27 godina u javnom diskursu Srbije

Fotografija: Peščanik
Fotografija: Peščanik
Tri suda, dva međunarodna i jedan domaći, utvrdila su, u više postupaka pred različitim sudskim većima, da je u julu 1995. u Srebrenici počinjen genocid.
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Izvodi iz digitalne kolekcije Fonda za humanitarno pravo „Srebrenica u javnom diskursu Srbije“.

Vojska Republike Srpske (VRS), na čelu sa Ratkom Mladićem, ušla je 11. jula 1995. u Srebrenicu koja je tad imala status zaštićene zone UN. Od 11. do 16. jula pripadnici srpskih snaga streljali su oko 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice, muškaraca i dečaka, na više lokacija u opštinama Srebrenica, Bratunac i Zvornik. Oko 25.000 žena, dece i starih raseljeno je iz Srebrenice.

Desetak muškaraca koji su preživeli masovna streljanja, ali i mnogi drugi svedoci zločina, svedočili su pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Forenzički izveštaji, presretnuti razgovori i brojni drugi dokumenti koji govore o planiranju i razmerama zločina razmatrani su u dokaznim postupcima suđenja za Srebrenicu.

Tri suda, dva međunarodna i jedan domaći, utvrdila su, u više postupaka pred različitim sudskim većima, da je u julu 1995. u Srebrenici počinjen genocid.

Izveštavanje u julu 1995.

U vreme napada na srebreničku enklavu, svi mediji u Srbiji izveštavali su o ovom događaju. Ulazak VRS u UN zaštićenu zonu u srpskoj štampi uglavnom je nazivan „ulaskom Srba u Srebrenicu“,7 a dejstva VRS u Srebrenici kao borbu protiv muslimanskog terorizma i samoodbranu.

Pojedini listovi, poput Naše Borbe, ali i Dnevnika, pa i Politike u jednom julskom broju, prenose izjave u kojima se deportacija izbeglica iz Srebrenice i način na koji je VRS postupala sa njima nazivaju „etničkim čišćenjem“,13 itd. Gotovo svim tekstovima o optužnicama koje su objavile Večernje novosti zajedničko je insistiranje na tome da su one usmerene protiv celog srpskog naroda.

U julu 2000, mediji poput dnevnog lista Danas počeli su da izveštavaju o komemoracijama žrtava Srebrenice i zahtevima za procesuiranje optuženih – bez dovođenja u pitanje samog zločina i njegovih razmera.

Pad Miloševića – bez jasnog otklona od nacionalizma

Nakon pada Miloševića, saradnja sa MKSJ, ali i odnos prema ratnim zločinima uopšte, postali su tačka raskola unutar koalicije DOS i u celom društvu. Nacionalistički deo intelektualne elite otvoreno je stao u odbranu optuženih za ratne zločine i značajno doprineo širenju narativa da je suočavanje sa prošlošću antisrpski čin.

Prva presuda za genocid u Srebrenici je prvostepena presuda generalu VRS Radisavu Krstiću, koju je MKSJ doneo 2. avgusta 2001. Državni zvaničnici Srbije nisu javno komentarisali. I pored ove presude, zločin u Srebrenici je u medijima označavan uglavnom kao „masakr u Srebrenici“,presudu po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid. Ovom presudom je utvrđeno da su snage bosanskih Srba u Srebrenici u julu 1995. godine počinile genocid nad bosanskim Muslimanima. Utvrđeno je da je SRJ imala značajan uticaj na bosanske Srbe i da su postojale jake političke, vojne i finansijske veze između SRJ s jedne, i Republike Srpske i VRS s druge strane. Međutim, sud je smatrao da subjekti koji su počinili genocid nisu imali svojstvo organa SRJ, te da genocid nije počinjen po nalogu ili pod kontrolom SRJ, pa se u presudi zaključuje da SRJ nije počinila genocid u Srebrenici. Ipak, MSP je presudio da SRJ nije učinila sve što je mogla da spreči genocid u Srebrenici, kao i da nije učinila dovoljno po pitanju krivičnog gonjenja optuženih, pa je stoga odgovorna za kršenje Konvencije o genocidu.

