Ivan Ilijin – drugo Putinovo ”Ja”

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U najkraćem Iljinovo filozofsko djelo slavi fašizam, nacionalsocijalizam i ruski bijeli monarhizam.
Autor: Dr. Adamir Jerković_62afd964aecc5.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Premda već dugo namjeravam pisati o Putinovoj vlasti koja proizvodi zlo u napadnutoj Ukrajini sa hiljadama civilnih žrtava, ova tema mi je stalno izmicala zbog medijske bujice rata na istoku Evrope i drugim refleksijama vezanim za ruske prijetnje prema BiH. Želimo danas da razjasnimo Putina, njegovo početna zauzimanja u postsovjetskoj eri, njegovo gušenje demokratije u stilu najgorih desničarskih diktatura i pohod na „rusku zemlju“ Ukrajinu, kako to shvataju u Kremlju.

Fašista i antisemita Ivan Iljin danas neprikosnovena ličnost u politici ex komuniste Vladimira Putina
Kroz historiju gledano, svjetski diktatori su pronalazili svoja filozofska uporišta i predstavnike škola kako bi svoju vlast zaokružili, upotpunili, oblikovali i usmjerili. Takvi „novi ideolozi“ nisu morali živjeti u vremenu aktuelnih političara, dakle nisu morali biti ni živi, bitno je da se njihova teorija podudarala sa viđenjima vlastodržaca kako da zadrže poluge vlasti i osmisle upravu. Ruski diktator Vladimir

Vladimirovič Putin odabrao je poziciju ovozemnog mesije. Iščupao je Rusiju iz prijetećeg rasula kojemu su prijetili unutrašnji neprijatelji počev od čečenskih islamskih fundamentalista, ali i ruskih oligarha nastalih u Jeljcinovoj eri i svakako sila Zapada , vječnih neprijatelja Rusija, kako su smatraju u Moskvi. Putin je odabrao za svog duhovnog oca fašističkog mislioca Ivana Iljina koji je živio od 1884. do 1954. godine i koji je u ruskoj javnosti bio skoro potpuno nepoznat.

Putin, ruski mesija

Priča o Putinu započinje od samog kraja 20. vijeka. Nakon raspada Sovjetskog Saveza Putin je bio skoro nepoznat kada ga je predsjednik Boris Jeljcin odabrao za budućeg premijera. Do izbora je došlo nakon političke audicije koju su sproveli Jeljcijovi saradnici, a operacija je nazvana „Nasljednik“. Ako je vjerovati informacijama koje kolaju zapadnom štampom, kao najpopularnija ličnost je ispao major Stieglitz, sovjetski špijun iz II svjetskog rata o kojem je snimljena tv serija koju smo i mi nekada gledali. U njemu su operativci „prepoznali“ lik bivšeg šefa KGB u Drezdenu Vladimira Putina koji je morao napustiti Njemačku nakon pada Berlinskog zida 1989. godine. Novoustoličeni premijer Putin se odmah potrudio izgraditi dostojnu reputaciju.

Rat sa Čečenima koji će nastupiti po preuzimanju vlasti je vjerovatno isfabrikovala ruska služba FSB podmetanjem eksplozija u zgradama zašto su okrivljeni ruski muslimani. S njima je Putinova vojska započela drugi rat. Čečenija je dotada uživala plodove svoje nezavisnosti. Ovaj rat dobija Rusija. Radikalni Putin trijumfuje, stiče povjerenje većine stanovnika kojima vraća samopouzdanje poslije niza neuspjeha i vojne propasti. Rusi nisu imuni od obožavanja svojih lidera i pravljenja kulta ličnosti. Kada 2000. godine preuzme vlast, Putin je već na putu da postane ruski mesija. Vole ga svi. U 2000. godini kada je postao predsjednik Rusije, Putin je ubijeđen da bi njegova zemlja mogla postati država vladavine prava.

U drugom čečenskom ratu Vladimir Putin je započeo kao premijer. On će ga koristiti za dolazak na mjesto predsjednika i uspostavu režima koji će mnogi kritizirati zbog autoritarnosti i masovnih kršenja ljudskih prava. Nezamislivo mu je da Rusija bude izolirana od Evrope i kako je rekao „civiliziranog svijeta“. Protklo je 22 godine od tada, a Rusija se odmakla daleko od Evrope i svijeta. Blokirana i zaključana. U toj zemlji dolazi do cvjetanja privrednog kriminala, predsjednik počinje enormno da se bogati, spominje se uloga Putina u nerazjašnjenoj trgovini narkoricima. Od taksiranja kojim se bavi po raspadu SSSR postaje krezovski bogat čovjek. Rusija je postala središte kriminala.

