Nadživjeti kraj

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Od sedam tematskih krugova pjesama koji čine ovu knjigu prva tri imaju za centralni motiv ljubav.
FE06866D-DCF7-410A-9A9B-A07AD8DF4951
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Poezija je po našem poimanju i osvjedočenju danas najvitalniji dio savremene crnogorske književnosti. Dio te poetske energije svakako je i Braho Adrović (Donja Vrbica, 1947). Ovom prilikom ne bismo govorili o tome da se, nažalost, savremeni crnogorski pjesnici nedovoljno prevode na druge jezike, pa se zato pjesnik danas u Crnoj Gori mora osjećati klaustrofobično, mučen sumnjama i strahom da njegova poezija neće biti primijećena i valorizovana u jednom širem kontekstu.

I pored toga što je već više od četiri decenije prisutan u crnogorskoj savremenoj poeziji, što je objavio devet knjiga poezije (deseti rukopis čeka izdavača), Braha Adrovića aktuelna književna kritika kao da je zaobilazila. Čini se nepravedno. Ali, što je važnije njegova poezija je nailazila (i nailazi) na zapaženu recepciju kod čitalaca. Razlog izrečenom stavu vis á vis kritike možemo tražiti (možda) i u tome što je njegova poezija bila čitana na prilično jednostran način. Književna kritika ju je godinama neopravdano smatrala pretežno ljubavnom. Ispravljanju takvog jednostranog suda nisu pomagale ni Adrovićeve nove knjige u kojima je bila drugačija pjesnička tematika. No to pjesnika nije pokolebalo. Poezija kao mogućnost i samoiskaz čovjekov, od ljubavnih, egzistencijalnih, zavičajnih pitanja, pa do samoterapije, čini zanimljiv krug, a i „otisak“ autorov u njegovom poetskom pismu. Braho Adrović je jedan od onog rijetkog soja vrsnih, rođenih pjesnika, koji su poeziju morali pisati koliko i disati, ne birajući i ne dvojeći oko toga – našto i čemu.

Knjiga Izabrane pjesme sadrži izbor iz poezije ovoga pjesnika. Sazdana je od 320 pjesama grupisanih u sedam tematskih cjelina: Refreni mladosti; Uspomene kao ljubičice; Neka spava prošlost nemoj je buditi; Kad jesen ogoli snove; Gledam li zbilju ili je zbilja priviđenje; Ljubavi će sve više nedostajati budućnosti; Na nišanu riječi i Parče plavog neba. Ciklusi su naslovljeni izvodima iz njegovih pjesama (a ne njihovim naslovima).

Knjige izabranih pjesama, osim što mogu biti zanimljive same po sebi, obično pružaju i autopoetičke iskaze, reference i putokaze pažljivom čitaocu prilikom otkrivanja i tumačenja poetike njihovih autora. Ako i ne nude direktne naznake, one u svakom slučaju daju njegov idejni i literarni background. Vjerovatno svaki pjesnik prije ili kasnije osjeti potrebu da napravi izbor svoje poezije u kojem će sažeti svoja razmišljanja i uobličiti poruke koje nije mogao na tako eksplicitan način da iskaže u svojim poetskim djelima. Neki to i ostvare.