To što je Srbija presudom MSP oslobođena jednog dela optužbi stvorilo je prostor za medijsku manipulaciju činjenicama. Presudu su zvaničnici u Srbiji, ali i mediji, dočekali sa zadovoljstvom, ističući samo njen oslobađajući deo. Na naslovnim stranama osvanuli su slavodobitni naslovi: „Srbija nije kriva za genocid“, „Srbija oslobođena optužbi za genocid“, „Srbija nije kriva“, itd. Ovi naslovi prećutkivali su osuđujući deo presude i time stvarali lažnu sliku kod čitalaca, iako se osuđujući deo po pravilu pominjao u nastavku tekstova.

Tadašnji ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Drašković istakao je da je ovom presudom „skinut pečat genocidnosti“ sa srpskog naroda – iako srpski narod nikada nije bio optužen, što je pravno i nemoguće. Nešto slično je tvrdio i potpredsednik DS Dragan Šutanovac, rekavši da je „dobro za sve koji žive u Srbiji da naša zemlja nije označena kao genocidna“, jer u suprotnom „mi bismo svi bili žigosani“.

„Istorijsko pomirenje“ DS i SPS i hapšenje Karadžića

Da bi nakon izbora 2008. formirala vladu, DS je morala da uđe u koaliciju sa SPS. Novi koalicioni partneri potpisali su Deklaraciju o političkom pomirenju, u kojoj nije bilo reči o ratnim zločinima i tranzicionoj pravdi. Tako se stranka Slobodana Miloševića vratila na vlast posle nepune decenije od završetka ratova.

Samo dve nedelje nakon formiranja nove vlade, uhapšen je Radovan Karadžić, jedan od dvojice u to vreme najtraženijih haških optuženika, optužen, između ostalog, za genocid u Srebrenici. Karadžić je uhapšen u Beogradu, gde je godinama živeo pod lažnim identitetom.

Reakcije na hapšenje bile su raznovrsne, čak i u okviru vladajuće koalicije. Predsednik Srbije i predsednik vlade, obojica iz DS, pozdravili su ovo hapšenje, pre svega kao dokaz privrženosti Srbije međunarodnom i domaćem pravu i njene posvećenosti ispunjavanju međunarodnih obaveza. Međutim, koalicioni partner SPS izdala je saopštenje u kojem se navodi da se ova stranka „protivi izručivanju građana Srbije [MKSJ-u], i pored toga što je saradnja sa tim sudom međunarodna obaveza Srbije“. Takođe, u saopštenju se ističe da Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije, na čije je čelo nekoliko nedelja pre toga došao lider SPS Ivica Dačić, „nema nikakve veze sa lociranjem i hapšenjem Karadžića“.

Lider DSS Vojislav Koštunica je ovaj događaj doveo u vezu za pritiskom međunarodne zajednice da Srbija prizna nezavisnost Kosova, a tadašnji generalni sekretar SRS Aleksandar Vučić izjavio je da je vest o hapšenju „jeziva vest“ i da je Srbija „na putu nestanka“: „Tadić je učinio sve da Srbija nestane i da ljudi koji su simbol patriotizma nestanu“,rasprave koju je prenosio RTS, protivnici Deklaracije (osim LDP) nastojali su da ospore sudski utvrđene činjenice u vezi sa srebreničkim genocidom (broj žrtava, način na koji su ubijeni, itd), insistirali su na istovremenoj osudi zločina prema Srbima i upozoravali da je Deklaracija usmerena protiv Republike Srpske i srpskog naroda. Predstavnici vladajuće koalicije, kao predlagači teksta, nastojali su da istaknu da su zločini uvek individualni i da Srbija nikada neće zaboraviti „svoje žrtve“.

Hapšenje Mladića

Ratko Mladić je, kao i Karadžić, uhapšen u Srbiji. Nakon hapšenja, koje se dogodilo 26. maja 2011, predsednik Tadić je, po običaju, hapšenje sagledao kroz prizmu evropskih integracija Srbije. „Pokazali smo da želimo u Evropu i da želimo da podignemo svoj kredibilitet u međunarodnoj javnosti“, rekao je. Njegov koalicioni partner i tadašnji ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić govorio je isključivo o operativnim aspektima hapšenja kao policijske akcije. Hapšenje Mladića je najoštrije osudila opoziciona, ali tada još uvek parlamentarna SRS koja je Mladića nazvala „srpskim junakom“, a njegovo hapšenje „jednim od najjačih udaraca srpskim nacionalnim interesima i državi Srbiji“.

