Konstitutivni ili autohtoni narodi

Bosna je, dakle, iznjedrila iz sebe sve tri svoje nacije.
Ilustracija: Adam Quest
Ilustracija: Adam Quest
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Gledanje na Bosnu i Hercegovinu, u pogledu konstitutivnosti naroda i države koristi se defektne dioptrija koja su (iz)oštrene u bivšjoj Rusiji, a onda i u bivšoj Jugoslaviji. Tek nakon (ne)uspjele agresije na Bosnu i Hercegovinu (po)neki su napokon shvatili namjere i ciljeve, naših komšija koji neprestano rade na tome da priključe dijelove Bosne i Hercegovine „velikoj Srbiji“ i „velikoj Hrvatskoj“. Zato se ne odustaje od pitanja konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini i da se na nju gleda kao višenacionalnu zajednicu kao što je to bila bivša Jugoslavija.

Pošto se nije uspjelo pripojiti Bosnu i Hercegovinu ratom i agresijom, a usput uništiti čitav bošnjački narod, pribjegli su drugoj metodi da to čine međunarodnopravnim legitimiranjem konstitutivnosti naroda, koji bi po tom osnovu mogli imati svoje teritorije oblikovane u nacionalne paradržavne tvorevine i na taj način stvoriti mogućnost njihovog otcjepljenja od Bosne i Hercegovine, odnosno, pripajanja svojim nacionalnim maticama – Srbiji i Hrvatskoj.

Historijski gledano, a na to upozorava i EU, nema nikakvog naučnog osnova da se Bošnjaci, Srbi, Hrvati proglase konstitutivnim nacijama. Historijska je istina da te tri nacije nisu konstituirale Bosnu i Hercegovinu kao državu, već da je Bosna kao hiljadugodišnji politički prostor, na kome je nekoliko stoljeća egzietirala i istoimena međunarodnopravna priznata država, konstituirala te tri danas postojeće nacije.
– Konstitutivnost – određen, utvrđen, osnovni, bitan, objektivno važeći, sastavan, sastavni; up. regulativni. (lat.)

U Bosni je živio njen bosanski narod i sticajem historijski okolnosti, u tom bosanskom narodu su prelaženjem milom ili silom na katoličanstvo, pravoslavlje i islam nastale konfesionalne podjele, ali time taj narod nije gubio svoje osnovno svojstvo bosanskog, odnosno bošnjačkog naroda.
Svima već poznati putopisac Evlija Čelebija je 1660. godine zapisao: „Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci. Samo draže im je kad se kaže Bosanci“.

Od sredine 19. stoljeća, opet sticajem historijski okolnosti i uslova pod kojim se na ovim prostorima počela raspadati turska vlast, (vlasti su se raspadale, ali ne i Bosna) počele su se razvijati i jačati velikosrpske i velikohrvatske ideje. Suština tih ideja je bila da se srpski i hrvatski državni teritorij proširi na Bosnu i Hercegovinu asimiliranjem bosanskih pravoslavaca, odnosno bosanskih katolika, i u jednom dužem vremenu i bosanski muslimani. Tako je (za)počinjao široko i dobro osmišljen program srbizacije pravoslavaca i hrvatizacija katolika, mada je među njima bilo pripadnika i drugih nacija kao, na primjer: Vlaha, Grka, Bugara, Makedonaca, Crnogoraca, Čeha, Slovaka, Mađara, Austrijanaca, Italijana i dr. već tada je Bosna bila ono čemu danas teži EU.

To potvrđuju i najnovija istraživanja britanskog historičara Noeln Malkolma u knjizi „Bosna – kratka istorija“, koji tvrdi da su bosanski Srbi pokršteni Vlasi.
Nasuprot tome, bosanski muslimani nisu pridavali značaj svome nacionaliziranju pa svoje bošnjačko nacionalno biće nisu dovoljno razvijali i afirmisali, računajući da im identitet bošnjaštva niko ne može osporiti. A to osporavanje je bilo i ono se i dalje nastavlja.

Međutim, nisu mislili isto velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti, koji su cijelo vrijeme, od tada do danas, negirali postojanje bošnjačke nacije kako bi se što lakše dograbili bosanske zemlje i anektirali je u sastav „velike Srbije“, odnosno „velike Hrvatske“.
Otuda su, historijski gledano, bosanski Srbi, i bosanski Hrvati (nastali od bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika), kao i Bošnjaci, autohtone, a ne konstitutivne nacije.
(Autohtonost – samonikao, samorodan, urođen, starosjedilački, koji odavnina živi u nekom svom kraju, prastanovnik, starosjedilac)

Prema tome, to su samonikli, urođeni, starosjedilački narodi koji imaju višestoljetnu tradiciju zajedničkog življenja i kojima je slavenski i bosanski korijen identičan.
Bosna je, dakle, iznjedrila iz sebe sve tri svoje nacije. Ta historijska činjenica potvrđena je i prilikom obnavljanja bosanske državnosti na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine, održanog u Mrkonjić Gradu i u svojim kasnijim ustavima Bosne i Hercegovine. Nikada u ustavima Bosne i Hercegovine nabrojani (Muslimani, Srbi i Hrvati) nisu bili nominirani kao konstitutivni, već samo kao ravnopravni na cijelom teritoriju države, što je govorilo o njihovoj atohtonosti, a ne o konstitutivnosti, jer nisu bili omeđeni (ograđeni) nekom „svojm“ torom (teritorijom), koja bi imala neko posebno političko teritorijalno – nacionalno značenje.