Reforma države postaje nemoguća. Trebalo je tražiti novu rusku priču, koju Putin dobiva pobjedom nad oligarsima koje podređuje sebi i svom bogaćenju. Time uspostavlja punu kontrolu nad njima i nad njihovim televizijskim kanalima. On sada postaje medijski magnat iz sjene koji vlada apsolutno, a tvorac Putinove politike koja se temelji na idejama Iljina postaje Vladislav Surkov, koji se smatra utemeljiteljem putinizma i glavnim kremaljskim propagandistom. Iljinovu dogmu koju je prihvatio Putin, vješto koristi za propagandu suverene demokratije. Ruska pravoslavna crkva je bezgranično odana Vladimiru Putinu. Potpunu podršku ima od patrijarha Alekseja II a nakon njega od Kirila, koji sa slijepom pokornošću sluša nekrunisanog ruskog cara. Prožimaju se ideje pravoslavlja i autoritativne države, on se dao u ulogu cara Petra Velikog. Treba mu ideolog za oreol novog nedodirljivog vladara.

Iz povijesne rapotarnice Iljina izvlači 2005. oskarovac Nikita Mihalkov. Ekshumacija i poogrebna svečanost imale su strogo zvanični karakter. Svirala je vojna muzika i uz zvuke ruske himne zemni ostaci Iljina su prebačeni iz Švajcarske i pokopani u manastiru Donskoji pokraj Moskve. Počinje Putinovo upozvananje djela Ivana Iljina koje postaje abeceda nove politike.

Nezaobilazna politička lektira

U najkraćem Iljinovo filozofsko djelo slavi fašizam, nacionalsocijalizam i ruski bijeli monarhizam. On je poklonik ovog pokreta koji je u službi zaštite časti, domoljublja i žrtvovanja za svoju domovinu pri čemu disciplinu stavljaju na istaknuto mjesto. To je uslov za obnovu društva i za njegov preporod. Nešto o njemu može se saznati iz knjige Bijela ideja koju je priredio Dobrica Gajić. Dvadeset i jedan članak tretira društevno-političku problematiku nakon Drugog svetskog rata a koja je u vezi sa Rusijom, dakle sa ruskom emigracijom i bijelim pokretom za koji je radio do kraja svog života. Bilo kako bilo, Putin, bivši komunista koji je umjesto petokrake stavio krst i teatralmno se krsti u svakoj prilici, usvaja doktrinu ovog dokazanog antikomuniste.

Putin svojoj „dvorskoj“ kamarili naređuje da počne čitati knjigu Naši zadaci, kao obavezno političko štivo, a i mladima se preporučuje izučavanje djela ovog filozofa fašističke provenijencije i antisemitu kji nije volio Jevreje a ni katoike za koje veli „da među ruskim neprijateljima rimski katolici zauzimaju posebno mjesto“. Nakon Putinovog oduševljena cijela zemlja počinje da izučava Iljinovo djelo, koje postaje prijemčiva literatura i za članove Komunističke partije Genadija Zjuganova i liberalnih demokrata, dok se za indoktrinaciju brinu desničarski političar Aleksandar Dugin, koji se oslanja na njemačke naciste i zapadnoevropske fašiste, zatim Putinov savjetnik, inače Ukrajinac, Sergej Glazjev, novinar Aleksandar Prohanov koji je drugog adana agresije, 26. februara, na svoj 84. rođendan daje intervju uživo iz pilotske kabine dok nadlijeće Ukrajinu.

On sanja rekonstrukciju sovjetske imperije i kaže: „Letim nad mračnom ukrajinskom zemljom kojom prolaze ruski tenkovi, koji ispravljaju monstruoznu ranu nanijetu ruskoj istoriji 1991. ( raspad SSSR, prim.autora). Danas se ponovo venčavamo sa Ukrajinom.“ Spomenuti Glazjev se smatra zaslužnim za uspostavljanje Evroazijske unije, koju na Zapadu zovu Putinovom unijom, koja je postavljena kao antiteza Evropskoj uniji i SAD-u. Uz Rusiju okupili su tu Bjelorusiju, Kazahstan, Armeniju, Kirgistan, a pregovore o članstvu je 2016. započela i Srbija. U ideji o Evroaziji Timothy Snyder vidi razlog što se Rusija protivi i proširenju NATO-a i još više Evropske unije dalje na Istok, a posebno na Ukrajinu, zbog čega je započela velika agresija. Cilj je zauzimanje tzv. Nove Rusije, kako se u doba carizma zvao ovaj prostor koji je osvojen od Osmanlija. Cilj je osvajanje cijele obale Crnog mora koji je u teritorijalnom vlasništvu Ukrajine. Otvoreno miješanje u ukrajinske stvari započelo je u februaru 2014. kada su vladine snage počele pucati po okupljenim demonstrantima na trgu Majdan.