Decenija SNS vlasti

SNS je, odvojivši se od ultra-desne SRS, nastojala da se deklarativno odvoji i od ratnohuškačke prošlosti i da se predstavi kao proevropska partija desnog centra. U to je, bar delimično, uspela da ubedi međunarodnu zajednicu.

Kada je reč o odnosu prema prošlosti, SNS je ostala nacionalistička stranka koja forsira etnocentrične politike sećanja. U komemorativnim praksama države mesta ima samo za srpske žrtve, dok se ostale žrtve ignorišu ili poriču. Pokušaji utvrđivanja krivice pojedinaca i prihvatanja odgovornosti državnih institucija za ratne zločine uvek se predstavljaju kao pokušaji nametanja kolektivne krivice srpskom narodu i kao napadi na Srbe.

U ovom periodu, kada je reč o Srebrenici, javlja se i jedna nova vrsta poricanja, a to je poricanje da presude za genocid uopšte postoje: dakle, ne osporava se ono što u presudama piše, nego se negira presuda kao činjenica. Na primer, 2012. godine, tadašnji predsednik Nikolić je izjavio da u Srebrenici „nije bilo genocida“ i da je „genocid teško dokaziv na sudu“ – što implicira da srebrenički genocid nikada nije dokazan na sudu. U martu 2017, Aleksandar Vučić je rekao „da niko ne dovodi u pitanje težinu zločina u Srebrenici“, ali da se postavlja pitanje „šta je to zbog čega neko želi pravnu kvalifikaciju“ – što opet sugeriše da pravna kvalifikacija, inače sadržana u presudama, (još uvek) ne postoji. Tadašnji ministar odbrane Aleksandar Vulin je, u aprilu 2021, na televiziji sa nacionalnom frekvencijom takođe poricao postojanje presuda kojima je zločin u Srebrenici kvalifikovan kao genocid. „Gde je to dokazan genocid u Srebrenici, koja to sudska presuda kaže, kako ste to uradili, koga ste osudili za genocid, ne za zločin?“, retorički se zapitao, sugerišući da tako nešto ne postoji.

Ova narativna strategija teži da stvori uverenje da je genocid u Srebrenici proizvoljna ocena, a ne pravna kvalifikacija do koje su, kroz iscrpne dokazne postupke, došli sudovi čiju nadležnost Republika Srbija priznaje.

Na dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici, Velika Britanija je Savetu bezbednosti UN podnela predlog rezolucije o Srebrenici. Nakon nekoliko verzija teksta rezolucije, koje su zločin u Srebrenici tretirale kao genocid, SB UN je ovaj predlog odbacio, jer je Rusija uložila veto. Predsednik Srbije Tomislav Nikolić je tim povodom izjavio da je „vetom Rusije u Savetu bezbednosti UN sprečeno bacanje ljage na ceo srpski narod, a Moskva je pokazala da je pravi i iskreni prijatelj“.

Aleksandar Vučić je 11. jula 2015. otišao na godišnji pomen žrtava Srebrenice u Potočarima. Vučić je na komemoraciji bio najpre izviždan, a zatim je povorka u kojoj je bio gađana flašama i kamenjem. Prorežimski mediji u Srbiji su ovo predstavili kao „pokušaj ubistva“, „atentat na Vučića“ i „osvetu Srbima“. Od tada, godišnjica genocida u Srebrenici je u javnom diskursu Srbije u senci godišnjice incidenta u Potočarima – što je poseban vid poniženja žrtava.

Od 2016. do 2021. donete su prvostepene i pravosnažne presude Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, kojima su obojica oglašena krivim za genocid u Srebrenici. Međutim, negiranje pravne kvalifikacije ovog zločina je u Srbiji nastavljeno i, do danas, nijedan predstavnik izvršne vlasti nije priznao genocid u Srebrenici.

