredu.

Avdić Fahrudin zvani Fajko bio je najbolji matematičar u našoj generaciji. Imao je odličan smisao za humor. Sjećam se njegove bijele glave kako viri iz plavog školskog mantila i dobacuje dosjetke u pravom trenutku. Skoro po pravilu genocida, i Fajko je ubijen sa svojim ocem, čije se ime Mehmed, zbog abecednog reda, nalazi na 42. mjestu ispod Fajkinog. Avdići su među najbrojnijima ovdje u Potočarima.

Naš drug Sejdinović Selman je pod slovom S. Dijelili smo klupu jedne školske godine. Bili smo i rođaci s majčine strane. Selman je u Potočarima s ocem Sejdalijom i šest godina mlađim bratom Sabitom. U pohodu našim ubijenim podrinjskim zavičajem sjetim ih se i dok prolazim pored zarasle ruševine njihove kuće u Sejdinovićima. Sjetim ih se u selu kojeg više nema.

Rođaci Aljkanović Đemo i Ševal u dugom su nizu Aljkanovića. Đemo je tu sa svojim dvije godine starijim bratom Nijazijom, a Ševal s ocem Hasibom. Đemo i Ševal najčešće su sjedili zajedno u klupi. Iako prvi rođaci, mnogi su mislili da su rođena braća. Džemo je bio odličan učenik, Ševal vrlodobar. Obojica svima odlični drugovi.

Ovdje su skoro svi naši učitelji i nastavnici: Halilović Jusuf, Džananović Mevlid, Džananović Zikret, Salihović Redžo.

I Hajrudin Bečić je tu. Moj komšija. Radio je kao nastavnik u našoj osnovnoj školi, a kasnije i kao profesor jezika u srebreničkoj gimnaziji. Nastavničku karijeru započeo je nekoliko godina nakon mog završetka osnovne. Upamtio sam ga kao pedagoga od koga sam najviše naučio u tom periodu svog života. Hajrudin je pripadao generaciji s kraja 50-ih. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, bio je u grupi mladića koje je Šipad stipendirao kao polaznike Srednje šumarske škole i Šumarskog fakulteta u Sarajevu.

Međutim, Hajrudina je zanimala književnost puno više nego drveće, šume i mahovine. U Sarajevu je pisao za razne časopise. Bio je dio avangardne scene – buntovnih studenata. Skupljao je knjige. Donosio ih je u torbama i njima punio roditeljsku kućicu. Za mene, dječaka koji je bio opsjednut čitanjem, Hajrudinova kuća je bila veća i važnija od Aleksandrijske biblioteke. U školi kada sam pročitao sve dostupne klasike i dječje pisce, Hajdrudinova biblioteka me je upoznala sa svijetom suvremene književnosti.

Prve romane Milana Kundere, one bijelih korica koje još ponekad vidim u antikvarnicama, pročitao sam upravo kod Hajrudina. Onda bih s njim pričao o pročitanom. U tim diskusijama, tretirao me kao ravnopravnog sugovornika. Jednom sam mu pokazivao neke svoje pjesme. Davao mi je pohvale i komentare. Kazao je da u meni vidi budućeg pisca. Pri kraju osnovne škole, kada sam se prijavio za srednju vojnu gimnaziju u Beogradu, odgovorio me od te namjere riječima: „Vojna škola će ubiti pisca u tebi“. Da ga nisam poslušao vjerovatno bi me ta vojna škola ubila ovako ili onako.

Hajrudin je u toku opsade Srebrenice nastavio biti podrška i uzor učenicima kojima je predavao. Mnogi od njih su ovdje u Potočarima. Ime jednog Hajrudinovog učenika nije na kamenoj ploči – Nedžad Avdić, jedini je preživio vlastito strijeljanje. Nedavno je konačno napisao svoju memoarsku knjigu Ja, Haški svjedok. U njoj je bitno mjesto posvetio Hajrudinu Bečiću, svom ratnom profesoru jezika u srednjoj školi u opkoljenoj Srebrenici.

Čitajući Nedžadovu vrijednu knjigu saznao sam za Hajrudinovu sudbinu. Zajedno s svojim kolegom Siručić Muhidinom, srebreničkim profesorom matematike, Hajrudin je, nakon pada Srebrenice, nekako dospio na drugu stranu Drine, u Srbiju. Možda su se pouzdali u neke predratne prijatelje i kolege iz Ljubovije ili su jedini spas vidjeli s te strane Drine? Možda im taj dio Podrinja na srbijanskoj strani učinio manje opasnim od neprohodnih šuma i planina prema Tuzli? Njihove nade i namjere nećemo saznati. Nikad. Ono što pouzdano znamo je da su 29. jula 1995. godine, službenici policijske stanice u Ljuboviji isporučili zarobljene Hajrudina Bečića i Muhidina Siručića takozvanom MUP-u RS, na graničnom prijelazu Bratunac-Ljubovija. O primopredaji zarobljenika napravljen je i službeni zapisnik broj 28-203/95, kojeg su potpisali Vidoje Radović i Zoran Sević. Po prelasku u Bratunac, Hajrudin i Muhidin ubijeni su. O tome nije napravljen zapisnik. Zapisnik o njihovim posmrtnim ostacima ekshumiranim u masovnoj grobnici napisan je puno godina kasnije.

Volio bih imati snage, vremena i znanja da opišem sve svoje školske drugove – onakve kakve ih pamtim, mimo abecednog reda – njihove osmijehe i naše đačke anegdote. Volio bih svoje napisane knjige dodati u onu Hajrudinovu biblioteku i zahvaliti mu se što me je nekad davno pustio u svoj svijet knjiga. U tom svijetu satkanom od riječi, njegove me riječi nikada nisu prestale pratiti. Meni su samo ostale riječi kojima čuvam svoje školske drugove od zaborava, izvlačim ih iz masovnih grobnica i mezarja i vraćam u naše đačke klupe. Da ne budem sam. Da nisu sami.

Tekst objavljen na portalu istraga.ba, 11. jula 2022.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.