Evo zašto ustaško – četnički „teoretičari“ ne žele da ZAVNOBiH bude Dan državnosti Bosne i Hercegovine:
Teorija o konstitutivnosti nacija u Bosni i Hercegovini je, dakle, neposredno u funkciji destruiranja Bosne i Hercegovine kao suverene države sa jedinstvenim teritorijem. Insistiranje na teritorijalnom preuređenju naše države po etničkom principu treba da osigura za neko buduće vrijeme pripajanje tih mini-državica („rs“ i „hb“) Srbiji i Hrvatskoj.

Dovođenje u vezu Bosne i Hercegovine sa bivšom Jugoslavijom treba da posluži ustaško-četničkom „teoretičarima“ kao krunski dokaz da se Bosna i Hercegovina ne može održati kao jedinstvena država, jer to nije mogla ni bivša Jugoslavija, koju su upravo oni i raskopali. Njih ne interesuju historijske činjenice: da je Bosna i Hercegovina politički entitet, a da je bivša Jugoslavija bila vještačka tvorevina, a kasnije vještačka tvorevina Komunističke partije, a zna se ko je imao sve poluge u toj partiji. U bivšu Jugoslaviju su ušli njeni konstitutivni narodi: Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci, Crnogorci i Muslimani (Bošnjaci) koji su u nju unijeli svoje nacionalno biće i svoje historijske državne teritorije i razumljivo je da su imali pravo i da ih iznesu iz bivše Jugoslavije.

Bosanske nacije pošto su atohtone ne mogu prisvojiti samo za sebe ni jedan djelić bosanske zemlje, niti ga otcjepiti od nje. I u bivšoj Jugoslaviji, iako je slovila kao socijalistička zemlja, a komunisti (internacionalisti) bili na vlasti, negiralo se dugo vremena postojanje muslimana Bošnjaka.
Jugoslavija je objašnjavana svijetu kao zemlja sa pet naroda i šest republika (država). Muslimanima se nije priznavala nacionalnost. Pet buktinja u grbu Jugoslavije tumačeno je da simbolično predstavlja pet naroda koji u njoj žive. Kada je sedamdesetih godina Muslimanima na tlu Jugoslavije priznata nacionalnost sa velikim slovom „M“, u grb Jugoslavije je unesena i šesta buktinja, ali sada sa drugačijim tumačenjem, da buktinja ne predstavlja narode, već republike kao federalne jedinice (države) koje je čine složenom državom – Federacijom. Velikosrbi i velikohrvati među komunistima, dakle, ni tada nisu htjeli u stvarnosti priznati Muslimane kao zasebnu naciju. To se ubrzo i potvrdilo. U procesu pripreme agresije na Bosnu i Hercegovinu sve se češće istupalo u tim republika na način kojim se Muslimani negiraju kao zasebna nacija, a sve su ih više tretirali kao vjersku zajednicu.

Agresija na državu Bosnu i Hercegovinu i muslimane Bošnjake, radi njihovog istrebljenja, a koje su krunisali i genocidom, najbolje objašnjavaju zbog čega se posljednjih stotinu godina toliko politički manipuliralo sa muslimanima i zbog čega ih se sprečavalo da i oni dožive svoj nacionalni preporod i reinkamiraju svoje bošnjačko nacionalno biće. Namjera agresora bila je ubiti sve što je bosansko. Tako se desio obrat, da u ratu u kojem su trebali nestati, svojim veličanstvenim otporom Bošnjaci postanu glavnim stubom očuvanja hiljadugodišnje bosanske državnosti i svoje nacionalne kulture i tradicije, a to njihove dušmane dovodi do ludila.

Poseban udarac ustašo – četnicima Bošnjaci su zadali sazivanjem Prvog bošnjačkog sabora (Svebošnjački sabor) 27. 28. septembra 1993. godine u Sarajevu, u tijeku agresije na Bosnu i Hercegovinu. To je bio trenutak kada su poslije jednog teškog i dugog stoljeća Bošnjaci konačno postali moderan politički narod koji se čvrsto opredijelio ne samo da opstane već i da stupi na svjetsku pozornicu kao politički suveren, kulturološki poseban te prije svega državotvoran narod. Negirati i dovoditi danas u pitanje takve odluke, čiju je ispravnost potvrdilo i proteklo vrijeme, znači negirati i dovoditi u pitanje i Bošnjake kao narod koji ima svoju vjeru – islam, svoj jezik – bosanski i Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu.

Danas država Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nalaze se pred donošenjem važnih odluka o svojoj sadašnjosti i budućnosti, jer su uspjeli da osujete one koji su željeli ognjem i mačem stvarati svoje nacionalne paradržavne tvorevine na tlu Bosne i Hercegovine, genocidom „očišćene“, masovnim grobnicama preorane.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.