Nije na nama da osuđujemo prijetnje i nemile događaje koji nam se upućuju, besmisleno je. Na komšijama je da se osudom ograde od konteska u koji ih jedan dio njihovog naroda svesno ili nesvesno uvaljuje.
Naša osuda se valjda podrazumjeva i to ne smije biti naš domet.
Kada čujete da neko od Bošnjaka osuđuje događaje koji su upućeni Bošnjacima, znajte da ga i nije mnogo briga, već se radi o truhloj floskuli, gdje će naslovom skinuti dužnost o intersovanjima u svojoj zajednici i tako ne ući u dubinu i težinu problema.
Na nama je da ukažemo na problem, da ga dostojno ispratimo i probamo pronaći uzroke i posljedice koje on izaziva, jer su to koraci premetivne društvene medicine.
Da, danas su škole u Srbiji postale mjesta u kojima šovinizam bukti. Danas se djeca raduju pjevajući o klanju, ubijanju i zločinima.
Ako uzmemo da su faktori stabilnog društva: porodica, učitelji, odgajatelji i profesori možemo reći da u sistemu imamo problema.
Ne krivim djecu, jer ne znaju šta govore, ovi fakotri usađuju mržnju u nevina bića.
Za ovo, svi roditelji i staratelji moraju odgovarati po službenoj dužnosti nadležnih organa.
Jer samo blagovremenom, oštrom i direktnom akciom možemo imati efektna dejstva.
