Konstitutivni ili autohtoni narodi

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Bosna je, dakle, iznjedrila iz sebe sve tri svoje nacije.
Ilustracija: Adam Quest
Ilustracija: Adam Quest
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Gledanje na Bosnu i Hercegovinu, u pogledu konstitutivnosti naroda i države koristi se defektne dioptrija koja su (iz)oštrene u bivšjoj Rusiji, a onda i u bivšoj Jugoslaviji. Tek nakon (ne)uspjele agresije na Bosnu i Hercegovinu (po)neki su napokon shvatili namjere i ciljeve, naših komšija koji neprestano rade na tome da priključe dijelove Bosne i Hercegovine „velikoj Srbiji“ i „velikoj Hrvatskoj“. Zato se ne odustaje od pitanja konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini i da se na nju gleda kao višenacionalnu zajednicu kao što je to bila bivša Jugoslavija.

Pošto se nije uspjelo pripojiti Bosnu i Hercegovinu ratom i agresijom, a usput uništiti čitav bošnjački narod, pribjegli su drugoj metodi da to čine međunarodnopravnim legitimiranjem konstitutivnosti naroda, koji bi po tom osnovu mogli imati svoje teritorije oblikovane u nacionalne paradržavne tvorevine i na taj način stvoriti mogućnost njihovog otcjepljenja od Bosne i Hercegovine, odnosno, pripajanja svojim nacionalnim maticama – Srbiji i Hrvatskoj.

Historijski gledano, a na to upozorava i EU, nema nikakvog naučnog osnova da se Bošnjaci, Srbi, Hrvati proglase konstitutivnim nacijama. Historijska je istina da te tri nacije nisu konstituirale Bosnu i Hercegovinu kao državu, već da je Bosna kao hiljadugodišnji politički prostor, na kome je nekoliko stoljeća egzietirala i istoimena međunarodnopravna priznata država, konstituirala te tri danas postojeće nacije.
– Konstitutivnost – određen, utvrđen, osnovni, bitan, objektivno važeći, sastavan, sastavni; up. regulativni. (lat.)

U Bosni je živio njen bosanski narod i sticajem historijski okolnosti, u tom bosanskom narodu su prelaženjem milom ili silom na katoličanstvo, pravoslavlje i islam nastale konfesionalne podjele, ali time taj narod nije gubio svoje osnovno svojstvo bosanskog, odnosno bošnjačkog naroda.
Svima već poznati putopisac Evlija Čelebija je 1660. godine zapisao: „Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci. Samo draže im je kad se kaže Bosanci“.

Od sredine 19. stoljeća, opet sticajem historijski okolnosti i uslova pod kojim se na ovim prostorima počela raspadati turska vlast, (vlasti su se raspadale, ali ne i Bosna) počele su se razvijati i jačati velikosrpske i velikohrvatske ideje. Suština tih ideja je bila da se srpski i hrvatski državni teritorij proširi na Bosnu i Hercegovinu asimiliranjem bosanskih pravoslavaca, odnosno bosanskih katolika, i u jednom dužem vremenu i bosanski muslimani. Tako je (za)počinjao široko i dobro osmišljen program srbizacije pravoslavaca i hrvatizacija katolika, mada je među njima bilo pripadnika i drugih nacija kao, na primjer: Vlaha, Grka, Bugara, Makedonaca, Crnogoraca, Čeha, Slovaka, Mađara, Austrijanaca, Italijana i dr. već tada je Bosna bila ono čemu danas teži EU.

To potvrđuju i najnovija istraživanja britanskog historičara Noeln Malkolma u knjizi „Bosna – kratka istorija“, koji tvrdi da su bosanski Srbi pokršteni Vlasi.
Nasuprot tome, bosanski muslimani nisu pridavali značaj svome nacionaliziranju pa svoje bošnjačko nacionalno biće nisu dovoljno razvijali i afirmisali, računajući da im identitet bošnjaštva niko ne može osporiti. A to osporavanje je bilo i ono se i dalje nastavlja.

Međutim, nisu mislili isto velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti, koji su cijelo vrijeme, od tada do danas, negirali postojanje bošnjačke nacije kako bi se što lakše dograbili bosanske zemlje i anektirali je u sastav „velike Srbije“, odnosno „velike Hrvatske“.
Otuda su, historijski gledano, bosanski Srbi, i bosanski Hrvati (nastali od bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika), kao i Bošnjaci, autohtone, a ne konstitutivne nacije.
(Autohtonost – samonikao, samorodan, urođen, starosjedilački, koji odavnina živi u nekom svom kraju, prastanovnik, starosjedilac)

Prema tome, to su samonikli, urođeni, starosjedilački narodi koji imaju višestoljetnu tradiciju zajedničkog življenja i kojima je slavenski i bosanski korijen identičan.
Bosna je, dakle, iznjedrila iz sebe sve tri svoje nacije. Ta historijska činjenica potvrđena je i prilikom obnavljanja bosanske državnosti na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine, održanog u Mrkonjić Gradu i u svojim kasnijim ustavima Bosne i Hercegovine. Nikada u ustavima Bosne i Hercegovine nabrojani (Muslimani, Srbi i Hrvati) nisu bili nominirani kao konstitutivni, već samo kao ravnopravni na cijelom teritoriju države, što je govorilo o njihovoj atohtonosti, a ne o konstitutivnosti, jer nisu bili omeđeni (ograđeni) nekom „svojm“ torom (teritorijom), koja bi imala neko posebno političko teritorijalno – nacionalno značenje.