Dosadašnje pjesništvo Braha Adrovića zapravo je, može se reći, jedna gusta pletenica koju čine tri životna rukavca, tri vremenski različita prosedea, kojima se postiže zgusnuta slika prošlosti, sadašnjosti, a pomalo se i nazire slika budućnosti. Od sedam tematskih krugova pjesama koji čine ovu knjigu prva tri imaju za centralni motiv ljubav. I u ostalim se mogu naći ljubavne glose koje su, moglo bi se reći, zapravo herbarijum jedne sentimentalne generacije. No, pjesnički svijet B. Adrovića sastavljen je od razgranatog fabuliranja. Dakle, u Adrovićevom pjesništvu, izuzetnom po bogatstvu tema, istaknuto mjesto zauzima ljubav. Beskrajni sanjar, čovjek i pjesnik, Braho Adrović se pouzdao u Ljubav, prije svega: Ljubav je govor jedini/ Koji još po malo razumijem/ Razumijem ili mi se čini/ I kad zborim i ćutim kao nijem (Zemljotres u grudima). Lirski diskurs njegovog poetskog pisma čini mnoštvo kristalnih pjesničkih slika o ljubavi. Inspirativno, nježno, vijonovski, pjesnik progovara o ženi i ljubavi. Inspirisan njenom ljepotom, napisao je gotovo dječački iskrene stihove, ali stihove koji su istovremeno puni strasti: Možda takva nijesi u drugim očima/ Moja duša kroz oči kad viri/ Možda ona moć u sebi ima/ Da ljepotu tvoju u beskraj proširi (Ljepota snova). Ljubavne pjesme u metrički određenim stihovima, dijelom rimovanim a dijelom u slobodnom ritmu na granici proznog izraza, izgledaju kao pasaži poduže elegije o pjesnikovom životu i životu uopšte, koji se podređuju metafizičkom proticanju vremena. Sa puno nježne tuge on govori o nekadanjim ljubavima: Ne zovi me više iz sjećanja/ Jer možeš pomisliti da sam drugi neko/ Pusti dušu neka tužna sanja/ Što je juče vječno je daleko// (…) Ne traži me/ Jer ni glas mi nećeš prepoznati/ Od onog koga znaš ostalo je samo ime/ Bezimeno vrijeme i ime će progutati (Ne zovi). Adrović donosi liriku koja neopozivo posreduje ljubav i sve posljedice koje po pravilu idu sa njom. Otuda proizilaze čežnja, želja, tuga, pa treptaj, otkrovenje, zebnja, kako se, uostalom, i zovu pojedine pjesme u ovom ciklusu. Ovaj ciklus pjesama posut je svjetlucavim lirskim polenom; on govori o divinizirajućoj pjesničkoj projekciji stvarnosti. Pjesnik je taj koji, hipersenzibilan, posjeduje izoštrenu optiku. Jer, ne vidi se samo ono što se vidi, već i ono skriveno, što se ne vidi.

Kao ljubavni pjesnik, Adrović se po mnogo čemu razlikuje od one vrste pjesnika koji pjevaju o ljubavi, jer se u inkantaciji svojih osjećanja pridržava pozicije pjevanja iz ljubavi, iz same dubine svog pjesničkog bića. Pojedine njegove, naizgled ljubavne pjesme zapravo su prerušeni stihovi o prolaznosti i konačnosti čovjekovog života; i obrnuto, možda zato što se pjesme pišu uvijek protiv smrti. Adrović je pjesnik koji zna da uredi pjesnički svijet i da silama koje ga održavaju odredi strane i prava mjesta. U tom svijetu pjesnički subjekt podnosi opštu sudbinu bića koga obuzimaju egzistencijalne strepnje i rezignacija. U neprestanom nadmetanju smisla sa ništavilom, dakle ljubavi sa smrću, dobitnik se ogleda jedino u situaciji kad se postiže ljubav a time izigrava smrt.