Hiljade demonstranata su protestirali zbog odustajanja predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča da potpiše već postignuti ugovor o pridruživanju Evropskoj uniji. Januković je bio prisiljen od strane Putina da odustane od pridruživanja Ukrajine Evropskoj uniji. Ukrajina je tada očekivala mnogo na planu vladavine prava. Na protestante je osuta snajperska paljba i poslije tog masakra Janukovič je pobjegao iz zemlje. Pad Janukoviča je proizveo moblizaciju ruske vojske za invaziju koja je ubrzo uslijedila. Zauzeti su dijelovi ukrajinskog teritorija.

Prije invazije ruske vojske na Krim visokorangirani državni službenici su dobili primjerak Iljinove knjige Naši zadaci, a ruski komandant koji je došao u inspekciju invazionih trupa u provincijama Donjeck i Luhansk je rekao da „kada bi se svijet spasio đavoljih tvorevina kakve su SAD, svijet bi lakše živio, što će se jednom i dogoditi“. Ko je pratio američke predsjedničke izbore mogao je vidjeti da Rusi žele da Trump bude nominovan za republikanskog predsjedničkog kandidata i da pobijedi demokratu Hillary Clinton. Ruska politika je kleptokratska, koju je u svom nastupu preuzeo i Trump. On je počeo da se obilno služio lažima i konfuzijom čemu je pribjegavao Vladimir Putin. Postavlja se pitanje – ko je bio Ivan Iljin, čijom ideologijom se služi Putin?

Fašista ispod „crvenog“ Putinovog šinjela

Ivan Iljin rođen je 1883. u aristokratskoj porodici u Moskvi. Otac mu je bio Rus a majka Njemica. Stoga je odlično govorio njemački jezik. Na početku 20. vijeka Iljin započinje studirati pravo na Carskom moskovskom univerzitetu. Njegov profesor Jevgenij Trubeckoj zadržava Iljina 1906. na katedri za pravnu enciklopediju i istoriju filozofije prava. Kada je magistrirao 1909. godine Iljin je počeo držati predavanja iz istorije filozofije prava na privatnim ženskim visokim pravnim školama u Moskvi. Prihvata ideje anarhizma, a onda se približava desnim pokretima. Protivnik je „crvenih“, ali se ne pridružuje otvoreno Bijeloj armiji protiv crvenoarmejaca. Štiti ga sovjetski vođa Lenjin, ali čekisti ga ipak protjeruju iz zemlje 1922. i on napušta Rusiju sa brojnim filozofima, književnicima, istoričarima, oficirima odnosno plemićima.

U Njemačkoj je u izgnanstvu, aktivno se pridružuje antiboljševičkom frontu. Ima status državnog službenika u Ruskom naučnom institutu. Iz Berlina prati borbu za Lenjinovo političko naslijeđe, a 1933. godine piše knjigu o gladi u SSSR-u, koja je rezultat kolektivizacije sovjetske poljoprivrede. Kada je Hitler došao na vlast 1933. Iljin pozdravlja njegov dolazak, kao i Musolinijev u Italiji. Obojicu fašističkih diktatora posmatra kao „vođe s one strane istorije“. Kaže da je “moralo doći do reakcije na boljševizam“ i da je evropska civilizacija osuđena na smrt „ali sve dok Musolini vodi Italiju, a Hitler Njemačku, izvršenje presude se odlaže“. Opravdava naciste što bojkotuju jevrejske trgovine. On optužuje Jevreje za sva zla koja su pogodila Njemačku. Iljin se trudio ubijediti svoje slušaoce da je Hitler u pravu kada je Jevreje proglasio agentima boljševizma. On je rekao da je fašizam „reakcija na boljševizam“ i da predstavlja koncentraciju „desnih državno-odbramneih snaga“.

U vremenu haosa i totalitarizma koji je izazvala ljevica, fašizam je bio, po Iljinu, „zdrava, neophodna i neizbježna pojava i da „fašističko osvajanje vlasti predstavlja čin spasenja. Volio je da su fašizam izmisli Rusi, a ne Talijani. Govorio je da je prethistorija cjelokupnog fašističkog pokreta otpor bijelih boljševicima. Ipak krajem tridesetih godina počinje sumnjati u nacionalsocijalizam i pada u nemilost nacista. Seli se 1938. godine u Švajcarsku. Kada su Njemačka i SSSR napali Poljsku, on ne vjeruje tom savezu. Ubijeđen je da će Staljin izdati Hitlera, ali dogodilo se suprotno jer je Wehrmacht napao SSSR. Njemačku invaziju na SSSR doživljava kao presudu boljševicima. Kada su Sovjeti pobijedili promijenio je stav. Rat je prepoznavao kao još jedan zapadnjački napad na rusku vrlinu. Tema „čednosti“ postaje jedna od omiljenih ovog ruskog filozofa.