Vučić je u poslednjih deset godina prestao javno da veliča Ratka Mladića, kao što je to činio dok je bio generalni sekretar SRS. Povodom presuda Karadžiću i Mladiću uglavnom je bio uzdržan i neopredeljen, naglašavajući potrebu odvajanja od prošlosti i kretanja u budućnost. Uoči izricanja pravosnažne presude Mladiću, Vučić je izjavio da se „srpski narod suočava sa teškom situacijom“ i time nastavio poistovećivanje naroda sa ratnim zločincima. Kada su, u junu i julu 2021. skupštine Crne Gore i Kosova usvojile rezolucije kojima se masakr u Srebrenici određuje kao genocid, predsednik Srbije je to nazvao „političkim iživljavanjem nad Srbima“. Do danas, Vučić je ostao dosledan negiranju genocida u Srebrenici, njegovoj relativizaciji kroz poređenje sa drugim zločinima, kao i stavu da su Srbi i Srbija ugroženi priznavanjem genocida. Njegove stavove o Srebrenici deli i premijerka Srbije od 2017. godine do danas, Ana Brnabić.

Ostali državni funkcioneri koji su deo vlasti u poslednjih 10 godina nemaju identične stavove o Srebrenici, ali zajedničko svima je negiranje genocida i naglašavanje da je ova pravna kvalifikacija usmerena protiv Srbije, Republike Srpske i Srba, kao i insistiranje da su srpske žrtve iz prethodnih ratova značajnije i veće. U negiranju i nipodaštavanju žrtava najglasniji je trenutni ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin, a desničarske stranke iz opozicije su po ovom pitanju usaglašene sa stavom vlasti.

Ministar Vulin je u julu 2022, povodom zadržavanja crnogorskih poslanika na granici sa Srbijom, izjavio da oni, s obzirom da su glasali za rezoluciju o Srebrenici, nemaju šta da traže u Srbiji. Na ovaj način se državno negiranje genocida operacionalizuje kao opravdanje za kršenje ljudskih prava onih koji priznaju genocid u Srebrenici.

Veoma je malo političkih partija u Srbiji čiji je stav da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid. Te stranke su marginalne i nemaju značajan uticaj na javno mnjenje. LDP, LSV i Stranka demokratske akcije Sandžaka kroz kolaboraciju sa vladajućim strankama implicitno daju podršku i zvaničnoj politici sećanja na Srebrenicu. Pored ovih stranaka, genocid u Srebrenici priznaju i inicijativa Ne davimo Beograd, Pokret slobodnih građana i Partija radikalne levice.

U Srbiji jedino deo civilnog društva organizovano obeležava godišnjice srebreničkog genocida. Niko od predstavnika vlasti ne učestvuje u odavanju počasti žrtvama Srebrenice. Do danas, zvanične komemoracije u Srbiji ne postoje.

Autorka je koordinatorka aktivnosti programa memoralizacije u Fondu za humanitarno pravo.

________________

  1. „Potvrđen pad Srebrenice“, Politika, 12. jul 1995.
  2. „Srbi u Srebrenici“, Večernje novosti, 12. jul 1995; „Potvrđen pad Srebrenice“, Politika, 12. jul 1995.
  3. „Zaštićena zona – puna oružja“, Večernje novosti, 13. jul 1995.
  4. „Uspešan kontranapad“, Politika ekspres, 12. jul 1995; „Srebrenica zauzeta u kontranapadu“, Politika, 14. jul 1995.
  5. „Odbrana od terorista“, Večernje novosti, 11. jul 1995; „Rasprava o situaciji u Srebrenici“, Politika, 11. jul 1995; „U bazi UN u Potočarima mirno“, Politika, 13. jul 1995.
  6. „Teški porazi Muslimana“, Večernje novosti, 10. jul 1995.
  7. Isto.
  8. „Etničko čišćenje na dobrovoljnoj osnovi“, Naša borba, 14. jul 1995.
  9. „Bosanski Srbi sistematičnije sprovode etnički teror“, Dnevnik, 20. jul 1995.
  10. „’Duboka zabrinutost’ zbog situacije u Srebrenici“, Politika, 15. jul 1995.
  11. „Grad duhova“, NIN, 21. jul 1995.
  12. „Histerija – na dugme“, Večernje novosti, 13. jul 1996.
  13. Isto.
  14. „Žene Srbije i Crne Gore na komemoraciji u Srebrenici“, Danas, 10. jul 2002; „Sahrana 282 žrtve masakra u Srebrenici“, Danas, 10. jul 2003; „Ispraćeni posmrtni ostaci žrtava“, Politika, 10. jul 2003.
  15. „Godišnjica tragedije“, Politika, 12. jul 2002.
  16. „Ešdaun zakopava istinu“, Večernje novosti, 21. april 2004.
  17. „Vučić: Jeziva vest za Srbiju“, Politika, 22. jul 2008.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.