Ma kakve božanske sile i moći vrebale među zvijezdama, postoje samo dvije stvari koje su važne običnim ljudskim bićima: ljubav i smrt. Druga velika tema u poeziji ovoga pjesnika je i rat. Balkan je, zbog svoje pozicije, na granici između svjetova. Na Balkanu se susreću pravoslavni Istok i katolički Zapad, islam i velike jevrejske zajednice. Na Balkanu se susreću Mediteran kao jedan čudesni, potpuno zaseban svijet, Azija i Evropa. Kao svugdje na tim graničnim svjetovima, teritorijama, život je u dobrim vremenima veoma lijep, raznovrstan i ineresantan, i u zlim najgori, tragičan, pun krvi i razaranja. Pojedini granični regioni imali su duže periode mira i istinskog blagostanja, nama se nekako ne dâ da sastavimo sedam-osam decenija mira. Nas je uglavnom zapao onaj gori dio graničnog svijeta. Ciklus pjesama imenovan sa Gledam li zbilju ili je zbilja priviđenje započinje apokaliptičnom slikom nagovještaja zlog vremena na našem balkanskom atlasu: Prvo su počele ptice selice/ Da mijenjaju svoja gnijezda/ Crno lice ptice zloslutnice/ Da zamrači sjaj očiju zvijezda/ Onda su psi počeli da laju/ I iz njihovog laveža kurjaci da iskaču/ I razgone ptice po beskraju/ Zlo najbrže trči prema plaču (Znaci nevremena). U pjesmi „Gomilanje mraka“ pjesnik kaže:
Mrak je nenadno počeo da se gomila/ Iznad naših prestravljenih glava/ Istina je polomila krila/ Il nestala bez traga i java. Kada je opštenacionalno ludilo započeto krajem osamdesetih p.v. doživjelo finale, to doba jednoumlja i političkog cezarizma, čija je vidljiva politička i društvena hipostaza upravo nacional-patriotski zanos kao užasan primjer artikulisanja kolektivne svijesti koja vodi u opštu pogibelj, u kome je političkiu život pretvoren u prazan ritual, dok su osnove materijalnog i kulturnog života bile sasvim razorene, kroz to teško istorijsko vrijeme prelamaju se sudbine ljudi na najrazličitije načine: nasilna mobilizacija, pogibije, povratak u sanducima, raseljavanja, masovni pokolji, etnička čišćenja: Opet su počele velike seobe/ Podstanar Islamović iz mog komšiluka/ Prodaje u bescijenje stvari iz svoje sobe/ Svaka neprodata krpa čeka red i kuka// (…) U srijedu za Njemačku ide/ Sa ženom i tri sina (Seobe). Tutnjava ratnih doboša kao da su zla kob ovih prostora, a gdje oni odjekuju, sve ostalo nijemi. Lirski subjekt, svjestan svoje sudbinske bačenosti u nerazmrsivo klupko egzistencijalnih zagonetki, našao se u međuprostoru – u polutami, svjestan svoje bespomoćnosti, suočen sa silom nemjerljivom: Opet je Balkan podivljao/ Ustao da sam sebe ruši/ Ja sam bez domovine ostao/ Ja domovinu nosim u duši (Seobe). Vremenski i prostorno univerzalna surovost balkanske istorije pune zločina i nečovještva ne može a da emotvno ne ekscitira čitaoca čak i u poeziji sa ovako doziranom istorijom. „Rat u kući“, „Hiljadu dana bola“, „Elegija za Suadu“, „Iseljavanje“, „Feniks“, „Satana na šinama“, „Sramota je Srebrnica“, „Ubijanje duše“…ove pjesme su specifično svjedočenje o jednoj mučnoj i nepodnošljivoj realnosti. U njima je snažno istaknuto nepristajanje na tu vrstu stvarnosti i želja da se od nje što je moguće prije oslobodimo.