Za Rusiju kaže da je bezgrešno carstvo koje se širilo a da nikoga nije napalo i da je njena prošlost, kako kaže „samoodbrana“, a da je u hiljadugodišnjoj povijesti broji isto toliko godina istorijske patnje. Rusiju je uvijek shvatao kao „besmrtni živi stvor“, kao živi organizam, a Ukrajince kao sastavni dio ruskog organizma i nikada ih nije pisao bez znakova navoda. Iljin je ostao fašista koji je nakon rata podržavao profašističke desničarske autoritarne režime Frankove Španije i Salazara u Portugalu. Ali, zadojen ovom ideologijom žali što fašizam pravi duboke i ozbiljne greške, kao što je odbacivanje religije. da Kako poslije II svjetskog rata nije bilo moguće vratiti Bijele u Rusiju, Iljin se baca na pisanje političkih eseja, a objavljeni su kao Naši zadaci, za koji se „kači“ Putinova vlast. Od tada je započelo „proljeće“ Iljina u postsovjetskoj Rusiji. Njegovi pogledi su ostali fašistički i oni veoma liče na predratne fašističke sisteme.

Zašto je Putin prihvatio njegovo učenje?

Iljin predviđa da će se odjednom iz fiktivnog svijeta, niodkuda, izdići „nacionalni diktator“, vođa (Gosudar), koji mora biti potpuni, pravi muškarac, a on ima percepciju takvog muškarca. To je tip Musolinija, a „jakom čovjeku vlast dolazi sama“. Pa zar nije Putin tako došao na čelu Rusije, praktično niotkuda, iz ruskog taksija u koji je upao nakon propasti u Drezdenu. Iljin kaže: „narod će se klanjati „živom organu Rusije“ (mi danas znamo kome – Putinu), koji će se kaliti kroz pravednu i muževnu službu. To demonstriranje potpunog muškarca viđat ćemo napadno i često kod Putina. On jaše na konju ekscentrično go do pasa ili je sa životinjama, najčešće sa psima (Hitler, pak, sa vučjcima, Gӧring sa lavom) ili se kupa na Bogojavljenje u ledenoj vodi.

Prema Iljinovom planu taj vođa (Putin u ovom slučaju) bi bio u potpunosti odgovoran za sve oblasti političkog života – kao vrhovni izvršni organ, vrhovni zakonodavac, vrhovni sudija i komandant vojske, njegova izvršna vlast je neograničena“ Zar to nije Putin? On je alfa i omega svega u Rusiji, o tome smo pisali u tekstu „Carske moći Vladimira Putina“. Iljin dalje kaže da brojati glasove znači usvojiti „mehaničko i aritmetičko shvatanje politike“ i on predlaže da se „moramo odreći slijepe vjere u broj glasova i njegov politički značaj“ te da su prema Iljinu „izbori ritual pokoravanja Rusa Vođi“. Ovaj fašistički mislilac nudi Rusiji da bude država sa „nulom partija“, jer kako kaže nijedna partija ne može i ne smije da kontroliše državu. Po njemu, partija je samo jedan segment društva, a „segmentaciju treba izbjegavati“. Isto važi za civilno društvo, koje treba da postoji samo kao priviđenje, san, kao lažna slika, tzv. „simulacrum“.

Ovo se dopalo itekako Putinu, koji je ove misli stavio u nivo doktrine, fašističke predodžbe, ideje koje će služiti za učvršćivanje njegove autokratske vlasti koju je preuzeo (odnosno zauzeo) 2012. godine ofanzivom protiv vladavine prava. Na mjesto predsjednika države došao je uz pomoć parlamentarne većine na izborima, za koje se zna da su bili namješteni za vrijeme protesta čiji su učesnici bili označeni kao strani agenti i izdajnici. Inače, Putin se koristi Iljinom u svim situacijama. Njega su čekisti, preteče Putinovog KGB-a, protjerali izvan SSSR-a nakon što su došli na vlast. Prema Iljinu čekistima je poslije raspada SSSR-a, koji je nagovještavao, potrebno zabraniti bavljenje politikom. Ne treba zaboraviti da je on sanjao propast Sovjetskog Saveza.

Ova skoro bizarna sitacija razrješena je prenošenje Iljinovih posmrtnih ostataka iz Švajcarske po nalogu Putina. Zajedno s njim je sahranjen caristički general Anton Denjikin i drugi sovjetski građani koji su pogubljeni od NKVD-a u velikoj čistci. Putin je tako preuzeo drugo „ja“ od Ivana Iljina, fašističkog „bijelog“ ideologa, antikomuniste, antisemite i religioznog mislioca. Iljin je danas Putinova autokratska pesnica kojom udara u demokratsko lice Rusije i pokušava upotrebom fašizma „denacifikovati“ suverenu Ukrajine. Nošen na krilima Iljinovog fašizma Putin je danas postao opasnost po cijeli svijet. Bože, kakav galimatijas.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.