Evo zašto ustaško – četnički „teoretičari“ ne žele da ZAVNOBiH bude Dan državnosti Bosne i Hercegovine:
Teorija o konstitutivnosti nacija u Bosni i Hercegovini je, dakle, neposredno u funkciji destruiranja Bosne i Hercegovine kao suverene države sa jedinstvenim teritorijem. Insistiranje na teritorijalnom preuređenju naše države po etničkom principu treba da osigura za neko buduće vrijeme pripajanje tih mini-državica („rs“ i „hb“) Srbiji i Hrvatskoj.

Dovođenje u vezu Bosne i Hercegovine sa bivšom Jugoslavijom treba da posluži ustaško-četničkom „teoretičarima“ kao krunski dokaz da se Bosna i Hercegovina ne može održati kao jedinstvena država, jer to nije mogla ni bivša Jugoslavija, koju su upravo oni i raskopali. Njih ne interesuju historijske činjenice: da je Bosna i Hercegovina politički entitet, a da je bivša Jugoslavija bila vještačka tvorevina, a kasnije vještačka tvorevina Komunističke partije, a zna se ko je imao sve poluge u toj partiji. U bivšu Jugoslaviju su ušli njeni konstitutivni narodi: Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci, Crnogorci i Muslimani (Bošnjaci) koji su u nju unijeli svoje nacionalno biće i svoje historijske državne teritorije i razumljivo je da su imali pravo i da ih iznesu iz bivše Jugoslavije.

Bosanske nacije pošto su atohtone ne mogu prisvojiti samo za sebe ni jedan djelić bosanske zemlje, niti ga otcjepiti od nje. I u bivšoj Jugoslaviji, iako je slovila kao socijalistička zemlja, a komunisti (internacionalisti) bili na vlasti, negiralo se dugo vremena postojanje muslimana Bošnjaka.
Jugoslavija je objašnjavana svijetu kao zemlja sa pet naroda i šest republika (država). Muslimanima se nije priznavala nacionalnost. Pet buktinja u grbu Jugoslavije tumačeno je da simbolično predstavlja pet naroda koji u njoj žive. Kada je sedamdesetih godina Muslimanima na tlu Jugoslavije priznata nacionalnost sa velikim slovom „M“, u grb Jugoslavije je unesena i šesta buktinja, ali sada sa drugačijim tumačenjem, da buktinja ne predstavlja narode, već republike kao federalne jedinice (države) koje je čine složenom državom – Federacijom. Velikosrbi i velikohrvati među komunistima, dakle, ni tada nisu htjeli u stvarnosti priznati Muslimane kao zasebnu naciju. To se ubrzo i potvrdilo. U procesu pripreme agresije na Bosnu i Hercegovinu sve se češće istupalo u tim republika na način kojim se Muslimani negiraju kao zasebna nacija, a sve su ih više tretirali kao vjersku zajednicu.

Agresija na državu Bosnu i Hercegovinu i muslimane Bošnjake, radi njihovog istrebljenja, a koje su krunisali i genocidom, najbolje objašnjavaju zbog čega se posljednjih stotinu godina toliko politički manipuliralo sa muslimanima i zbog čega ih se sprečavalo da i oni dožive svoj nacionalni preporod i reinkamiraju svoje bošnjačko nacionalno biće. Namjera agresora bila je ubiti sve što je bosansko. Tako se desio obrat, da u ratu u kojem su trebali nestati, svojim veličanstvenim otporom Bošnjaci postanu glavnim stubom očuvanja hiljadugodišnje bosanske državnosti i svoje nacionalne kulture i tradicije, a to njihove dušmane dovodi do ludila.

Poseban udarac ustašo – četnicima Bošnjaci su zadali sazivanjem Prvog bošnjačkog sabora (Svebošnjački sabor) 27. 28. septembra 1993. godine u Sarajevu, u tijeku agresije na Bosnu i Hercegovinu. To je bio trenutak kada su poslije jednog teškog i dugog stoljeća Bošnjaci konačno postali moderan politički narod koji se čvrsto opredijelio ne samo da opstane već i da stupi na svjetsku pozornicu kao politički suveren, kulturološki poseban te prije svega državotvoran narod. Negirati i dovoditi danas u pitanje takve odluke, čiju je ispravnost potvrdilo i proteklo vrijeme, znači negirati i dovoditi u pitanje i Bošnjake kao narod koji ima svoju vjeru – islam, svoj jezik – bosanski i Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu.

Danas država Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nalaze se pred donošenjem važnih odluka o svojoj sadašnjosti i budućnosti, jer su uspjeli da osujete one koji su željeli ognjem i mačem stvarati svoje nacionalne paradržavne tvorevine na tlu Bosne i Hercegovine, genocidom „očišćene“, masovnim grobnicama preorane.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.