Da pjesnik nije mogao da „pobjegne“ od ratnih tema u sredini, državi, koja „nije vodila rat“ svjedoče snažni utisci koje čitalac doživljava čitajući ove Adrovićeve poetske zapise. Jer šta za instrumentalizaciju istorije znače činjenice e da bi se od njih moralo književno pobjeći? I sa njima i bez njih imamo istoriju, doduše falširanu, samoveličajnu, ali baš zato opaku, ubojitu poput najoštrijeg mača i zloćudnu poput smrtonosne bolesti. Pod pritiskom užasa koji smo preživljavali tokom devedesetih godina, nahrupila je, i u pjesništvu, bujici kiča što je službovao dnevnoj politici i nastojao preplaviti sve izdanke naše kulture. Neki su se brzo presvukli i drugačije začešljali. Politika je štedro koristila zainteresovanost medija za nasilje i krv, kao i njihovo crno-bijelo prezentiranje stvarnosti. Sa medijima je, u savremenom svijetu, povezan veliki broj intelektualaca i isto toliki broj moralista – tako da bi trebalo očekivati da će oni mobilisati javno mnenje protiv određenih pojava, npr. agresivnosti. Nažalost, to nije bio slučaj. Novo Šćekić, u prikazu Adrovićeve knjige „Rat u kući“, veli: „Braho Adrović je jedan od rijetkih pjesnika koji se usudio da piše o ratu dok on još uvijek traje, o ratu u kojem je ljudski život najjeftinija roba i gdje ljudsko biće, bezočno i bezobzirno, udara na drugo biće“. Slušam huškače rata/ Potpaljivače vatre, pratim njihove ofanzive/ One što su odvojili brata od brata/ Krivi su oni koje krivi okrive, kaže on u pjesmi „Slušanje vijesti“. U to vrijeme svjesno je legitimisan tipski sindrom totalitarnih sistema oličen u sintagmi „spoljni i unutrašnji neprijatelj“. Ta haranga nije mimoišla ni pjesnika Adrovića: Kada je pjesma moja/ Izašla u narod da prošeta/ Puna bola i nespokoja/ Dočeko je otrov posrnulog svijeta// Jedan odbornik mali/ Porastao na velikom položaju/ Rafal mržnje bez milosti opali/ Opali mržnjom po njenome sjaju (Pjesma u sudnici). Krug pjesama imenovan sa Gledam li zbilju ili je zbilja priviđenje ima sve atribute prkosne čovjekove riječi spregnute u traktat o ljudskoj patnji jer smo – nesavršeni.

Pojava novijeg datuma je nespremnost za razgovor. Nekako se izgubila sposobnost da razgovaramo, ogradili smo se jedni od drugih. S obzirom da nastupa novo obzorje duhovnosti, jedna je velika metanaracija morala da bude preispitana i prevrednovana. Svakako, riječ je o književnosti. Ona se polako svrgava sa prijestola vrhovne tačke duhovnosti i dodjeljuje joj se mjesto jednog od elemenata u novoj formi duhovnosti, tzv. New Age-u. Teško je živjeti na takvom svijetu, neko je već to rekao u jednom ruskom romanu, a možda i nije rekao, nego nam se samo tako čini. U poetskom krugu Ljubavi će sve više nedostajati budućnosti Braho Adrović, sada već u zrelim godinama, sa mnogo gorkog taloga u sebi, govori o traženju utočišta u tom svijetu: Pravih prijatelja nema/ Samo se maske sretaju i ljube/ I jedna drugoj otrov laži sprema/ Ljubavi spasi me od jave grube// Odvedi me što dalje ljubavi/ Do zvjezdanih predjela iskrenosti/ Gdje se srce srcu samo srcem javi/ Ljubavi će sve više nedostajati budućnosti (Zov nježnosti). Pjesme u ovom ciklusu, ako se držimo pikardovske dikcije, paradigme, „silaska u dubinu“ duše govore o Stvarnosti koja nam obećava samo hladnoću i besmisao. Porazna je činjenica da savremeno društvo vodi sve većem obesmišljavanju i sažimanju smisla, pa čak i pjesničkog.

Ovaj pisac piše i kratke pjesničke forme. Ta ostvarenja krase jasnost, sažetost, preglednost, istančan senzibilitet, sklad sadržine i forme, nalaženje poetičkih poruka u životnim scenama. Izvjesno je da pri stvaralačkom oblikovanju određenog književnog izraza pred autorom stoji obilje raznolikih mogućnosti, odakle on vrši vlastiti odabir i prilagođava ga sopstvenom intelektualnom i duševnom sklopu i senzibilitetu. Tako smo svjedoci da neki pisci o naizgled običnim i malim stvarima mogu pisati s izvanrednim nadahnućem i u širokim literarnim zahvatima. Pored ostalog, oni često uspijevaju da „uhvate“ određeni detalj i da o njemu naprave opsežan i upečatljiv zapis (jednom piscu je bilo potrebno više stranica da bi dočarao trenutak kako se kap vode odvaja od krova i pada na zemlju). Koliko pojedine literarne tvorevine mogu biti obimne pokazuje nam, između ostalih, recimo, primjer Tolstojevog „Rata i mira“. S druge strane, ima stvaralaca čije se umijeće zasniva na tome što uspijevaju da sa malo riječi obuhvate mnogo, koristeći žanrove čija je osobenost kratkoća i konciznost.

Adrović zna da napiše i pjesme sa preko sto dvadeset stihova, ali, rečeno je već, njeguje i kratke, gnomske poetske iskaze. Pored pjesničkih minijatura on piše i aforizme, epigrame, sentencije. U ovaj izbor uključili smo dvadesetak kratkih pjesama. On tu svoje poruke i istine saopštava u nekoliko stihova, ili dvije-tri strofe. Ove pjesme su sažete skoro kao aforizmi, jezgrovito govore o raznim aspektima života: Kako je naporno biti/ Živ/ Biti prav a biti kriv (Biti živ); ili Ko čeka taj dočeka/ Ja sam čekao i dočekao/ Ali nijesam vam rekao/ Ja sam dočekao/ Ono što nijesam čekao (Čekaonica); i tako dalje.

Zavičaj je česta tema u literaturi jer je nezaboravna činjenica djetinjstva. Njime su svojevremeno bili opsjednuti romantičari, potom pjesnici s početka prošlog vijeka, a i kod savremenih pisaca on je također jedna od tema. Čovjek, najčešće sâm, gonjen neispunjenom čežnjom, vraća se iz daljine u zavičaj da makar tu jednom uzdrhti u susretu sa davno sanjanom ljepotom, nezaboravnim činjenicama djetinjstva.I Adrović je napisao jedan broj pjesama posvećenih zavičaju: Kad me umorna želja dovede u selo/ U moju ljupku Vrbicu/ Čini mi se da kroz moje tijelo/ Prostruji sva toplina svijeta i/ Pretvorena u pticu/ U oblake odleti/ Čini mi se da me prepoznaje drveće/ Brda i njive/ I onako djetinjski zaželim/ Da se sve posveti/ Pa makar ja odmah umro da oni dani ožive (Cvijet nježnosti). Na momente skoro dokumentaristički, iskazane čistim, uvjerljivim pjesničkim slikama, on piše stihove rijetke iskrenosti posvećene zavičaju: Sunce je danima peklo/ A majka i sestre žnjele/ Sječivo srpa neumorno sjeklo/ Zrelo klasje kao žute strijele// Jedna za drugom padale su njive/ A mi smo slagali rukoveti/ Otac je vezao snopove žive/ Da stog žita ka nebu poleti (Vršidba). Očigledno da je za njegovog cijelog života lelujala zavičajnost, a to se zorno vidi u čitavom nizu pjesama u kojima on evocira svijet svog djetinjstva.

Poezija Braha Adrovića baštini vezan i nevezan stih, sonetnu formu, tercet i kratku formu (skoro haiku), dakle čitavo jedno formalno i oblikovno bogatstvo. Na stilizacijskoj ravni uočava se razuđenost jezika. Adrović se poigrava jezikom, jezik je za njega isključivi funkcionalni predmet umjetničkog oblikovanja. Jezik predstavlja mješavinu modernog izraza i zavičajnog dijalekta. Nerijetko nailazimo na lekseme koje autor domišlja. Sa odgovarajućim akcentima iste riječi dobijaju drugačija značenja – vađene iz bunara narodnog jezika. Neki dijelovi, sintagme iz nekih pjesama su dijelovi narodne mudrosti da bi se došlo do dubljeg, do pravog smisla. Sa uspješnom infiltracijom u sam tekst, takav sastav može pojačati jednu od bitnijih determinanti ove poezije – melodičnost. Na primjer: Ko da sipam iz šupljeg u prazno; Zlo rađenje, gotovo suđenje; Obraz im ne smeta, a Boga se ne boje; Gdje je gorjelo, tu su i zgarišta; Doći će đavo po svoje; itd. Stoga je jedan od značajnijih momenata u ovoj poeziji upravo Adrovićev leksički krajolik. Ovaj pjesnik teži da dosegne sklopove značenja tradicionalne naracije kraja iz kojeg je, koji zahtijevaju zamašne poetičke procedure unutar jednog semantički vrlo slojevitog jezika sa jakim unutrašnjim intenzitetom. Te procedure on je vrlo umješno apsolvirao, čime je dokazao da se opravdano svrstava u red istaknutih crnogorskih pjesnika.

U zrelim godinama Adrović ispisuje gibak i asocijativno bogat stih; on je poodavno napustio lagano cile-mile pjesništvo. Za razliku od mnogih modernih pjesnika, gdje su značenja veoma zamršena, iz njegovih pjesama zrače snopovi značenja. Očevidno je da on do krajnosti konkretizuje detalje i potankosti deskripcije i kontemplacije, što njegovoj poeziji daje karakter doživljenog, kao i neprolaznu vrijednost pjesničkog svjedočanstva o vremenu i svijetu u kojem živi autor. Njegovu poeziju karakteriše umjereni modernizam, kojim se lični udes uzdiže do metafizičke pobune protiv podemonjenog vremena. Stih je redukovan, bez suvišnih riječi, bez opštih mjesta i sentimenta, te tako otvara mnoge prozore za razmišljanje o nasušnoj čovjekovoj potrebi da kaže u ovom mračnom, raščaranom vremenu danas. I do nas dopire krik: I mada znam da je sve već rečeno/ (…) Imam potrebu da govorim otvoreno/. Pjesnik u „Ljekovitim riječima“ odlučno veli: Imam potrebu od srca da krenem/ Pa dokle stignem/ O srce srce ne daj mi da skrenem. Pjesnik ovim pismom afirmiše jedan žestok senzibilitet o značaju javno i glasno kazane riječi. Inače, pojedini stihovi Braha Adrovića, može se slobodno reći, stanuju na zemlji kao i sami ljudi, u kući „nasred druma“, kako je govorio Vasko Popa. Ali, jasno je da oni ne žive samo o hljebu, nego o riječi, prevashodno. Jezik jeste zalog narodnog duha i baštine, a pjesma znak posvećenosti i poistovjećenosti pjesnika sa svim stvarima čiju tajnu pokušava da dotakne i predstavi. Jer riječ ne razara, nego čezne za suštinom, na najljepši mogući način je osluškuje i opipava, ostavljajući je i dalje u njenoj misteriji. I pjesme Braha Adrovića čine slično – ostavljaju pouzdan zapis o tome, želeći da doprinesu spasavanju svijeta od nestanka i samozaborava, ma kakav da je taj naš dom.

Čitav svijet je otvorena knjiga koja nas mami na čitanje i tumačenje. Osjećanje da je to tako imaju svi koji tragaju za odgovorima na iskonska, vječna pitanja. I naša civilizacija je na tome zasnovana. Bavljenje temom otkrivanja smisla u literaturi može biti klizav teren gdje pisac, u želji da jednostavnim stilom predstavi velike životne istine, može lako da zapadne u banalnost, što kod B. Adrovića nije slučaj. On vješto i znalački varira teme. dajući im još neku dimenziju više.

Pisati poeziju posao je plemenit i uzvišen. Za pjesnika je pisanje stihova način da se prijatnije i sigurnije osjeća u svijetu. U zaključku bih rekao: Ovaj izbor zorno pokazuje da je Braho Adrović, izgrađenim stihom i bogatim stilskim izrazom, učvrstio svoje mjesto ostvarenog pjesnika u okviru crnogorske moderne poezije. Iako duboko svjesni da će u skoroj budućnosti, koja će, kao i one prije nje, za tili čas postati „duboka“ prošlost, preživjeti malo koja, želimo da knjiga izabranih pjesama Braha Adrovića svijetli sa police nekog svog čitaoca, kao jedan od ravnopravnih trenutaka neumitne i neizbježne prolaznosti.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.